smotani

ponedjeljak, 06.04.2009.

Nastavak....

Ponedjeljak... dan koji sam pomalo iščekivao zbog nastavka moje sage. Jutro je odavalo neko zatišje. Moje „mobilizirane“ snage najavile su se kod diše na razgovor – a on, nazvao me, i smijao se na samu najavu dolaska kolegice...dakle, Smotani, svašta sam od tebe mogao očekivati..ali to? A ja tebi sve novake slao na „izobrazbu“ i „trening“... šale i pošalice koje je sipao na moj račun nekako su me ohrabrile – barem u mišljenju da on TO nije tako shvatio. Nakon obavljenog razgovora sa kolegicom i njene čvrste da ostaje pri prijavi, još uvijek ne vjerujući, nazvao me i rekao da je zatražio pismenu izjavu po kojoj će, ukoliko dođe, naravno, i postupiti. Dakle, ne moram vam reći kako su mi cure mast vadile.... čak su i peticiju predložile da me se „izolira“ kao nametnika. Svim su snagama nastojale skrenuti mi misli..i, hvala im na pokušajima. No, kada je stigla uputa od diše da dam izjavu – očitovanje na zaprimljenu pismenu prijavu – zapela mi je kost u grlu. Nisam, nisam doista znao niti što bi rekao a još manje što bi napravio. Cure su brzo skretale temu, zaposlile me, tražile hitno moje mišljenje o nečem – bilo čemu...samo, samo da ne mislim. Iako je namjera bila dobra nije mogla trajati zauvijek. Ponovno sam pročitao zamolbu pretpostavljenog.... piljio sam u jednu točku dugo...jako dugo... sve dok me nije prekinulo dozivanje mojih kolegica...ej, Smotani, gle kaj smo mi dobili... pročitale su mi zamolbu diše upućenu njima, ali i svim kolegicama i kolegama na terenu s kojima intenzivno surađujem i to...dnevno. od svih je tražio očitovanje o mom ponašanju, radu, sa naročitim osvrtom na njihovo mišljenje o meni kao osobi koja (ne) poštuje i koja „tlači“ kolege... ja sam to malo skratio... ali smisao je jasan. Sad sam tek ostao bez teksta... ozbiljno shvaćena situacija (što mi je izuzetno drago) i vrlo ozbiljan pristup istoj. Naravno, ovo je prvi puta da se za ovakvo što kod nas pokrenula lavina.... da, za sve postoji prvi put, a ja, ja kao Pionir moram biti taj prvak. Živjela demokracija! Ne, nikako ne želim reći da toga nema u našem društvu...naprotiv! No, nekako, koliko god nekada okrutan i strog prema sebi budem, to, toga ipak nema nigdje u mojoj ludari.... Majko, vidiš li ti ovo? Vidiš li ti na što se tvoj sin uvrnuo? – tako sam započeo svoj monolog, neposredno prije nego sam se pokušao koncentrirati i sročiti traženo.... Ali, kako raditi kada vas stalno prekidaju...na terenu urnebesni smijeh... Smoto, što si opet smoto? Pitanja su pljuštala sa svih strana – naravno, zbog same procedure nikome nisam ništa govorio.... ali, iskreno, teren me i nasmijao i rasplakao odjednom... ma, znao sam ja da su sve to dragi i divni ljudi, iako ponekad lijeni, ponekad slabo pokretljivi, a ponekad toliko izgubljeni da pojma nemaju što rade. No, jedno gromoglasno dobro jutro! iz mojih usta uvijek ih razbudi...i nikada to nije shvaćeno zlonamjerno – barem sam se do sada nadao...a danas, danas su mi te riječi, te ruke dale do znanja da i je upravo tako. Ne, ne bojim se ja tih izjava... jer najjači mobing koji radim je kada zaorim...dobro jutro! halo! Ima li koga? I to, tek nakon bezbroj molbi, bezbroj poziva... i prema ovoj sam osobi gajio simpatije zbog njene zvrkave naravi, brzopletosti i jedino što me uvijek malo ljutilo, a to sam joj nebrojeno puta rekao, je što stalno upada u riječ. Da, prema definiciji mobinga – to i jest to! Barem jednom tjedno ( rekao bih dnevno) barem šest mjeseci ( i godina nekoliko) skretao sam joj pozornost, „tlačio“ ju da nije pristojno prekidati nekoga dok govori... je, to sam mobingirao! No, moja izjava nije napredovala... nisam znao što bi napisao jer je optužba toliko suluda da sam nekoliko puta čitao! Ne vjerujem... više nikada se nikome neću nasmijati, više nikada nikome prebaciti ruku preko ramena.. jer, ne znam kako će se to