smotani

utorak, 24.02.2009.

U prolazu...

Samo da se javim, živ jesam Iako, po malo bijesan..... Što na komp koji me doma davi Što na teret koji mi guzda stavi. Na žalost na poslu vremena nemam I svim se mislima k Vama spremam No dok kramp doma ne proradi Bit će teški moji jadi..... Samo u mislima družit ću se s vama Barem dok na poslu ne prođe galama Jer od buke i posla što se javi Narasle mi nove sjede na glavi.... Al, još danas izdržat ću tu zbrku Sutra već lagano dižem frku Maske će sutra svima pasti A moj se raport mnogima neće dopasti No, iskreno, više razumijevanja nemam I polako misli u glavi spremam Što čovjek bolji prema drugima biva To veća je njegova moralna briga Dilemu u glavi ne želim imati Neosnovane kritike ne želim primati Karte sam svima na stol posložio A i guzda se sa mnom složio Neka se sada i osmjesi zalede Ne želim više gledati nerede I metla je polako počela raditi A ja ću uskoro slaviti... I dok iščekujem još jednu pobjedu Dok se neki nadaju neredu ja mirno kročim u novi dan a novi mi komp dolazi u san ne znam dal staroga uspjet ću srediti koliko ću ga još dana glediti... no kad mi i s njim pukne film neću više biti fin! Samo sam toliko vremena ukrao poslu Moram jurit, da ne dobim po nosu.... Dragi moji, na žalost.... komp je doma na izdisaju.... virus, kartica... nemam pojma više što je... ali, od jučer ni najjednostavnije stvari ne funkcioniraju. Generalka je na pomolu.... a do tada... koliko Vas uspijem s posla obići... ali, mislim na vas.. i, nedostajete mi... No, požurit ću ja...... Voli Vas Smotani a asociralo me i na Meri...u prolazu.... kao da je i moj komp u prolazu

- 14:44 - Komentari (78) - Isprintaj - #

nedjelja, 22.02.2009.

Prošlo je...:)

Preživio sam…. jučerašnji dan. Iako kažu da se „po jutru dan poznaje“, dragi moji, moram reći..nije točno!! Kakvo mi je jutro bilo mislio sam ostat doma. No, kako je dan odmicao kao da se sve po malo počelo slagati, otpetljavati…. I nekako, bivao sam manje smrknut. Pokušao sam se izvući od odlaska u Samobor..ali, bezuspješno… znam kakve bi to posljedice imalo, pa sam se, već malo boljeg raspoloženja uputio na „sabirno“ mjesto…Došavši pred kuću moje „mame“ čuo sam galamu i jasno je bilo.. nema ozbiljnosti, Smotani zatvori vrata teškim mislima i prepusti se. Taman sam prišao ogradi, kad presrela me romkinja, ciganka… „brate, daj kunu…“ pogledao sam je, posegnuo u džep a ona „ćeš da ti gatam?“ Pruživši joj tunu…dvije kune, odgovorio sam „ne, hvala“.. no, bila je uporna „ćeš da ti gatam? Lijevi dlan mi daj brate ću ti sve ispričam, gdje te čeka žena tvog života, koliko ćeš bratko dece imati….“ Pričala je ona i pričala, a ja sam pokušavao ući u dvorište…no, uhvatila me za rukav i nastavila „ u desnom ću ti dlanu vidjeti koliko ćeš živjeti, kakav će ti život biti…..“ i opet sam je, pristojno, odbio…no…. „bratko, ćeš ti kažem hoće li te guzda opet zajašiti…….“ Sada sam zastao, pogledao malo bolje…ajme, koji sam ja papak…pa ni „mamu“ si nisam prepoznao…OK..svake godine popijem neku glupost ali ove, ove me nasanjkala ko magarca…i dok sam taman identificirao taj lik prolomio se smijeh iz dvorišta. . . ostatak ekipe skriven iza nekih grmova mudro je pratio cijelu scenu, i snimao…ajme, sad sam pogledao film… ma koja skrivena kamera…..Naravno da sam tražio natrag svoje dvije kune!!!! I tako, sa lijepim dočekom upoznao sam prvu masku… ne, o ciganki ovih dana ni riječi nije bilo. Kada sam ušao… jedino što sam sa sigurnošću pozdravio bili su muževi i dečki.. ostalima sam samo mahnuo…jerbo, pojma nisam imao ko je ko..dok nisu progovorile. Bilo je vještice, dvorske lude (to je moja maska od prije par godina, ali, više se ne moram maskirati, lik se stopio u meni), ulični svirač, hm nešto neprepoznatljivo, pa guska.. ma oduvijek sam se pitao kako im se da.. .ali, skidam kapu, opet su nadmašile sebe! Mi muški, naravno, sa svakodnevnom maskom upadali smo u oči… i morali smo, svi do jednoga, barem perike staviti na glavu…ajme koju su meni namijenili… joj da me mama vidi…i, krenuli smo u osvajanje Samobora. Ko pravi znalci, u koloni jedan po jedan, odmah smo nekim sporednim uličicama dojahali do slijepe ulice gdje smo se i parkali. Dakle, iskreno, već me po malo bolio trbuh od smijeha…cure su bile toliko inspirativne, ciganka je do trga zaradila trideset i nešto kuna…, vještica „namlatila“ nekoliko „zločestih“ roditelja… i u moru tih nepoznatih ljudi, priđe mi jedna dama u krinolini i pozdravi me… hm… a ko je to? Odzdravim ja, ali nemam pojma s kim pričam…osjetim da to nije pravi glas, i oprezno odgovaram..nikad ne znaš na koga naletiš..Sad sam se pokajao što sam prepoznatljiv…. I pričamo mi, pita o poslu, pita o nekim ljudima, pita o kumici… majko moja ma ko je to???? I na kraju..smijeh… moja Tihana (pričao sam vam o njoj), sa nekim frendicama došla malo u đir… e ludila. A kada sam je pitao hoće li s nama… ma ne, nisam ti ja za to… i, drago mi je da su i nju cure nagovorile da se malo makne od doma.. i tako se ekipa pojačala.. sad brojimo bliže dvadesetak komada u stadu…. Na trgu se izmjenjuju neke banane iz Zlatara (mislim), presretaju te razno razni likovi… ali, najslađe mi je bilo gledati klince… koliko su oni uživali, a roditelji..e fakat su si dali truda srediti mališane…… Malo smo prošvrljali, bježao sam od naše ciganke ko vrag, bilo mi neugodno kako je presretala ljude, ali, naravno, niko nije zamjerio…nekima je čak i gatala…dakle, to ste trebali čuti…. Svi, baš svi su padali od smijeha…a jedan gospodin..onako ozbiljno joj je rekao….Sestro, držim te za riječ…ako neće biti tako dobro…ženim tebe!!! Evo, već i svadbena zvona čujemo… za maškare je sve dozvoljeno…pa je njen muž odmah uskočio…“gospodine, laže, sve vam laže…vodite je odmah, spasite i mene i djecu ….. a uljepšajte sebi život!“ Na pozornici je bila grupa iz Senja…ajme bubnjevi mi rasturiše glavu, perika se digla u zrak od vibre, zima po malo stišće i noge i obraze…. Snimka je malo lošija jer je rađena sa aparatom..ali zvuk, on je očit… ta je, aerodinamična, melodija trajala dugo… odlučio sam se malo zagrijati i sa mojom indijankom zaplesao tam, tam…. Dozivali smo kišu…..i kako, gotovo uvijek, kad radite ono što ne znate i uspijete….kapi kiše počele su laganim koracima padati na naša lica…sjetio sam se one „dok dobuje kiša u ritmu tam, tama kroz noć…“ Ne, ne moram vam reći da smo skoro batine dobili….. Otišli smo „u prolaz“ na kremšnite.. ajme, koja gužva… nekako smo dočekali mjesta, što stojeća, što sjedeća.. ali, kako to uvijek biva u ove dane, dobili smo tople kremšnite. Otišao sam malo prošetati svoj tanjur na zrak…. Da se rashlade… i mrknuo četiri komada ko od šale..pa cijeli dan, zbog njih, nisam ništa jeo! Uf.. malo su mi teže pale.. morao sam popraviti tek sa jednom Zahericom..mmm…kak je bila dobra…. Zbog ljudi koji su čekali na mjesta nismo se dugo zadržavali… odlučili smo, u nekom mirnijem kutku, popiti još jedno piće i krenuti doma.. vrijeme se počelo kvariti….tako da od Luna parka, kojem smo se prijetili, nije bilo ništa… (vjerojatno bi kremšnite podijelili sa svima hahahah) . Oko deset smo krenuli, polako, put Zgb.. počela je susnježica, kod Novaka snijeg.. a ja sa ćelavim gumama… na obilaznici opet kiša..ajme vremena….. Svi smo u komadu pristigli, raznijeli se po dostavnim adresama, i konačno… stigao kući… Nakon jednog lijepog razgovora utonuo sam u san… a jutros, otvorivši oči…. Imao sam što i vidjeti….sva sreća da je kolaps u Dalmaciji prošao, da je zimska služba vraćena……. Dakle, zbog vremenskih nepogoda…Rijeka je, ipak, danas…. otpala…. i...prigodna ...

