Marketing
igre se nastavljaju...
Još jedan vikend je iza mene. Ovaj je bio bogat om na nekim poljima.
Petak – lagani horor. U jednom sam trenutku pomislio da sam na poslu – koja gnjavaža ili, kako bi moja dišica rekla „bate, al ti znaš odabrati vrijeme, kad si tu mi ni ne kužimo kaj sve pokrivaš..“ sad ću ja dodati ono što sam i njoj...“kad vas niti ne zanima, ali, da negdje falim odmah bi me primijetili..“ No, kako sam odlučio izbjeći onu „radničku“ gužvu oko tri sam ih lijepo pozdravio i krenuo u svoju oazu. Putem sam mislio kako moje biljke po ovom vremenu, sigurno su i one žedne kao i ja, no, kako sam dragoj mi osobi obećao dokazati kako nisam ovisnik o koli za vikend sam na brusnici, cedeviti, vodi a nju ću malo podijeliti i sa biljkama. 
Došavši na ranč dočekala me rascvjetana ruža koja, uz svu borbu, opstaje godinama...lijepo sjećanje, crveni osmijeh kao da su mi tiho šapnuli – trud se isplati. Te crvene ruže koje za mene imaju posebno značenje, koje teško ko može razumjeti, i svake godine iznova s njima vodim borbu za opstanak. Ove sam ih godine počastio koprivinim sokom – kako sam se samo sfurio dok sam ih brao- no, ove predivne ruže kao da mi govore..opet si uspio..ma kakve..ali, tu su... i ova bijela, koju sam posadio prije neku godinu, kao da se, zajedno sa mnom, veseli ovom društvu. Spustio sam se u vrt..i..ostao bez teksta – tikvice su procvale a maleni paradajzići kao da se smijulje i onim zelenim okecama namiguju. Moram priznati da niti jedne godine, ovako rano, nisam sve ovo vidio u svome vrtu. Salata ne posustaje..raste i raste a ja se veselim novim vitaminima. Na putu do drugog vrta radosno su me pozdravile šumske jagode i kao da mi šapću – moraš nadoknaditi puštenu krvcu – sagnuo sam se, ubrao par plodova i krenuo dalje u obilazak. Dakle, novo iznenašenje je opet uslijedilo... grašak je procvao, ima već mahunica i sada treba samo čekati da se napuni bižima.... mahune, krastavci, paprike... sve je poludilo...iako je suša, biljčice su opstale. Dobro sam ih zalio vodom, i nakon peripetija sa hidroforom išao spremiti večeru. Pomalo opijen svime legao sam u krevet u svoje uredovno vrijeme i slagao plan za subotu...
Nakon subotnje kavice primio sam se, sad već uobičajenog, krčenja livade..još malo pa sam stigao do kraja – koji predivan pogled na, gotovo uređenu, površinu... nisam zbog vručine i suše palio – kakve sam sreće mogao bi što i zapaliti. Vručina je bila paklena i na nju, čak ni komarci nisu htjeli van – što je bio idealan trenutak za iskoristiti – iako... pakleni. Uz povremene pauze, hektolitre tekućine oko pet sam završio sa košenjem i malo se pozabavio svojim biljkicama. I kada sam htio malo uživati na klupici to je bilo neizvedivo... u sekundi sam bio sav natečen, sa kvrgama, a ove komarcokrvopije mi posisale preostalu krvcu.. 
pobjegao sam u kuću..večera, lubenica, čokoladicu...i krenuo u krpe. Nekako., čini mi se da sam zaspao u okretu...
Nedjelju sam samo povezao paradajz, malo obišao ranč i pobrao sve alatke koje, uvijek, svesrdno ostavim baš tamo di su mi i trebale...trebalo je požuriti radi večernjeg koncerta..
Oko šest smo se dogovorili u jednom kafiću blizu Arene.. malo smo zasjeli, popričali, neki dobili i pivu u krilo (ja, naravno..) i, mokri, krenuli na koncert...
Nisam neki Tonijev fan...ali, ima glas, a bome i neke pjesme...i, naravno, jedne sam se jako pribojavao... no, sami video zid, slike koje su se na njemu izmjenjivale kod te pjesme..kao da su mi rekle... život ide dalje, mi smo tu, u vašim srcima...ali vrijeme.....i nada...
I da, bijeli mantili ( kako kaže moj brat blizanac) i danas su mi pravili društvo... idem, obavljam sve (za sada) prema zahtjevima žirija.. publika se baš ne veseli rečenom, ali, ponekad sam i ja tvrdoglav. Sva sreća da pušim 
jer, eto razloga svih nedaća... iako, iskreno, doki mi se iznenadio mojim naglim smanjenjem količine koju konzumiram i prokomentirao „pa tebe je stvarno stislo..“ - naravno da trebam prestati pušiti ( moš mislit..), naravno da opet imam povišene masnoće i da moram na dijetalnu ishranu – hm, pa samo takvu već mjesecima i jedem (dobro, ono malo oblizeka se ne računa), moram se više kretati i gimnasticirati – pa ja bum se ubil...a kaj do sada delam? Uglavnom, i ovaj se horor nastavlja.....
i, upravo... neki ludi vatromet... Dan Mladosti? Štafeta?...hm......
Post je objavljen 25.05.2009. u 21:48 sati.