smotani
četvrtak, 14.05.2009.
Kandidatura...drugi dio
Kako moram paziti na termine, dobro sam se pripremio za daljnje predstavljanje programa.... vrijeme je sve kraće i kraće, dapače, curi..... i ne, nemojte me pitati kome.... Dakle, u nastavku o daljnjim, konkretnim mjerama i planovima za stvaranje uvjeta dostojnih života u našemu gradu.....stao sam kod nabacanih tema i ne, ne bi ih pojašnjavao jer, nekako mislim da su same po sebi, dovoljno jasne. Pratio sam ovih dana događanja po gradu...i vidio neke promjene...dva tjedna prije D deja asfaltira se jedna strana Mosta Slobode, tjedan dana potom..i druga... danas najavljuju otvorenje nekog dječjeg vrtića... iako, oni su kronični nedostatak u našem, ali i svakom drugom gradu, zadovoljan sam što su ga taman otvorili uoči...nedjelje, čitam u novinama izjavu dosadašnjeg...Patološki volim Zagreb...ma ne, to neću niti komentirati... rođeni sam Zagrepčanec, korijeni s majčine strane su jaki u gradu (pričao sam o tome...) ali patološki??? No, dobro, svako ima pravo na izraze svoje ljubavi... i svako je vidi na svoj način... ja, ja ću samo reći...volim svoj grad..i volim ga toliko da ću prije svega napraviti ulice između kuća, asfaltirati ih..a ne ponosno, po blatu i lokvama njima hodati..., da ću izmijeniti i posljednji šeraf, makar i u svojoj glavi, a ne samo cijevi, da ljudi imaju pitku vodu, a ne da u kuhinji toče vodu za WC..i to, ne onaj javni koji je kao neka svemirska postaja - mislim da je i tamo čistija voda jer takva investicija to i te kako zaslužuje... No, kako sam već rekao da ćemo napraviti drugačije te prostorije, vodu iz Vrbana preusmjerit ćemo u te prostore...da se ne baci... a, nakon izmjena svega i svačega po tim zgradama i stanari će konačno imati....vodu! Ono cvijeće što raste u neposrednoj blizini tih stanova i koje se redovito automatskim uključivanjem prskalica, zalijeva... kako bi Zgb bio cvjetni, od sada, zalijevat ćemo kišnicom, bez pročišćavanja te vode. Hvala Bogu, rupa po gradu ima koliko voliš i nije potrebna dodatna investicija... samo priključiti već razvedene cijevi na ta izvorišta.. U mom Rančogradu sve biljke dobivaju upravo takvu vodu, skupljenu u bačvama od razno raznih maziva, koje, zahvaljujući meni, nisu završile na nekom divljem odlagalištu, nisu smetnja niti atak na prirodu... a meni, meni donose tekuće vitamine i za cvijeće, i za vrt... Rekao sam već...imam ja iskustva.  Nadalje.. ovi ležeći policajci... baš danas čitam kod Vidrice kako su joj majku izmaltretirali vozeći u bolesnom stanju, po našem Velegradu! Dodao bih... kada su oni prvi postavljeni... oni duplo viši od dozvoljenih...ostao sam bez pola auspuha..a auto skoro pa nov i ne, nisam naletio vratolomnom brzinom.. dakle.. umjesto ležećih policajaca sasvim je dovoljno održavanje cesta koje imamo.. .bez brige svako, imalo normalan, koji vozi svoj, teško zarađen auto, neće se zaletavati na ležeće rupe... a oni koji voze druga vozila i tako ne kroče našim cestama - njihovi se puti redovito održavaju (spomenuo sam Most..). I opet, višestruka korist.. jedna od najvažnijih...hitne intervencije – hitna pomoć, vatrogasci, pa i ti isti policajci, sada sjedeći, brže će do svoga cilja...... rupe, one su i tako tu, mi smo već navikli na njih...a kada ih pokrpaju, iznenade nas... ili previše ili premalo materijala, pa uvijek osjetimo jači udar od same rupe...jer.. nju već, u pravilu zaobilazimo...  