- 13:36 - Komentari (40) - Isprintaj - #

petak, 20.02.2009.

Opet...petak!

Hvala Bogu petak je!!! Ne znam, kao da se uvijek i jedino petkom donose neke presudne odluke!! Uvijek sam razmišljao zašto je to tako? Kad je trebalo podijeliti nova rješenja…petak; kad je donesena odluka o novom vrednovanju…petak; kad je trebalo seliti ljude na drugu lokaciju…petak; kad je trebalo nekima oduzeti službene aute, mobitele – radi stezanja remena i recesije….petak; kad meni treba uvaliti najgore poslove …. Petak! E sad, danas mi je prekipilo! Nekada sam se veselio petku, jer iza njega je vikend, dva dana posvećenih sebi, svojim dragima, svom miru, zanimacijama i hobijima… a sada? Petak mi se nekako svodi na jedno očajničko iščekivanje nekih novosti, lupanja po leđima, prozivki, svađi…uf… Danas, petkovno iznenađenje u obliku guzdinih izričitih naloga (koje sam već jučer naslutio) kojima se ni malo ne veselim…. Lako je biti guzda ali treba imati tri čiste i svakome reći što ga ide. No, moj…za taj drugi dio ima podanike… podanike na kojima je isprobao taj svoj bič, ali, koji su, uzdignute glave, dočekali, barem prešutnu i nikada izrečenu ispriku… ne, nije mi stalo do njegove isprike..jer, kao i pokude, kao i svaku izgovorenu riječ, važem ko je rekao, a ne i što je rekao. Iako, svaka riječ povrijedi, no, nastojim nekako izroniti… I danas, podijeljeni zadaci ni malo ne raduju… stavljaju me u jednu nezavidnu situaciju u kojoj, znam, dobit ću mnoge pokude….ali, ne marim… odavno sam ja htio radikalne poteze napraviti..ali uvijek sam bio u tome sputan..a cilj, cilj je uvijek bio pravičan…barem s moje strane gledišta…a nepravičan onima koji su uvijek svesrdno puno objašnjavali koliko puno rade, kako nemaju vremena niti za gablec, kako uvijek ostaju popodne… i kada sam jednom doveden do ruba ludila od tih jadikovki ali isključivo zbog toga što posao ne da je trpio…nego je propadao tolikom brzinom da sam pomislio ode sve bez traga… isprovociran, ljut i bijesan tražio da mi baš ti kukurjeci, ti pojedinci opišu ne radni dan..a ne, radni tjedan….. dobio sam, nakon dva dana, mail sa par rečenica. Kada sam te rečenice pretvorio, potkrijepljujući točnim brojkama jedinica odrađenih u tom vremenu, dobio sam, primjenjujući „maksimalnu sporost“ - za usporedbu sam uzeo djelatnicu koja ima malih zdrastvenih poteškoća, ali izuzetno kvalitetno odradi sve što napravi… ne nisu to neke količine, ali za nju, za njeno opće stanje to je nešto, usudio bih se reći, i stojim iza toga, u rangu izvrsnog radnika – shvatio sam, da njihov radni tjedan traje maksimalno osam sati naravno, uključene su i pauze zakonom predviđene… Poludio sam!!! odmah sam tražio i premještaje i dodatke poslova i negativne stimulacije. Jesam li bio preradikalan? Prehrabar? Nadobudan? Da, vjerojatno jesam…jer, ja sam dobio po prstima, da nismo u zatvoru, da ljude ne treba iskorištavati (!?) goniti (!?) ma kako god se u prijevodu shvatilo. OK, digao sam ruke, pismeno se očitovao..i to, to je bila još jedna točkica zbog koje sam bio smijenjen..ali, uzdignute glave! Danas, zbog tih istih, ponovo se podiže mala bura… par pojedinaca ruši, minira, ma usudio bih se reći uništava, godinama stvarano…i boli to gledati…. Jako boli. No, nisam više u poziciji da me to treba biti briga. Nisam? Ne, moj guzda ne misli tako. Kada me smijenio, kada je, kako on misli, malo ohladio me, počeo je trpati sve „prljave“ poslove na moja leđa. Kao neki specijalac. Iskreno, sve mene veseli, sve što mogu i odradim, ne odustajem nikada… makar i glavom išao kroz zid. Nekada do rezultata treba i pričekati, ali uvijek nadođu, nekad malo bolji, nekad malo lošiji…ali uvijek pozitivni..i to, to me veseli. Ne, ne hvalim se time…ali, možda i zbog svog slobodnjačkog načina života, posljednjih sam godina malo više odao se poslu…. Uvijek pri ruci svima, i zajedno sa svima odrađivao sve što sam mogao..i, ponosan sam na to. Lijepo je danas čuti kada guzda, nakon svega, „spusti“ nekima…“ kako je Smotani mogao sa svojim ljudima ostajati i do 23 sata, dolaziti vikendom….“ E to, to je ta njegova prešutna isprika do koje ne držim, ali… Opet sam malo odlutao… Ali sve mi se opet nekako nakupilo… specijalni zadaci koje sam danas decidirano dobio stavili su me malo na muke. Osmišljavam kako najbolje i najkvalitetnije to odraditi, a nemam, nemam puno vremena.. opet će se svi dići na noge, pokušati me uvjeriti..nisam ja kriv, pa gle, ma slušaj, gospe ti a ća ja tu mogu….uf, već ih sve redom čujem… A oni, zbog kojih je sve krenulo..mudro šute. Jučer, čim je prva naznaka krenula, neki su već na bolovanju!!! Neki traže godišnji!! Halo? Ma kakav godišnji? Ne znam, doista ponekad mislim da sam ja lud…jako lud! Slažem u glavi strategiju, slažem sve za i protiv… odlučio sam.. sada, kada mi je nakon više od pola godine dao odriješene ruke za one moje radikalne promjene koje sam naveo.. sada idem do kraja! Po pravici, argumentirano i sa dokazima dat ću svoje prijedloge. Moje nije da ih usvajam, ja predlažem.. .to je posljednje što ću, u ovom pogledu napraviti.. i rekao sam mu to….ako opet radim u vjetar..bolje da ipak idem na godišnji kako sam i planirao!! Mogu, mogu na godišnji kad to odradim… OK…vidjet ću, neću dugo čekati njegovu reakciju… da li će trud vrijediti… Petak je, u glavi mi se vrti sto i jedna ideja kako što točnije i slikovitije sve prikazati, kako svima sve jasno dati do znanja… pošten, to ne sumnjam…bit ću.....Petak…. Ma neću, neću više o poslu, petak je! idem ća sa mislima… vikend počinje, sutra samoborsko ludilo i kremšnite..njami… jedva čekam. Jedino, iskreno, nisam shvatio u što će se dame maskirati… pokušao sam ih loviti danas, ali… bezuspješno…. Vidjet ću sutra – ako ih uopće vidim..možda se pretvore u zrak? Ma ne..ma falile bi mi, a i kaj bi mi muški bedaci sami tam? Aha, i došao sam do odgovora s početka… zašto petkom? Ma zato da se preko vikenda ohladimo i skuliramo do ponedjeljka… e ja bome hoću!

- 19:35 - Komentari (34) - Isprintaj - #

četvrtak, 19.02.2009.

Dan poslije...

