smotani
nedjelja, 05.04.2009.
Ode vikend....
|
Vikend je prošao..... Nevjerojatno je kako mi vrijeme bježi..a vikend – e pa taj stvarno kao da je u sprintu. Petak, nakon dolaska na viksu, malo pokisao od posljednja dva dana na poslu, odlučio sam maksimalno se opteretiti nekim aktivnostima. Subotu sam, shodno namjeri, započeo oštro, pripremivši se za boj sa nepokorenom livadom, koju zbog okolnosti, prošle godine nisam niti pipnuo. Moj se Kawasaki ( trimer ) pokazao jako vrijednim, no moja ga leđa teško prate. Težak je, makar se zakvači za pojas neko to treba i tegliti, treba pograbljati nered koji on ostavi iza sebe...ali, kako sam prethodnu noć loše spavao, odlučio sam...dok me noge nose...No, noge bi još možda i malo ponjele..ali kiša, ona je prekinula naš timski rad. Padala je na mahove kao ljetni pljusak, pa malo škropila, pa opet pljusak..... radovi, bar što se vanjskog dijela tiče, završeni su. I sva sreća. Nakon kratkog vremena počeo sam osjećati vrlo jaku bol u leđima – doista ponekad pomislim da sam sam sebi neprijatelj... popio sam malo protuboljčeka, i., uz pokoju kap kiše i sumrak, krenuo u malu šetnju. Iskreno, nije da sam neki plašljivko ( osim što se bojim miša, zmije, žabe )  ali malo je neugodno u sumrak šetati putem okruženim šumom..zato samnom uvijek ide hrabra pesica mog susjeda... mali mješanac koji kad list zašušti laje kao da je, u najmanju ruku naišao medo, sakrije se iza mene, skače po meni i kao da moli...“uzmi me, uzmi me...vidi ga kako je veliki taj list...“ I tako mene, oz moju hrabru prijateljicu...ničeg nije strah – ali, preventive radi, skratili smo šetnju. Umoran ko pas uvalio sam se u stolicu i taman je počelo zvijezde pjevaju.... dakle, nasmijao sam se do suza.... šou mast go on..... hehehe...Katja i Đani krče put u petu emisiju, a ja, ja sam sve više siguran da bi se mogao prijaviti da pomognem Katji u duetu sa Martinom. Dakle, ovo me sve više podsjeća na Gopca.... simpatije, to je definitivno, Katja je osvojila – svjesna da je sa pjevanjem na Oni...ima, ima neki šarm... i...ide dalje... Ali, moram vam reći da me „mali“ Marko oduševljava iz emisiju u emisiju...dakle, mislim da bi tog mladića mogao slušati satima... Svaka čast!  Uz pjevanje sam i ja spremio neku laganu večericu i krenuo put krpica malo poravnati leđa. Nije baš da sam spavao, ali, svaki mišić mi je bio zahvalan za opuštanje. Danas je osvanuo predivan, ljetni, dan. Naprosto sam bio malo ljut što jučer nije bilo takvo vrijeme.. no, kažu, svako zlo za jedno dobro. Uživao sam malo u ljepoti ispijanja kave na terasi, i primio se, sasvim nepotrebno, nekih kulinarskih vježbi. Došavši kući, prebacio sam slikice i uživao u nekim detaljima, koje, iskreno, u tom trenutku nisam niti zapazio...... Uz ulazak u Veliki tjedan, uz Cvjetnicu.....malo proljetnog mirisa s mog ranča...... |
- 21:42 - Komentari (20) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||