smotani
ponedjeljak, 18.05.2009.
i opet ... :)
I vikendi više nisu što su bili.... sve duži dani, a meni vikend sve kraći...  Aktivni odmor i rekreacija prošli su uobičajeno uz poneke izmjene. Komarci...te male čelične ptice tako su se krvi napile na mom vratu da sam ostao bez teksta pogledavši se u subotu u špigl ( iliti...ogledalo..). crvena fleka pokrivala je vrat do uha, oteklina na oteklini... samo sam se uplašio da to nisu «oni» zaraženi komarci o kojima se nedugo pričalo...doduše, iako još nema neke reakcije, nikad se ne zna,..  Radovi na livadi polako prilaze svome kraju.... nadam se još dva pohoda u nju i doći ću do kraja grunta, a onda, onda ću ko pravi poljoprivrednik uprtiti na leđa špricu i pokušati malo «otrovom» zaustaviti rast ambrozije i sličnih, nepoželjnih, travkica. Zanimljiva je ta priroda... neumorno se svake godine iznova budi i, kao i djeca, iz godine u godinu je jača – ako je ne staviš pod kontrolu...... Vrijeme je bilo idealno za jedan lagani skok u more ...no, zadovoljio sam se kupanjem u vlastitom znoju. Nakon subotnjeg, popriličnog trošenja energije, i povremenog upozorenja moje pumpice da je vrijeme skloniti se malo u hlad, popiti koju litru tekućine, i malo..odmoriti, večer je prošla u opuštanju svakog mišića.... koji trnci, koja gimnastika, ma koje vježbe... da me vidi moja dokica mislim da bi dobio porciju apaurina , xanaxa, praxitena ili čega sve ne – prvo za smirenje, pa male bijele u obliku srčeka..(čiji me naziv podsjeća na avion hehehe...ma neka herc radi kao helikopter – ja zadovoljan) za koje sam uvijek u dilemi, trilemi... da li ih pijem za srce, da li su mi date od srca ili... nešto treće... a onda, siguran sam, dobio bi porciju njenih izljeva «ljubavi» i «čitanja bukvice». Ta me žena oduvijek iznova oduševi onim majčinskim djelom u sebi - zna me godinama, i doista je obiteljski liječnik... i, poznavajući me od malena, dok još nisam njoj «pripadao», znala je sa majkom komentirati neke moj probleme, davati savjete – ma, pozna me u dušu...a sada, sada kada ima pravo i službeno zaviriti mi u tu dušu bježim od nje koliko me noge nose... volim ja nju, ali ne u njenoj ordinaciji jer, tada je ona guzda....a ja, ja pokorno kimam glavom i mislim si...»aha, budem, da, ...» sve dok joj ne okrenem leđa. Iako znam da je to malo neozbiljno ali ponekad mislim...ma što me ne ubije to me ojača..a vidio sam da mi je kosilica nabila, osim povremenih udaraca i ogrebotina, i pokoji milimetar mišića, malo ojačala leđnu muskulaturu nakon svih peripetija... i nekako, mislim da organizam će mi sam dati «dvojku» kad mu dođe.... no, još uvijek sam na trojci – ma ne dam se ja tako lako...  Nedjelja, po običaju i planski, dan je za malo zanimacije u vrtu... iako su mi se svi smijali da sam uranio sa sadnjom povrća ove godine, sada se, isti oni čudom čude kako je dobro... no, iskreno, i sam sam iznenađen uspjehom - no, kako je moja majka uvijek znala govoriti... «pravi si poljoprivrednik...u duši.:» Uvijek se smijala mojim novotarijama, nekim mojim rješenjima, ali i uvijek ostala iznenađena kako su neke stvari mi uspijevale... imao sam i cijelu berbu šumskih jagoda...šaka tih malih plodova osvježila me u pauzi, i baš sam uživao u njima (iako, nisam baš neki veliki ljubitelj jagoda). Berba salate, blitve, radića .. i evo koji gablec, ali i obrok ovaj tjedan .sa puno zdravih, prirodnih, nešpricanih travkica... i kad me ona gorčina, onaj okus željeza ošine... brrr...ko novi sam.  No, i nedjelja je polako odmicala, a trebalo je stići i na glasanje... građanska dužnost ali i želja.... i ne mogu a da ne primjetim... samo na prvim izborima sam na svojem birališnom mjestu vidio toliku gužvu... jedan od analitičara je izjavio «kada je odaziv birača velik to je znak da se žele promjene» - odlazak u drugi krug za izbor Gradonačelnika to je i dokazao... dakle, borim se u drugom krugu..i, kao i moj protivnik, želim pobjedu..pa... neka pobjedi onaj kojem građani više vjeruju...ja imam za koga glasati...ušao sam u drugi krug....   i naravno,malo sličica......... |
- 17:52 - Komentari (26) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||