Nakon jučerašnjeg kolapsa od vremena nekako sam malo sjetan…. Pomalo mi te vratolomije dosađuju. Od jučer, nekako čežnjutljivo, gledam u zubato sunce – kojem se neopisivo radujem – i priželjkujem toplije vrijeme. U tom sanjarenju, negdje u kutu sobe začuo sam neki zvuk… kao zvuk cvrčka usred ljeta…. I podsjetio me na lijepe tople dane, na neka lijepa sjećanja, ali, podsjetio me i na sadašnjost…. I zamislio sam se nad tim cvrčkom… zapravo, tako mala životinjica, a toliko radosti, ponekad i dosade, izaziva u ljetnim mjesecima. No, radost onog pjeva, onaj zvonki zvuk koji mi ne da spavati, kao da odnese, jednim potezom, sve brige…, kao da u trenu osvježi misli.. i sada, samo kad pomislim na cvrčka… osmijeh mi ne silazi s lica… A ko je cvrčak? I ja sam ga malo htio detaljnije upoznati u ove zimske dane. Zašto? Pa, jednostavno, kad cvrčak pukne svojom pjesmom razgali mi dušu…. a ja, ja uživam u tome.. i kako onda ne upoznati to malo slatko stvorenje, tog najupornijeg i najglasnijeg svirača toplih ljeta. Nešto što me fasciniralo, dok sam po netu malo ga proučavao, je činjenica da se taj kukac četiri godine priprema i vježba da bi briljirao jedno ljeto! Ličinka cvrčka provede 36 – 48 mjeseci pod zemljom na dubini od oko 80 cm. Na tom putu prema van, zaustavlja se pred preprekama…raznim korijenima, buši ih i siše sok…i tako ponavlja tu radnju na svom putu. Našao sam podatak da u Americi postoji vrsta cvrčka koja za svoj razvoj treba sedamnaest godina..ajme, kad taj propjeva, kad taj pukne… Kada izađe iz ličinke potrebno mu je nekoliko sati na suncu kako bi se krila potpuno osušila i kako bi mladac započeo svoj let… padne li temperatura ispod 25 stupnjeva utihne i pjesma ovih pjevača. Znao sam da samo mužjak cvrčka pjeva, ali, nisam znao da su mu na raspolaganju samo tri mjeseca da učini tri stvari.. pjeva, voli i umre. Nekako sam se ražalostio na to…taman svojim prekrasnim glasom osvoji neko žensko srce… i kratka romantika sparivanja - koja traje desetak minuta, nastavak pjesme, prolazi ljeto….. ženka ličinke polaže u rupe koje je izdubila u grančicama…. Jesen je, odrasli su već uginuli, grančice padaju na tlo..a ličinke započinju svoj put..prvo u dubinu Zemljine kore, a nakon toga i put povratka, kako bi, jednoga dana, i mali iz tih ličinka, brzinom munje proživjeli životni ciklus od tri mjeseca. I sad ne znam na kojoj se dubini nalaze trenutno oni koji će nam pjevati ovo ljeto..ali, penju se..polako… bojim se da im ne smeta ova hladnoća, ovaj snijeg koji je pao u Dalmaciji….i tako, sjetan i malo zamišljen… gledam po sobi… što to cvrči? Što me je, uz ovaj Dalmatinski snijeg asociralo na ove male pjevače? Što me je bacilo u neka sanjarenja…. …približio sam se… to moj komp ima malog cvrčka u sebi koji pjevuši….mislim da je propeler od ventilatora… ma, doista me sve nešto asocira na ljeto… a hladno je, jako… samo mi je, sada, oko srca, u duši malo toplije… i kao da ih čujem kako pjevaju, kao da osjetim one vrućine…. Evo, Dalmatinci se raduju snijegu, a ja …cvrčcima… samo, nekako nisam baš sretan…tri mjeseca pjeva, tri mjeseca života…. eh… Vladimire, Vladimire….. ¨¨… i cvrči, cvrči cvrčak na čvoru crne smrče Dok sunce s neba lije na zemlju žar i plam. O, sunca, sunca, sunca! I vonja sa doline I vjetra sa vrhunca! …Zemniče, ja sam pjan. Hle, iza žbuna viri, Pomamnu pjesmu sviri Na fruli nagi Pan! I cvrči, svrči svrčak na čvoru crne smrče Svoj trohej zagušljivi, svoj zvučni, teški jamb. Podne je – kao voda tišinom razlijeva se Sunčani ditiramb. P.S. komp još nisam do kraja sredio, ali nekako se po malo probijam do vas….. .i ..nedostajete mi…ali, sredit ću ja to

- 20:03 - Komentari (35) - Isprintaj - #

srijeda, 18.02.2009.

Između instalacija :)

Uff, toliko vam toga imam za reći, a nikako doći do vas. Jučer, kao da sam si prijatelja (komp) malo posložio..i onda, novi problemi… no, nećemo o njima. Odlučio sam sada napisati koju, ubaciti mu u memory (ako zapamti) i krenuti ga dalje čistiti, maziti, tepati mu .. dok ne puknem i ne klepim ga…..kao jednom televizor hahaha….. Dakle, ostao sam vam dužan guzdinu konačnu odluku…. Dva tjedna je dao rok u kojem se stvari moraju dramatično popraviti (možete zamisliti tu dramu??) a ja, u to vrijeme, imam i više nego pojačanu kontrolu mojih kolega. Pokušali su oni opet nekim jadikovkama, ali očito, nije prošlo. Iskreno, priznat ću vam nešto, ali oni ne smiju znati.. već danas sam vidio da su počeli raditi .. ma, znaju i oni to.. i pitam se, ma što im je to trebalo? Ali, ko sam ja da im sudim? E sad, ako stvari ne budu dramatično bolje …. ne gine mi teren…. A do tada, nadam se da ću uspjeti pobjeći malo na godišnji… jer, polako mi je puna kapa svega. Ne, neću o atmosferi na poslu, ma ima i ljepših stvari…eto, danas smo se, konačno, dogovorili u subotu idemo okupirati Samobor – i nadam se da ćemo okupaciju i izvršiti, da ništa neće iskrsnuti. Već su počele maštarije o maskama.. a ja, samo u čudu gledam i slušam, i pitam se.. ma otkud im te sulude ideje… i baš, baš me zanima od tog spektra što će ispasti hihihi… Mi, muški, po preporuci dama, ne moramo se maskirati…kažu i ovako ste dovoljno upadljivi – ma što god to značilo. Svake nas godine nastoje isprovocirati svojim nekim „smjernicama“ ali mi, stoički to podnosimo… ne podliježemo euforiji….ostajemo dosljedni sebi… takvi smo. Jedino znam, opet ću se prejesti kremšnita a to.. to je nešto što teško podnosim. Obožavam ih, ali nemam granice i onda, kuku muku, gastali, peptorani, koka kole… i ne znam koja sve ne pomagala da mi bude lakše, Obećao sam pojest ću maksimalno pet…..šest.. ne, neću više! Nadam se da ću biti od riječi hihihi…. A današnji dan, ajme ljudi, ma moram vam to spomenuti…. Osim što sam na nekim blogovima vidio jadikovke o 2 cm snijega u Dalmaciji, dobio sam i slike naših kolega.. koje je to sveopće veselje.. .ja se doista ne čudim tom veselju, ali brine me nešto…..sve raspoložive snage za čišćenje snijega povućene su u Dalmaciju… jer, tamo je totalni kolaps… i sada, samo molim Boga da u metropoli ne zaviori koja pahulja snijega… kao jučer…onda smo nahrdali… i.. ono što me ipak u tim vremenskim nepogodama oduševilo… i Metković je vidio snijega… ajme majko moja kad me frend nazvao… koja sreća… a ja se mogu pohvaliti, mi smo, nakon jučerašnje mećave, danas imali sunce… doduše, nekakvo zubato, ali ipak..lijepo ga je za vidjeti…i malo osjetiti na licu…. I veselim se ljepšem vremenu koje će, iskreno se nadam, uskoro naići..jer, spremam se na godišnji, puno je radova na viksi..a za to, treba mi lijepo vrijeme, što za radove, što za moju volju i uživanciju. I samo još jedna napomena svim mojim dragim Dalmatincima…u slijedeća dva dana najavljuju zahlađenje… a za petak, za Split najavljuju najhladniji dan!!! Dakle, dobro se obucite, nakurite peći, i…ne izlazite nepotrebno vanka… a ko ne vjeruje.... evo Splita... i zameo ih snijeg

- 18:47 - Komentari (33) - Isprintaj - #

utorak, 17.02.2009.

