smotani
ponedjeljak, 04.05.2009.
Opet produženi odmor :)
I produženi vikend je za nama. Praznik rada kojeg sam proveo radno koliko su vremenske prilike i moje neko stanje dopuštali. U četvrtak, kad sam stigao, kao da sam negdje ostavio taktove one pjesme..“Vrati se s kišom..“. No, sam put trajao je katastrofalno dugo..sjećam se, kada su otvarali Dalmatinu, bilo je zvučno čuti..“..za tri sata od Zgb do ST“.. u četvrtak, meni je sat vremena trebalo za proći Vukovarskom do Lisinskog, a onda, nakon malog zaleta do Dugava... zastoj do iza Gorice...tri sata sam prolazio relaciju koju inače pređem za četrdesetak minuta. Srećom pa mi u autu još nisu zabranili pušenje... kiša, prometne nesreće, nervozni vozači..katastrofa – a pomislio sam kako smo samo mi ostali do kraja radnog vremena..... No, navikao sam da me kiša pere kad iskrcavam stvari, ali, tješio sam se, vjerujući stručnim službama – vikend će biti lijep. Doista sam imao velike planove..... Petak, nakon jutarnje kavice i čestitanja samom sebi Praznika rada, uprtio sam kosilicu, grablje, vile i ostale rekvizite i krenuo u livadu... Prvo sam malo brenčio kosilicom kako bi rastjerao možebitne gmizavce a i pokosio nove naraste trave na dijelu pokošenom prije dva tjedna. Sada je to lijepa trava, drač i ostale izrasline za razliku od šikare koja me još čeka u donjem dijelu. Hrpice koje sam prije dva tjedna ostavio počeo sam slagati na veće kupčeke kako bi ih, kad se malo prosuše, zapalio. I, u jeku tih radova, jedan mi kupček djelovao malo prevelik da ga obuhvatim rukama pa sam uzeo vile..... majko moja!!! Kada sam podigao tu travu dočekalo me klupko zmije... aaaaaaaaaa.... ma, OK... bjelouška...ali kolika je??? Bate, pa u njoj ima uuuu... metara.. i dok sam u šoku gledao to klupko učinilo mi se da se ona sama grize o repu... ništa mi nije bilo jasno... kako je podigla glavu prema meni i kao nešto mi govorila, automatski sam ju klepio po glavi..a tada..ajme, koji ples.. sad mi tek niš nije jasno.. pojavila se još jedna glava, neki repovi u zraku..halo??pa koliko vas je?? Kao pravi neznalica o ovim gmizavcima, nakon uspješnog rješavanja istih, malog oporavka od šoka, pitao sam susjeda.. .“uhvatio si ih u ljubavnom činu...“ svašta sam mu na to rekao, jer, sklon je tome da me zafrkava na ovim prirodnjačkim stvarima o kojima nemam pojma..no, djelovao je uvjerljivo.. Pomislio sam, ako ništa drugo.. skončale su sa osmjehom na licu... i, sada, nakon povratka, provjerio sam malo te navode... i sve što sam našao o njihovom „trljanju“, polaganju jajašca.. sve pije vodu.. pa čak i ove rupetine, koje su se u velikom broju pojavile na ranču...a djeluju puno šire od onih, tzv.. „mišjih“. OK ... ubojica jajašca kreće u opako zatrpavanje svih rupa od slijedećeg vikenda... Iskreno, bar sam nešto naučio o tim mojim prijateljima koji mi se povremeno ukazuju... Nakon tog susreta, više nisam napredovao onom brzinom, bio sam malo sporiji i oprezniji... da ih ne ometem u nekom strastvenom zagrljaju... ipak, posao je polako napredovao. Brzo je pala noć i nakon kratkog osvježenja, klope, pomislio sam malo odmora... no, male noćne more, neke misli, uspješno su me održali budnim do jutarnjih sati..e, da mi je barem komp bio tu...no, kako god, dočekao sam jutro i nakon kavice, krenuo u nove pobjede. Kako sam bio sav nekakav poslao sam poruku frendu, koji je trebao doći u pomoć krčenja ali i na izlet i roštilj sa femili, da isto odgađamo zbog lošeg vremena.... Cijeli me dan pomalo pratila kiša, nekoliko puta sam se presvlačio jer sam bio mokar ko miš, ali, po malo, sam krčio livadu...i, bio ponosan barem na taj dio svog vikenda.  U neko doba dok sam sjeo malo odmoriti leđa od mog Kavasakija... na nebu se pojavila čudnovata formacija oblaka...  Nekako sam odustao s kišom i sumrakom od livade i prebacio se na sadnju biljčica... patliđani, krastavci, tikvice..... mala dogradnja konstrukcije grašku – jer, pametnjaković je ove godine posadio visoki... ako izraste koliko piše bit će viši od mene – ko će to brat??  Malo zanimacije u vrtu, osmjeh pri pogledu na paprike, paradajze, feferone, ciklu, začinsko bilje..... sve lijepo niče i baš sam nekako sretan... Nedjeljna kavica i mali pogled na simpatičnog Poaroa... nisam baš nešto pratio, ali sama njegova pojava mi izazove neki osjećaj dobročudnosti... Polako sam pospremio alatke koje, kao i uvijek, skupljam oko kuće... pospremanje motokultivatora, kosilice.... zatvaranje grilja... opet kiša... i pokret kući. Za promjenu, gužva još nije bila prevelika... ali.... ako nisam do sada shvatio da su uskoro lokalni izbori.. danas jesam! Na putu, nekoliko zastoja... preusmjeravanja prometa radi radova na nekim priključnim cestama – ni sam još ne znam čega, dolazim do grada, sav sretan...evo me, samo pređem most i hop, doma sam....ali ne... i most je jedna strana zatvorena... pred same izbore, konačno, mijenjaju asfalt na Mostu Slobode... .nešto mislim, bilo bi dobro da su lokalni izbori svake godine... samo, ne znam je li to asfaltiranje iz novog Zagrebačkog kredita ili iz već povučenih kreditnih sredstava? Nekada pomislim – sreća da nemam djecu, mislim da bi mi cijelog života molila...“ e stari moj, ja još uvijek vraćam dugove iz tvog vremena..“ – nekako mi se čini da se povijest ponavlja....No, kako bilo, sa ili bez kredita, barem neću hopsati i poskakivati po mostu.....  Malo se raskomotivši, obavivši neke osnovne radnje – kao jelo i slično..- opet me sustigla grmljavnina... no, ovaj puta kod mene nije padalo iako su neki, ne tako daleki dijelovi grada, bivali okupani pljuskom za pamćenje..a. kod mene... lijep zalazak sunca.... I ovaj vikend je gotov... baterije malo napunjene, malo istrošene.... kada „prebijem“ jedno s drugim... a eto, novi tjedan kuca, nove obveze, nova iznenađenja kojih mi, posljednjih dana, uopće ne nedostaje .... I, naravno, malo slikica.... s ovog vikenda do noći, kada me mjesec, škakljajuć kroz rolete, držao budnim........ |
- 20:54 - Komentari (29) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||