smotani
ponedjeljak, 25.05.2009.
igre se nastavljaju...
|
Još jedan vikend je iza mene. Ovaj je bio bogat om na nekim poljima. Petak – lagani horor. U jednom sam trenutku pomislio da sam na poslu – koja gnjavaža ili, kako bi moja dišica rekla „bate, al ti znaš odabrati vrijeme, kad si tu mi ni ne kužimo kaj sve pokrivaš..“ sad ću ja dodati ono što sam i njoj...“kad vas niti ne zanima, ali, da negdje falim odmah bi me primijetili..“ No, kako sam odlučio izbjeći onu „radničku“ gužvu oko tri sam ih lijepo pozdravio i krenuo u svoju oazu. Putem sam mislio kako moje biljke po ovom vremenu, sigurno su i one žedne kao i ja, no, kako sam dragoj mi osobi obećao dokazati kako nisam ovisnik o koli za vikend sam na brusnici, cedeviti, vodi a nju ću malo podijeliti i sa biljkama.  Došavši na ranč dočekala me rascvjetana ruža koja, uz svu borbu, opstaje godinama...lijepo sjećanje, crveni osmijeh kao da su mi tiho šapnuli – trud se isplati. Te crvene ruže koje za mene imaju posebno značenje, koje teško ko može razumjeti, i svake godine iznova s njima vodim borbu za opstanak. Ove sam ih godine počastio koprivinim sokom – kako sam se samo sfurio dok sam ih brao- no, ove predivne ruže kao da mi govore..opet si uspio..ma kakve..ali, tu su... i ova bijela, koju sam posadio prije neku godinu, kao da se, zajedno sa mnom, veseli ovom društvu. Spustio sam se u vrt..i..ostao bez teksta – tikvice su procvale a maleni paradajzići kao da se smijulje i onim zelenim okecama namiguju. Moram priznati da niti jedne godine, ovako rano, nisam sve ovo vidio u svome vrtu. Salata ne posustaje..raste i raste a ja se veselim novim vitaminima. Na putu do drugog vrta radosno su me pozdravile šumske jagode i kao da mi šapću – moraš nadoknaditi puštenu krvcu – sagnuo sam se, ubrao par plodova i krenuo dalje u obilazak. Dakle, novo iznenašenje je opet uslijedilo... grašak je procvao, ima već mahunica i sada treba samo čekati da se napuni bižima.... mahune, krastavci, paprike... sve je poludilo...iako je suša, biljčice su opstale. Dobro sam ih zalio vodom, i nakon peripetija sa hidroforom išao spremiti večeru. Pomalo opijen svime legao sam u krevet u svoje uredovno vrijeme i slagao plan za subotu... Nakon subotnje kavice primio sam se, sad već uobičajenog, krčenja livade..još malo pa sam stigao do kraja – koji predivan pogled na, gotovo uređenu, površinu... nisam zbog vručine i suše palio – kakve sam sreće mogao bi što i zapaliti. Vručina je bila paklena i na nju, čak ni komarci nisu htjeli van – što je bio idealan trenutak za iskoristiti – iako... pakleni. Uz povremene pauze, hektolitre tekućine oko pet sam završio sa košenjem i malo se pozabavio svojim biljkicama. I kada sam htio malo uživati na klupici to je bilo neizvedivo... u sekundi sam bio sav natečen, sa kvrgama, a ove komarcokrvopije mi posisale preostalu krvcu..  pobjegao sam u kuću..večera, lubenica, čokoladicu...i krenuo u krpe. Nekako., čini mi se da sam zaspao u okretu...Nedjelju sam samo povezao paradajz, malo obišao ranč i pobrao sve alatke koje, uvijek, svesrdno ostavim baš tamo di su mi i trebale...trebalo je požuriti radi večernjeg koncerta..  Oko šest smo se dogovorili u jednom kafiću blizu Arene.. malo smo zasjeli, popričali, neki dobili i pivu u krilo (ja, naravno..) i, mokri, krenuli na koncert... Nisam neki Tonijev fan...ali, ima glas, a bome i neke pjesme...i, naravno, jedne sam se jako pribojavao... no, sami video zid, slike koje su se na njemu izmjenjivale kod te pjesme..kao da su mi rekle... život ide dalje, mi smo tu, u vašim srcima...ali vrijeme.....i nada... I da, bijeli mantili ( kako kaže moj brat blizanac) i danas su mi pravili društvo... idem, obavljam sve (za sada) prema zahtjevima žirija.. publika se baš ne veseli rečenom, ali, ponekad sam i ja tvrdoglav. Sva sreća da pušim  jer, eto razloga svih nedaća... iako, iskreno, doki mi se iznenadio mojim naglim smanjenjem količine koju konzumiram i prokomentirao „pa tebe je stvarno stislo..“ - naravno da trebam prestati pušiti ( moš mislit..), naravno da opet imam povišene masnoće i da moram na dijetalnu ishranu – hm, pa samo takvu već mjesecima i jedem (dobro, ono malo oblizeka se ne računa), moram se više kretati i gimnasticirati – pa ja bum se ubil...a kaj do sada delam? Uglavnom, i ovaj se horor nastavlja.....i, upravo... neki ludi vatromet... Dan Mladosti? Štafeta?...hm...... |
- 21:48 - Komentari (26) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||