OIB i umrežavanje :)

Kako još komp nisam sredio...a ipak, Valentinovo je prošlo... iako, ja sam za onu «Svaki dan je Valentinovo..» , red je da maknem prethodni post. Imao bih puno toga za reć, ali samo ću vas počastiti ovom pričom koju sam danas dobio, a koja mi tako dobro «legla» na sve... i nekako, iskreno, nadam se da će taj OIB više pomoći nego odmoći nam u životu..... Kako i na poslu imam malu gužvu ali i česte prekide veza (zbog opetovanih selidba dijela naše horde) nisam baš u mogućnosti obići vas pa vas ovdje (nadam se da ću uspjeti staviti post) sve lijepo pozdraviti, neke i izljubiti . . .. i nadati se skorom susretu sa svima vama......... Operator: "Pizza Hut. Mogu li dibiti Vaš... " Mušterija: "Dobar dan! Htio bih naručiti klopu za van." Operator: "Mogu li prvo dobiti Vaš OIB gospodine?" Mušterija: "Moj OIB, ah da, pričekajte malo, eh! Moj Osobni Identifikacijski Broj je 61020499981" Operator: "Hvala Vam, Gospodine MArko. Vidim da živite u Ulici jablana 13 i Vaš telefonski broj je 332 971. Vaš broj na poslu je 301 243 i Vaš broj mobitela je 095 301 2431. S kojeg broja zovete Gospodine? " Mušterija: "Huh? Kod kuće sam. Od kuda Vam samo sve te informacije?" Operator: "Pa umreženi smo Gospodine." Mušterija: (začuđeno) "Oh, da, htio bih naručiti dvije velike slavonske pizze extra ljute..." Operator: "Mislim da Vam to nije dobra ideja Gospodine." Mušterija: "Kako to mislite?" Operator: "Gospodine, Vaši zdravstveni podaci upućuju na to da imate visok krvni tlak i iznimno visoku razinu kolesterola. Polica dopunskog zdravstvenog osiguranja ne pokriva i taj rizik..." Mušterija: "Pa što mi onda možete preporučiti?" Operator: "Mogli biste probati našu bezmasnu soja-pizzu od soje. Siguran sam da će Vam se svidjeti." Mušterija: "Zašto to mislite?" Operator: "Pa, prošli tjedan ste u knjižnici podigli knjigu "Gurmanska jela od soje". Zato sam Vam to predložio." Mušterija: "U redu, U redu. Dajte mi onda dvije jumbo soja-pizze. I koliko to košta?" Operator: "To bi trebalo biti dosta za Vas, Vašu ženu i četvero djece. Sve skupa, zajedno sa troškovima dostave je 115,00 kn." Mušterija: "Dat ću Vam broj svoje kreditne kartice." Operator: "Oprostite gospodine, ali bojim se da ćete to morati platiti gotovinom. Prekoračili ste dopušteni iznos po kreditnim karticama." Mušterija: "Skoknut ću do bankomata i donijeti novac prije nego Vaš dostavljač stigne do mene." Operator: "Neće ni to ići gospodine! Imate prekoračenje i na tekućem računu." Mušterija: "Nema veze. Samo pošaljite pizze. Pripremit ću novac. Koliko Vam > treba za dostavu?" Operator: "Malo smo zatrpani u ovom trenutku. Oko 45 minuta. Gospodine, ako Vam se žuri možete doći do nas ali bit će Vam nezgodno voziti pizze na motociklu." Mušterija: "Kako znate da vozim motocikl?" Operator: "Ovdje stoji da kasnite s otplatom kredita za auto pa Vam ga je banka oduzela. Ali Vaš skuter je u potpunosti otplaćen pa sam samo pretpostavio da ćete voziti njega." Mušterija: "@#%/$@&?#!" Operator: "Preporučio bih Vam da pazite što govorite Gospodine! Već imate dvije prekršajne prijave zbog remećenja javnog reda i mira 2002 i vikanja na policajca 2008." Mušterija: (Bez riječi) Operator: "Želite li još nešto Gospodine?" Mušterija: "Ne ništa više. Ali, nemojte zaboraviti dvije gratis Coca Cole - piše u Vašem oglasu!" Operator: "Oprostite gospodine ali naš oglas je ima klauzulu da ne smijemo nuditi besplatnu Colu dijabetičarima!" i malo opuštanja........

- 12:22 - Komentari (48) - Isprintaj - #

subota, 14.02.2009.

Sretno Valentinovo :)

Uvijek se na ovaj dan sjetim izlaska moje male kumice iz bolnice. Kum je još bio na putu, i trebao je stići navečer kući. Naravno da smo po malenu otišli Sanja – njena buduća krsna kuma i ja. Bože, samo kada se sjetim toga dana….. Krenuli smo ranije, ujutro… po putu je Sanja bila toliko uzbuđena, ma i ja…. Ali kad je rekla „znaš, kao da idem po svoje dijete..“ ja sam automatski odgovorio…I ja.. i počeo se smijati.. gle, ja mogu ići po svoje dijete, ali, ako je i tvoje kaj delaš tu..onda idem i po tebe! Tako je sa smijehom počelo naše, na žalost, posljednje Valentinovo…. Toliko smo bili uzbuđeni zbog te male pišulje da smo ujutro i zaboravili da je Valentinovo... no, sjetili smo se, koju minutu kasnije. Stigavši u bolnicu morali smo pričekati onu kratku proceduru dok je kuma izašla na vrata… Ajme, koji smotuljak.. ma vidio sam ja već malu…ma svaki dan, ali sada mi se činila još manjom, ali puno ljepšom nego prvoga dana. Da, znam da je to normalno.. ali sam se odmah zaljubio u nju jer čim je došla dala je do znanja ko je glavni! Njeno, hm..kak se to veli za malu bebu .. deranje? Ne, ne.. dozivanje?..ajde, neka bude dozivanje.. bilo je toliko snažno da sam kumu pitao jel ima malo vate da začepim uši..ma ko će to u autu slušati. Naravno da sam se šalio… a na tu šalu zaledio mi se osmijeh kad je sestra rekla.. ajde tata što se glupirate, uzmite bebu! Uz dozvolu kume… to ja „ta“ beba…moja kumica…… na taj dan…. Ups.. ovaj, mislim, znate…teta, ne, sestro, znate… kako sam se spetljao … kuma je morala intervenirati… ovo je samo Smotani, samo moj najbolji kum.. e pa bolje da je šutila.. kad je to rekla sestra, već po malo ljuta što još uvijek ona drži bebu, pa tek onda neka te kolce od ruku pruži i primi malu…. Ne znam baš točno redoslijed riječi..ali kolci su svakako bili hihi.. ne, ja to neću primiti, pa bojao sam se da mi ne padne, da je ne slomim..pa još nikada nisam vidio bebu tako malu do sada a kamoli je držao u rukama. Uskočila je Sanja.. primila je pišulju, ja sam uzeo sve stvari i, konačno smo, krenuli prema autu.. Uf, kak sam bil nestašan… vrata, umjesto da prvo otvorim Sanji koja ima bebu, ja otvaram mami..pa to je i u redu…vidio sam da se Sanja odmah skompala sa mrvicom i da nema straha koji bi vladao da je u mojim rukama. Ne bi vam znao reći da li mi je bilo teže voziti mamu u bolnicu ili sada bebicu doma.. dakle, ovaj moj prijatel je to dobro smislio…sve je složio, a kad treba i nekaj delati… on zgiba na put..ah, muški. No, da ne bi ozbiljno pomislili… morao je na taj put, i sve je bilo po planu..osim male pišulje…ona je htjela ranije van… nekih desetak dana… no, pa prijatelji su tu! Kad smo došli kod kume doma odahnuo sam..u komadu sam ih dopelal… dakle, fakat sam sa nekim strahom vozio…no to je iza mene, još samo navečer po kuma na aerodrom.. i onda i ja, konačno mogu proslaviti.. bil sam izmučen tih dana kao da sam ja rađao hahahaha…. Kad smo se kum i ja vratili s aerodroma krenula je fešta… pa morali smo zaliti malenu. I tako, red pića, malo ića, pa opet red pića… bome se mi malo opustili. Svaki čas smo virkali u sobu kaj mala dela.. vidli smo ju budnu, pa smo onako smotani, pjevali joj uspavanke….hahaha..koje su to pjesme bile… vrhunac je nastao kad je kum zapjevao Ne spavaj mala moja muzika dok svira.. Ljudi, kad onda ne dobismo za uho od naših najdražih… uf…jedva su nas poterale od malene, a samo smo htjeli s njom proslaviti…No, dobili smo zabranu ulaska u sobu..pih… žene…. A onda smo nas dva nastavili slaviti.. oho, do jutra.. Curama se već spavalo..no, mi smo bili uporni. Vjerojatno zato što smo kum i ja tako dobro zalili malenu, danas je tako dobra i živahna… I, tako Valentinovo… dan zaljubljenih… ali i dan ljubavi prema prijateljima, dragim osobama… još jednom protiče u sjeti… malo manjoj…možda, ali uvijek prisutnoj... Vama, dragi moji, od srca želim Sretno Valentinovo! Provedite ovaj dan, ali i sve dane koji dolaze, u ljubavi i sreći……… P.S. Hvala Dream_Maker... malo sam posudio neke slike s njenog bloga za ovaj spotić..ali, hvala i Internetu i ostalim blogovima gdje sam našao ostale sliičice..... a patkice...one su moje i jedan..za jednu dragu mi osobu..... malo kasnim hehe ali je od srca.....