prevesti..samo mi još treba i druga, mnogo teža optužba! Ne, nisam tip koji koristi i grli kolegice, nisam tip koji koristi položaj – naprotiv. Djevojke su užurbano pisale svoje izjave, a ja.. ja sam stajao na mjestu. One doista imaju o meni što reći... od kolege postao sam im šef, pa rukovoditelj... imao sam prilike biti i drzak i bezobrazan, i imao sam prilike „koristiti“ položaj... neka one svoje kažu – jer, jedino njima vjerujem – one me najbolje znaju. Oko dva sata me diša nazvao sa upitom gdje je izjava... gotovo svi pozvani su već dostavili svoje a prvooptuženi šuti. Nosi li to neku sumnju? Ne znam...ali šok je nešto što je bilo jače od mene. I cijelo sam vrijeme razmišljao koji sam ja glupan, i svašta baš svašta sam si nadijelio. No, uvijek me u stvarnost vratio po koji telefonski razgovor i smijeh sa terena.. Naime, po zahtjevu diše shvatili su da se radi o „nečem“ ali niti ne slute o čemu. Pojedinci čak misle da me diša želi unaprijediti ( opet ) pa kao skuplja mišljenje kolega. Doista, i to bi bio presedan i prvi puta u našoj firmi...... Konačno, počeo sam... opisao sam sam „početak“ svega... i tu, tu sam stao..a što dalje reći? Ja ne znam...samo sam priložio naknadnu pismenu korespondenciju između dotične .... i mene...... i stao.... to je to! Ja, ja nemam više ništa za dodati – osim, nisam mogao odoljeti, morao sam navesti da od spornog trenutka nema nikakve komunikacije, čak ni onog bauštelskog njenog pozdrava, bolje rečeno odzdrava na moj pozdrav...“ej“ i pitanje koje sam morao postaviti radi sebe, radi svoje majke koja me odgojila kako je, radi svih onih koji su uz mene... pitao sam da li će nakon završenog postupka svi, baš svi biti upoznati sa svime... od početka do kraja, ili makar rezultatima „istrage“... da li, nakon rezultata kakvog ja očekujem (ne, nisam prepotentan) imam pravo ja podnijeti prijavu za mobing protiv dotične? - makar samo da se teren i svi suradnici izjasne o njoj kakva je kao kolegica, kao radnik....i da, zašto isto mišljenje koje je zatraženo za mene nije, paralelno, traženo i za nju? Ali, zadovoljit će me i naknadno saznanje. I tako, dan nimalo ugodan ..ali, na kraju, moja me kumica nasmijala do suza. Prvo mi je kum poslao poruku da je „konačno“ dobila jedinicu i čekali smo kad će mi se i kako javiti..... kako me već neko vrijeme zove svakodnevno, jer, imamo posebne planove za Uskrs, tako je bilo normalno da i danas zove... no, poziv je kasnio. I, kada je konačno nazvala, pričala je o svemu.... ali, ne i o školi... na moj upit kako je bilo u školi začuo sam...halo kume di si? Ne čujem te! Kume? I veza se prekinula...dakle, nasmijao sam se do suza..no, nazvala je odmah i kao „ma kume što si prekinuo, ja te zovem a ono tu tu tu tu „ jedva sam se savladavao da ne prasnem od smijeha... i, opet sam ju pitao za školu... no, kako je ona meni „servirala“ tog komada.... Naravno da mi guštamo na toj jedinici a ona terorizira doma kuma i objašnjava kako nije kriva...eto, ta mala pišulja mi je ipak na kraju osvježila dan, i, iako pod strašnim pritiskom, pod teretom kojeg ne poznam i ne, ne znam se s njime nositi, otišao sam kući sa još većim teretom..sa kolcem moje kumice...jer..“kume, za Uskrs ćemo to vježbati...moram ispraviti“ ah, dijete drago...pa taj kolac je toliko ravan da nemaš što ispraviti...samo, zajedničkim snagama ćemo ga iskriviti! Kako se bližio kraj radnom vremenu... štoviše, prekovremenom radnom vremenu u kojem su mi cure ostale praviti društvo da me malo „dižu“... puknuo sam do kraja...i mojoj najdražoj mobiliziranoj kolegici posvetio pjesmu koju sam, čak! (gle čuda) i malo zapjevao ( joj dobro da Martina nije bila u blizini).... I, koliko god se zabavljao nekim stvarima, koliko god ne želim razmišljati o „nečemu“ , ipak, ipak se misli vraćaju.....i ne, neću vam reći što će moj dnevnik danas sve „čuti“.....

- 20:21 - Komentari (26) - Isprintaj - #