Ulični svirači... nedugo sam negdje pročitao da će od grada morati dobiti dozvolu??? Halo??? Uzor na Europu... e pa dragi moji... kad mi uđemo u Europu više neće biti ni svirala niti instrumenata na kojima bi ti svirači svirali... i koji uzor? Ugledajmo se na Europu oko socijalnih pomoći, zdravstva, školstva – uvijek se ugledamo na onaj dio kada raju treba opaliti po džepu... a kad ga treba napuniti..?? Kada ih treba napuniti onda, uredovno, bivamo obasuti izjavama tipa....najjači smo u regiji... E pa ja ću ostaviti te svirače jer uživam kad odem u grad, kada me neke lagane note prate u mojim lakim koracima, kada moje misli u ritmu tih nota plešu na laganom povjetarcu koji mi se provlači kroz kosu...i da, počastit ću ih kavom...jer oni meni i svima nama ove teške korake čine malo lakšima. Ne, nisam zaboravio na uštedu niti u ovom dijelu...naime, uštedit ćemo već time što nećemo stvarati neke Komisije, Povjerenstva, Odbore..koji će raspisati natječaj za ulične svirače, pa eksperte koji će utvrđivati koji su to od njih podobni i prigodni za Zagrebačke ulice.... a ono što uštedimo na ovaj način...usmjerio bi na topli obrok tim sviračima..jer, stara je i narodu prihvaćena..Kruha i igara... ulični svirači nama igre...a mi njima..kruha....  I, opet me upozoravaju na vrijeme...dakle, opet me ušutkuju...no, još samo nešto ću u današnjem Programu spomenuti...kratko ali nadam se dovoljno jasno...Maksimirski stadion! Ne, on nije više ono što je bio jer su utučeni uzaludni novci koji su napravili sve samo ne ono što Zagreb zaslužuje.... Maksimirski stadion nije se smio dirati...prvo...zbog trave koja je imala vrhunsku kvalitetu i prozračnost upravo zbog svoje „vjetrometine“... i, nije se od njega trebao raditi Muzej... jer, istina... ne mogu a da se upravo na današnji dan (zbog velikog broja kandidata moj red je došao iza ponoći...ali ovo... na današnji dan...mislim na 13.05. kada je predstavljanje započelo...) 13.05.1990. na upravo Maksimirskom stadionu bio sam na posljednjoj utakmici dragog mi kluba....nakon koje više ništa nije bilo kao prije... ono što se tada događalo zaslužuje mjesto u povijesti ovoga grada, u našim srcima... ali ne i ovakvo kremiranje... i ne, neću dozvoliti nikakve referendume, dapače, nastojao bi, kada bi se moglo, na odgovornost pozvati one koji su od stadiona napravili ruglo...a sredstva koja su uludo utrošena, nekontrolirano i ko zna kako sve ne.... neko bi trebao vratiti ovome puku......i da, od tih sredstava napraviti novi stadion...ali, ljudi dragi ...Kajzerica???' dakle.... znači li to da Hiipodrom, ta svetinja onog dijela grada ipak odlazi? Ili...na onom velikom parkiralištu za kamione...dakle, seli li se i Zrinjevac..jer, pa nismo djeca... stadion treba prostora... a koliko vidim, prostor je tamo sve manji i manji..... grade se nove „urbane“ vile, gradi se Kineska četvrt... Zagreb zaslužuje stadion...no, da li je trenutno vrijeme za njega? Ne može li se Maksimir „dokapitalizirati“ i popraviti što se popraviti dade..? Recesija je...a mi bi referendum za stadion? Da, rekao sam kruha i igara...stadion nosi igre...ali, dajmo narodu prvo kruha...... I, zamjerio mi ko ili ne.... ali ne mogu ne sjetiti se svojih prijatelja s kojima sam u nedjelju, 13.05.1990. bio na toj utakmici, nakon koje.....ništa više nije bilo kao prije...  Naravno, nemam više vremena... rekao sam...vrijeme curi.... i ovaj puta...meni....ali, uz odjavnu špicu prošećimo...Zagrebačkim ulicama....  |
- 00:41 - Komentari (16) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||