- 11:42 - Komentari (55) - Isprintaj - #

petak, 13.02.2009.

Petak...13 :)

Uranio sam… u 7,15 sam već debelo radio… žurio, kako bi bio „ažuran“ u svakom pogledu…. Došlo je vrijeme polaska… krenula je mala ekipica prema „centrali“.., „osuđenici“ su već bili tamo. Kiseli osmijeh, pozdrav preko volje… i guzda je krenuo.. oprezno, polako, ali vrlo uznemirujuće. Govorio je nekih pola sata…svašta je načeo. Pogledavao sam okupljene a svi onako, kao da govori u vjetar. Pozorno sam pratio svaku njegovu riječ jer „dobra me vila“ upozorila na zamku. Kad je završio dao je pravo izbora ko je slijedeći… mislio sam, opet krivo, da će optuženici barem sada pokušati se malo obraniti, barem malo amortizirati tešku istinu. Prevario sam se – oni su sjedili kao gosti, promatrači ili još bolje kao neki „sladoledari“ i pogledavali se sa upitnikom…Jel gotovo? Jel to to? Po to smo došli? Moja se dišica drznula pitati imaju li kakav plan rješavanja situacije, neke prijedloge, neke nejasnoće… namjerno ih je „podbola“ jer, takav nam je i bio plan. Htjeli smo osjetiti njihovo oružje s kojim su došli, a kako nisu imali namjeru vaditi ga, malo smo „pikali“. Nejasno je bilo njihovo gotovo dvominutno izlaganje..ali, kao da sam iz svega izvukao… ma, boli nas… nema nas dovoljno, ne stignemo.. Kratko i jasno. Guzda me je cijelo vrijeme gledao nekim čudnim pogledom. Mora da sam ispao kao štreber kad sam došao sa hrpom papira, tablica, podataka, grafikona…. I sam sam si već rekao konju jedan… No, čekao sam.. zapravo, nakon preko sat vremena pitao sam se što uopće tamo radim. I tada, kako to obično biva, iz neba pa u rebra stiže genijalna ideja „optuženika“ – ideja na koju su me moji dragi prijatelji upozorili, za koju sam bio spreman ali, ipak sam mislio da je neće, naročito nakon čitanja „optužnice“ niti spomenuti. Guzda, a kako bi bilo da Smotani dođe kod nas jedno mjesec dana… pa puno bi nam pomogao, treba obići teren, treba….. riječi su se polako gubile u onoj velikoj sobi za sastanke. Mislim da mi je tlak počeo skakati do neslućenih visina… mirno sam uzeo flašicu s vodom, otvorio ju, polako počeo točiti… vidio sam da mi ruka drhti..a to, to nikako nije dobar znak.. pokušao sam se na brzinu smiriti, jer, uskoro bi i ja trebao nešto reći ….. guzda me pogledao sa velikim upitnikom. Već neko vrijeme spominje obilazak terena, ali ovo…ovo bi bila ko kažnjenička bojna… kako me neće na more poslati? Na mjesec dana? To ne… nastala je tišina. Pogledao sam člankicu uprave jer, ma koliko se s njom nekada razlikovao u mišljenju, imam njenu punu podršku sada, u ovoj situaciji. Guzda je i dalje gledao u mene i konačno upitao…Smotani što kažeš na to? Duboko sam udahnuo… na ovaj se govor spremam od jučer kada sam doznao za taj njihov plan. Nisam siguran da sam ga baš odradio kao na probi…ali ono najbitnije sam rekao, a to je, da je konačno vrijeme da pojedinci zasluže barem dio svoje plaće, da je suludo, u vrijeme stezanja remena firmi stvarati tolike dodatne troškove, i, baš ako misle da sam im neophodan dosta stvari mogu odraditi odavde.. jer, eto, ja se znam služiti našim operativnim sustavom, ja znam komunicirati sa ljudima i dogovoriti stvari i preko telefona ne gubeći vrijeme na janjetini, gemištima i sličnim stanicama, ja znam ocijeniti kada treba…… krenule su lagane „prljave“ stvari – ma, ne, nije to podmetanje, to je jednostavno istina o kojoj svi bruje a niko ne govori i uvijek moram ja biti taj ledolomac! Kako ne znam zašutiti kad je vrijeme? A kad je uopće vrijeme za to? Moj je monolog trajao preko pola sata, skoro sam oborio guzdin rekord.. i, u nekoliko su me navrata pokušali prekinuti, no oštar pogled guzde… i .. bez prekida sam nastavio dalje…Tada je krenuo „dvoboj“. Da, dobro bi mi došla ona Santeina pistola… i baš sam se tako u jednom trenutku i osjećao. Bilo je i malo težih riječi, no… u borbi je sve dozvoljeno, do „ispod pojasa“ , a kada sam dobio i taj, zabranjeni, udarac….malo sam „pukao“. U tom sam trenutku bio toliko ponosan na sebe, na ove silne papire koje sam ponio sa sobom…jer „lažeš“ možeš samo argumentima srušiti…i jesam.. na kraju, samo sam zaključio..istina, ja lažem zahvaljujući našem sustavu kojeg sve revizorske kuće podržavaju i iz kojega „serviram“ ove podatke. Mislim da sam ih taj tren mogao slikati… baš su bili slatki.. onako zbunjeni, crveni… Člankica uprave mi je šapnula na uho.. .stari, od kad te znam.. a znam te.. ovo je tvoj najbolji nastup! I ja sam bio iznenađen, ali i moj žebeludac koji je polako počeo svoj tehno ples… tabletica za njega..o kako bi dobro došla. I, guzda je prekinuo šutnju…Smotani..koji je tvoj prijedlog? OK, ostajem kod toga da pomognem na oko dva tjedna, ali odavde! Ako ne uspijem, ako ne bude pomaka.. lako mijenjamo taktiku..pa što je još dva tjedna eksperimenta i težnje za boljim nakon, sad već, višemjesečnog zimskog sna? Guzda me pogledao, kratko izjavio da će razmisliti preko vikenda i fajrunt. Svako je krenuo svojim putem… mi natrag u bazu, „gosti“ su još ostali kod njega po drugim pitanjima… Došavši u sobu jedva sam izbjegao sjekiru koja je letila po zraku. Ljudi, ovako, još u svom filmu, uletavam u sobu gdje sjekire lete u svim smjerovima. Shvatio sam da je ispala golema frka, psovke, vrijeđanje, lupanje… ajmeee.. Brzo sam se primio posla jer morao sam neke stvari odraditi… ne, nisam se usudio telefonirati jer to je bilo nemoguće… nisam ni pokušavao shvatiti u čemu je frka.. ali da je bilo nepodnošljivo..je.. i taman, zaigrao sam se nekim poslom, zove tajnica… ti i dišica mam natrag! Kaj je sad? Nemam pojma, ali neka je frka, izgleda da su ovi opet nešto zakuhali. Smračilo mi se… onako na brzaka, zapravo presretan da sam otišao iz one sobe, krenemo… još nema gužve po cestama. Kad smo stigli po pogledu tajnice osjetio sam „Smoto, drži se!“ Ušli smo kod guzde , a on…odmah s vratiju…spremaj se…putuješ! Molim? Kuda? Kada? Zašto? U sekundi sam uhvatio jedan čudan osmijeh „kolege“ …. Pa, evo, ja sam ipak odlučio prihatiti „njihov“ prijedlog…. Ideš na dva tjedna sigurno…auto uzmi kod tajnice, lovu nek ti prebace na račun… Guzda!... prekinuo sam ga… Mislim da vi previše vrijedite da bi se bavili stvarima poput auta za put i mojih putnih troškova..znam ja to i sam… ALI! Guzda… prvo, rekli ste razmisliti preko vikenda, drugo, ja iskreno, nisam trenutno spreman za tako dug a nepripremljen put… dva tjedna nije malo…. i, treće, dozvolite da i ja razmislim preko vikenda….. nije to nešto što je neophodno i nužno vezano uz moj posao, naprotiv… i konačno, ponavljam vam, ja i dalje tvrdim da ću za dva tjedna napraviti bolje i veće pozitivne pomake nego što su oni u posljednjih tri mjeseca.. zapravo, to mi i neće biti teško jer, oni pozitivnih pomaka nisu ni imali… i nekako sam se zagonetno na to nasmijao…… pogledao me onim svojim prodornim očima… .Smotani… iznenadio si me…ali, pozitivno! Aha, dakle, samo je trebalo rogove iliti kliješta izvući van? Ma, iskreno, i sam sam bio iznenađen svojim energičnim odgovorom… do prije mjesec dva vjerojatno bi rekao… OK..idem spremiti stvari…. Danas sam bio ponosan na sebe … Pozdravio sam se sa guzdom, a gostujući su pitali… idemo na piće? Ne, hvala.. .biram društvo za piće… a, iskreno i kasno je…. pet je sati… i ovako sam previše danas IZGUBIO vremena… Dišica me vratila u firmu po auto… malo smo prokomentirali … nikada je nisam vidio da se tako slatko smije..“ma Smotani, kako se neću smijati, pa ja te ovakvoga još nisam vidjela..i znaš… i ljutnja ti dobro stoji..samo, imam osjećaj da te niko ne shvaća za ozbiljno!“ eh, pa vidjet ćemo… brzo će i ponedjeljak i guzdina konačna odluka.. ja se, iskreno nadam da ostajem…. Uf…….. I, opet sam gladan… danas, ništa osim sokova nisam jeo,,,, gustih, dakako! Ne znam jel kaj od jučer ostalo u frižideru..hm, ponekad pomislim da doma imam termite hihihi

- 19:46 - Komentari (28) - Isprintaj - #

četvrtak, 12.02.2009.

Priprema...

A blentavog li dana…. Počelo je odmah ujutro. Dolazim na posao, hoću parkirati s „gornje“ strane a neki mi se mališan uvlači na moje mjesto sa „donje strane“ … blicnem… nema efekta..OK…krenem napraviti mali đir i dođem sa donje strane.. a ono..moja dišica..“jooj, a to je tvoje mjesto?“ Bate, do jučer niko nije htio tu parkirati jer su stupovi blizu, pa ih strah, uvalili mjesto meni…..a sad kao tu ti parkiraš? Da, kad je mjesto prazno – nehajno odgovorim… znaš…neko je stao tamo blizu mojega pa se ja ne mogu „uvući“ između dva auta… Super..al onda si mogla stat pored ovoga..a ne uz moj stup..ma, budeš ti to… ma budem, samo sam prvo morao obrisati retrovizore jer su se pri ulasku u garažu zamaglili. OK… krenuli smo gore, a ona odmah o sutrašnjem vatrometu.. Što misliš zašto je takva frka? Pogledao sam ju..Draga, čitaš li ti moje dnevne prepiske koje vam redovito šaljem? Aha… odgovara.. Hm, e pa pročitaj ih još malo bolje.. malo me ljuti ta inertnost.. na odgovornom mjestu a ne kuži zakaj je frka? No, sad vjerojatno nakon njene slijedeće trebao bi poletiti ko puran….Pa, ti znaš da sam ja tebi sve prepustila, imam puno povjerenje… i znam da je sve pod kontrolom…E draga moja..NIJE… jedini koji je to primijetio je guzda. I znam, da sam ga „isprovocirao“ mailom od neki dan kada sam upotrijebio sve moguće i nemoguće boje iz spektra koje komp nudi, da bi kričavo naglasio problem… A kako sam sa kričavim bojama na vi…hehe ne smijem ni zamisliti kako to njima izgleda… Sljedeće me pitanje iznenadilo..i, kaj misliš… kako ćeš se obraniti? Obraniti? Ja? Zašto? Istina, neki će se morati braniti, ali, to sigurno nisam ja… Ma, krivo sam se odrazila…što pripremaš… kakav materijal.. Iskreno, najrađe ne bi ništa pripremao jer sve, baš sve dnevno dobiju…no, shvatio sam s godinama iskustva da brojke djeluju suhoparno… ideja o grafovima, sirevima, kružičima..pokazala se kao uspješnicom čitanja svega dobroga i lošega iz tih brojki..odlučio sam napraviti te neke crteže…. I nisam mislio ići u širinu, samo onako…općenito..jer, mislio sam, dovoljna je muka što kolege moraju doć na pranje glave, ne moram ja još dodatno kuriti…No, nije uvijek sve kako zamislimo.. krenule su strelice prema meni, prema našim službama..kao, imaju nejasne upute, dvosmislene, ne znaju kako se ponašati, nisu razumljive smjernice koje je sam guzda dao, a ja, na njegov nalog, pojasnio….. I sad, pitam se… ko je lud? Ja, koji se ubijem sve im pojasniti, čak i onda kad mi je to smiješno i glupo, guzda koji je napisao upute koje sam ja savršeno objasnio svima osim njima… ne, ja to ne kužim… niko sa terena nije sa takvom nebulozom izašao do njih, koji, umjesto da pognute glave priznaju malo zabušavanje, mali propust, daju sve od sebe da poprave stvari ( iskreno, mogli su od jučer puno toga promijeniti…jer ja idem sa najsvježijim podacima..a oni, još su gori nego prekjučer!) oni još spremaju napad! Da, znam ja za onu..napad je najbolja obrana..ali, ne u mom dvorištu! I tako, Smotani si je dodao malo posla, jer ne želim da me sutra iznenade nekom glupošću… do sedam sati sam slagao, preslagivao, crtao…. Ujutro još samo malo osvježenja novim podacima..jer..novi je dan….. i sad..kad pogledam te „sireke“ stvarno pomislim…otkud im hrabrosti za napad???' Okosnica svega je ova sličica…. I sad… sretan gledam ovu sličicu, koja je još uz neke grafove, katastrofalnog izgleda, stvarana cijeli dan… i ponosan sam kako lijepo crtam, farbam….. i, iako sutra moram ranom zorom bit na poslu da sve „osvježim“ spreman sam za još jedan izazov…. Sretan i zadovoljan zbog dobre pripreme idem nekaj papati….hm..danas sam samo na dvije jabuke i jedna fini mini juhica….frižideruuuu….stižem….

- 20:06 - Komentari (25) - Isprintaj - #

srijeda, 11.02.2009.

Sve nešto...

Današnji dan započeo je uobičajeno... ustaljeni ritam bez nekih stresova. Došavši na posao, odmah sam, po nalogu moje kumice, stavio sliku koju sam jučer dobio, na ormarić, gdje inače stoji nekoliko dragih mi slika. Jučer, kad mi je davala sliku rekla je..Kume vrijeme je da onu, kad sam bila beba zamijeniš, pa ja sam sada već velika.. a ne zna, da baš ta slika di je bila mala beba ima svoju čar, neke posebne uspomene… No, to ću joj, očito, morati objasniti kad slijedeći put naleti u firmu i vidi da je i ta slika ostala. Gledam to malo stvorenje..ma stvarno je narasla… slatkiš moj…. Dugujem vam još njenu zahvalu na svim izručenim čestitkama… jučer sam bio zbunjen i zaboravio sam taj dio. Kada sam joj počeo nabrajati vaša imena i lijepe želje samo me gledala… doduše, malo sam zapeo kad je trebalo objasniti ko su sve te tete i stričeki..ali malo sam se polomio, malo je kuma pomogla… nisam siguran da je shvatila, ali je svima zahvalila i svima vam odzdravila…evo,, smotanko je zaboravio to jučer… Dan je od jutra odavao neki poseban ritam… počeli su stizati pomalo zbunjujući mailovi od guzde i shvatio sam…Oluja se sprema… odrađivao sam želju po želju…… i gledao na sat kad će kraj…. No, tek pred kraj, stvari se zahuktavaju… sva sreća pa sam danas i dobro gablao jer mislim da bi moja trakavica počela vikati….. Polako se osjete neke namjere, provođenje nove kadrovske križaljke… a ja, u svemu tome kao da opet isplivavam kao vatrogasac… mirišimo i neke opake stvari namijenjene meni…. I gle, sve kao da će se početi raspetljavati u petak, 13-tog! OK… inače, u životu to mi je bio sretan dan…sve do jednom…. A od tada, taj dan niti ne registriram, pa ću tako i ovaj put.. bit će to jedan, očito divlji sastanak, na kojem će letiti i sjekire i metle, ali.. koji će mene opet baciti u neku isturenu igru. Nije da se tome veselim, nije da sam sretan, ali..posao je posao…i ma koliko volio ili ne ovog ili onog..posao ne trpi to miješanje.. jesam, prijateljski sam upozorio pojedince na neke stvari, i uporno to činim već neko vrijeme..ali, kao da mi niko ne vjeruje, kao da misle da sam još uvijek na „ledu“…a ja, ja sam shvatio da me guzda već odavno otopljava…i to su morali primijetiti…sada…sada je malo kasno… neko će dobiti po prstima a neki i po glavi… samo, u svemu ovome vidim i ja neku „opasnost“ po sebe, no o njoj neću razmišljati…ne još… jer ne jednom sam se prevario..dakle, osmijeh na lice i… ajmo dalje. U svemu tome zbunjuje me moja „zamjena“ koja mi danas previše često uletava sa podrškom ( a nisam ju niti tražio ) sa pojedinim pitanjima gdje se „konzultira“, što već neko vrijeme nije… i sve mi po malo čudno….. i kada još moje cure dodaju..Smoto, opet si u milosti, opet te treba… nekako mi diže krila ali i pokreće lavinu misli… Ipak, mislim da stav koji sam posljednje vrijeme zauzeo daje rezultate….njima svima osmijeh, dodatni poslovi…jer, moje analize to traže (istina, niko nije tražio te analize, ali su im se dopale..), jedini koji u svemu trpi…moj je želudac, ponekad i nešto više..koji se ne znaju nositi s tim mojim „lažnjakom“.. ali, odlučio sam… zadržat ću sve u sebi…promijenit ne mogu, sekiram se i ljutim i tako…i ne, neću im dati gušta da vide kako mi je sve to krivo.., a ne…ne više….. I tako sam opet zaružio malo duže na poslu, pripremajući neke materijale koji mi trebaju za dodatnu analizu koja će pokazati i dokazati da su neki jako dugo na godišnjem odmoru….. Tek što sam ušao u stan zvala me kumica… dan poslije imala je svašta mi za ispričati… morao sam još čuti za sve ostale poklone – igrice, crtane filmove, knjige… već je odvojila nekoliko crtića koje će donijeti da zajedno gledamo… Sad bi kuma imala nekaj za reć hehe… kao da već nisi dovoljno djetinjast.. i da, pohvalila mi se kako joj je mama, ipak, jučer preprala sve majice, trenirku, bademantl.. i ni sam ne znam što sve ne..i već sutra može to u školu nositi.. Onako u šali, dodao sam..pa kaj buš bademantl u školu obukla? A ona, zastane, tiho veli…ma kumeee…. Ma jesi ti pospan? Ma bademantl se ne nosi u školu! To ću večeras kad se istuširam… naravno da sam se nasmijao, i naravno da sam dobio opet špotanciju kako ju zezam…ma nisam, samo malo… A sad, sad sam malo odmorio i mislim da je vrijeme pozabaviti se večerom, nekim sitnim poslićima, pa opet malo komp………. I opet proletio dan, srijeda.... i ne znam zašto, ali sjetio sam se ove pjesme......

- 19:24 - Komentari (27) - Isprintaj - #

utorak, 10.02.2009.

Slavljenički dan

Danas o poslu neću puno jer ipak je ovo slavljenički dan, kako za moju kumicu, tako i za dragu mi Santeu i za mnoge, na današnji dan rođene, vodenjake. Još jednom, svim slavljenicima...sretan ročkas! Jutros, prije odlaska na posao, vidio sam bio prognozu – plačko je prekrio cijelu Lijepu našu. Iako je sunce obasjalo dan osjetila se neka divljina. Južina je okupala sve – neko čudno raspoloženje, neka nervoza, okružile su moju sredinu, a ja.. , ja kao da svemu tome prkosim. Izuzetno dobre volje došao sam na posao sa smješkom na licu. Ma, cijelo vrijeme mi je na pameti moja kumica i njen današnji rođendan, i ništa mi neće ovaj dan pokvarit !Neki izljevi bijesa, nervoze mojih kolegica ostavili su me bez teksta… ne, ne volim paušalne ocjene o (ne)profesionalnosti obavljanja posla pojedinih ljudi, a naročito kada su te izjave, neosnovano, upućene meni. Znam, razumijem ja grč koji vlada, smjene uzrokuju neke nervozne ispade, ali nikako ne mogu shvatiti da pojedinci u toj „panici“ mogu tako povrijediti, toliko se pogubiti u svojoj veličini, toliko prepotentno imati visoko mišljenje o sebi. I ja sam prošao i smjene i ustoličenja… i jedino me može povrijediti način na koji se to zna dogoditi, ali ne i odluka kao takva…jer, nisam toliko umišljen da bi mislio da je rukovodeće mjesto Bogom dano… I, iskreno, uopće nisam nesretan zbog te činjenice, naprotiv… jedino još kada bi znao svoj opis poslova a ne bio „Katica za sve“, mojoj sreći ne bi bilo kraja. No, i ta „Katica“ mi samo potvrđuje moj odnos prema poslu – profesionalizam…jer, ma koliko njurgao „sa strane“ svaki posao obavim maksimalno profesionalno i korektno… Ali…neka tih mojih umova, neka samo razmisle o sebi, ponašanju…. Ja, stvarno..niti želim niti imam volje… i ništa mi neće ovaj dan pokvarit! Jedva sam dočekao 16 sati , spremio se i krenuo put moje slavljenice… Hm., moram li vam reć da me bilo strah kume? Pojavivši se na vratima sa ogromnom vrećom, moja slavljenica je od oduševljenja tako vrisnula da sam se prestrašio… uzalud sam se ponadao da se razveselila meni hihi….. Kuma je, mrkim pogledom, pratila naše ljubljenje i pozdravljanje na hodniku a pogled nije skidala sa „vrećice“. Kada je konačno na red došla i kuma, kojoj sam donio mali buketić ruža…jer, ipak je i ona jedan od „krivaca“ za postojanje ovog preslatkog djeteta, pogledala me onim svojim poznatim pogledom.. mislim da je to pogled G7 (godina sedam hehe) i „kroz zube“ izrekla onu već poznatu…“ubit ću te“… ah, dobro je…na to sam navikao, nije se naljutila… Kum se smješkao, namignuo…i rekao…opet si bolje prošao od mene…. Da, i njemu sam nešto donio…butelju vina…pa, nekako mislim, ma i on je zaslužio, zar ne? Dakle, kada je moja ljubimica počela razmotavati te paketiće… uf…papira po cijelom boravku… prvo je sve pootvarala.. poslagala po tepihu… i počela proučavati. OK..već sada vidim ono „žensko oko“ u njoj… prvo je probala trenirku, majicu, i naravno na to obukla jaknicu… ajme, čak sam pogodio gotovo identične nijanse…bravo Smotani…! Sam sam sebi u tišini čestitao kad prekinuo me kumin glas…ko je s tobom kupovao? Hm, namrštio sam se, pogledao ju… i rekao..ovaj put..sam! eto, i ona mi je čestitala na nijansama – mislim da sam rekao već da imam tu mali problem s bojama…. Majice s kapuljačama… dakle, oduševila se… uzeo sam joj tri..a ona meni…Kume jel bila još koja boja?... heh… šminkerica mala… Bademantl je bio bolji pogodak nego sam očekivao… toliko se raspametila da se odmah skinula do gačica i potkošulje da vidimo kako joj stoji.. koja modna revija… Koferčić…dakle, znao sam da voli crtati, bojati i mislio sam bit će dobar, ali i koristan poklon….heh, mislim da mogu odmah po drugi…Uskrs je blizu…i Zeko nešto treba donijeti..pa mi se čini kao dobra ideja…jer..vodene su boje već načete…..slikarija će biti svugdje. Onaj osmijeh, ono veselje…e to, to vam ne znam opisati..ali, dobio sam puf..puno pusa, zagrljaja, slatkih, umiljatih pogleda… i naravno… natjeravala je kumu da brzo donese onu „kumovu“ tortu… ma, ništa specijalno samo, extra količine čokolade.. moja omiljena… jer, moramo nas dva „nazdraviti“ tortom u miru dok ne dođe njena „ekipa“ iz susjedstva. Nakon toga, mudro se povukla u svoju sobu… i vratila sa rukicama iza leđa…. Kume, i ja imam nešto za tebe… malo me zatekla… pogledao sam je i pitao.. zašto za mene, pa ja ništa ne slavim, nije meni rođendan? Zato što si ti mamu odveo u bolnicu kad tate nije bilo….. ispružila je rukicu a u njoj osrednji paketić… Ne moram vam reć da mi je suza krenula? Da jedna…. Uzmem ja paketić, ruke mi pomalo drhte, osjetim nešto kao pločica…. Otvaram… a ono, slika od prije oko pola godine… kada smo u totalno suludim uvjetima obilježili moj rođendan…. Ona i ja u njihovom parkiću…. Predivna slika i … jedva, jedva sam se suzdržao da se ne rasplačem jer me je tom slikom sjetila na mnoge stvari koje su se tih dana odvijale…Prekinuo me njen glasić…a kume, jel dobra? Ma je..najbolja je… kao i ti! I opet smo joj morali pričati kako sam ja kumu vozio u bolnicu, jer njoj je to toliko smiješno… a kum je opet, po ne znam koji put rekao, naravno u šali, hvala Bogu da ja nisam bio doma….. jedino se nadam, kada kumu malo „puknu“ godine da će zaboraviti na neke detalje… kao na primjer… vožnja i gledanje u nju sa glupim pitanjima.. kao ti je? jel te boli? Možeš izdržati?... ma, bilo mi je prvi put…… nisam ništa o tome znao….. Oko šest sati počela se skupljati njena ekipa, ostao sam još malo… i polako krenuo doma… Kiša koja je bjesomučno padala malo mi je razbistrila misli današnjeg dana… da, mala kumica napunila je sedam godina..a sve, sve kao da je bilo jučer… i opet se pitam… ma kako tako brzo leti vrijeme… .ne, ne želim niti pomisliti da sam i ja sedam godina stariji..a neee….

- 20:53 - Komentari (42) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 09.02.2009.

Opet ponedjeljak....

Ponedjeljak je doista počeo užurbano, napeto...kako i dolikuje početku tjedna – naravno, uzmemo li u obzir napunjene baterije, regenerirane možda vijuge, napunjena pluća kisikom, ugodan mali umor..... Vikend je prošao u duhu prvog ovogodišnjeg posjeta viksi i doista sam se malo napunio. Vrijeme je, naravno, bilo šućmurasto, više kišovito, pa me omelo u nekim planovima, ali.... obavio sam neke unutarnje poslove koje baš i ne volim, ali se moraju zbaviti...Malo sam se posvetio štucanju drveća, a i majstor od lože mi je složio dodatni posao – neplanirano i neočekivano sam morao ravnati put – no, uzevši sve u obzir...razlika u cijeni od prije par mjeseci... isplati se.... Dakle, kud idu ove cijene? Nema tome dugo.. deveti mjesec..planirao sam uzeti lož ulje, ali navrat na nos donesena odluka o operaciji, sam zahvat i oporavak nisu mi išli na ruku izvesti taj zahvat...i sva sreća... tri soma kunića ostalo u džepu! Ludilo…jadni oni koji su morali tada uzeti ložu…… I sad, kad sam već kod toplinskog energenta…slušam, Rusi pojeftinili plin za cca 30% jupiii! A mi poskupili za otprilike toliko! Gruba računica…barem 50% nečija dodatna zarada…ma ne, ne može mi niko to opravdati nikakvim troškovima, nikakvim bjesomučnim obrazloženjima..pa ni formiranjem cijena po Mediteranskom „zakonu“ ma što im to značilo… U najmanju ruku cijena nije smjela ići gore…no… Vlada…“vlada“, ima neke Odbore..pa, hajde, povjerovat ću da će neko reagirati na ovo, kad već nisu na razna pojeftinjenja benzina, dizela, lože..koji su, kao energenti, transportni troškovi bili uzrok masovnih povećanja cijena. E baš sam, nekako, analitičarski danas raspoložen…. Ujutro sam, udovoljivši zamolbi jedne stranke, pojavio se prije pola osam da sredimo neke papire na obostrano zadovoljstvo, a već prije osam me guzda zvao da se hitno nacrtam kod njega. C. c c … malo me frka uhvatila..kaj sam opet skrivio? Pojavio sam se kod njega svjetlosnom brzinom..a udaljeni smo petnaestak kilometara (ne bi se žalio da smo i više hihi)..Dođem ja…on zauzet, proćakulam sa tajnicama, obiđem ostalu ekipu…OK..ne sve, samo neke jedinke koje su mi drage…ON još uvijek zauzet….ma, kud sam žurio, već sam trebao naučiti da odmah kod njega ima drugo značenje. Čekao sam jedno pola sata…a onda je, onako u žurbi, zaposleno, izjurio van, otpratio sam ga (ko body gard hihi) do „njegovog“ vozila, dobio „strateške“ upute – iliti…nove zadatke od kojih mi se kosa digla na glavi, ali, da ne stignem brundati odmah me pitao „ jesi donio plan obilaska terena?“ „Nisam!“ gotovo sam mu zaurlao u uho jer je taman neki kamion prolazio pored nas. Pogledao me sa upitnikom iznad glave čekajući pojašnjenje.. Pokušao sam, što mirnije, odgovoriti da uz sve što mi je zadnje vrijeme „prebacio“ baš ne vidim prostor za izostanke…osim..ako ne misli moj posao „prebaciti“ nekom drugom. Njegov pogled odavao je novi plan….“pa dat ću ti lap....“ Mislim da sam počeo mucati… kako to obično biva kad mi digne tlak….kako sada, odjednom, taj dio opet je u mojoj nadležnosti? Pa smijenio me je! Neka ide moja „zamjena“… ali, ne..ona je gospođa, kako će on to njoj dati…Pa ja sam gospodin!!! OK… samo sam si malo to glasno izgovorio da vidim kako zvuči…pa, mogao bi se i priviknuti hihi. Ne znam koliko ću moći „vrdati“..ali….trudit ću se. Po povratku u bazu dočekale su me moje tete u sobi… kojih, nije bilo kad sam ja odlazio u Upravu..Pa di si ti? Zvao te……, hitno te trebala…..!!! Pogledam ih.. Pa dobro, zar ni jedna od vas tri još nije pogledala svoj komp? Kaj ste uopće do sada delale? I krene priča…ma nisam ja njih prozvao..ali, samo da su upalile komp vidle bi moju poruku…koju sam svakoj ponaosob ostavio na tastaturi! Ma kome se ja uopće javljam??? OK..strasti su se malo smirile..krenulo je njurganje jer, riknuo je aparat za kavu… ajme… poludio sam… dao sam im svoj kapučino..evo, zmučkajte si, samo pssst…ne mogu, već mi je glava ko bubanj….. No, nije to sve… moja Seve je otišla u grad….. i nema nje, nema…ma super, jedno grlo manje u sobi… malo je tiše..samo, samo malo… ali ne….a neeeeee..ode, a ostavi mobitel koji bjesomučno zvoni..a muzika…prestrašnoooo.. .ja to ne mogu slušatiii…. I sad, ja sam isfrustriran, vaki, onaki…. Kad, nakon valjda desetog puta kolegica vrisne..e sad mi je dosta!!! Ljudi…prestrašil sam se..kako je zagrmila a nema je neg metar i žilet.. i krene ona prema njenoj torbi, stane kopati…. Nađe mob….a u tom trenutku ova na vrata…ajme…Što mi kopaš po torbi? Ne mogu više slušati ovaj histeričan zvon!!! Aha…dobro, neka si, moglo je biti i hitno…ajme., od galame do ljubljenja… idem, idem prošetati malo… po hodniku ko profesor Baltazar…. U toj šetnji prekine me galama… Smotani…daj dođi u wc zaglavila se teta…. Kak se zaglavila? Imamo jednu podeblju kolegicu i prvo što mi je palo na pamet..ma, bolje da i ne kažem na glas… a one meni…ma neeeee…. Nemre se otključati..aha… i krenem ja prema WC… kad..opet galama…ma neee… ne u ženskom… u muškom!!! Joooj… dakle, nisam se još pojadao kako smo nas par jedinki ugroženi…ni WC nemamo „svoj“…jer, činjenica je…žena je više..i to, bez kompleksa juriša u svakoj prilici i neprilici…prema potrebi…. I kaj bi ja sad, pa nisam ja bravar…. Teta unutra paničari… a mene smijeh primio… naravno, imao sam nešto za dodati…. I sad, zezam se ja, smirujem je, osjetim da ju je malo panika preuzela…. Ali, kaj da napravim..pa nemam alat…. Sjetim se nekog šrafcigera u stolu…odem po njega, uzmem veliku bušilicu za papir koja je glumila čekić… i udri..malo sam oblikovao štok i nekako smo ta vrata otvorili…ajme koji zagrljaj sam dobio…uf..i sad osjećam taj stisak…. Iskreno, sad samo čekam da mi guzda na plaći skine za popravak štoka hihi… A ludog li dana… gledam na sat..treba još izdržati… nije kraj..nije…. Kompač i dalje ima neke manevre..malo odradi, malo zaspi, malo se smrzne… rekoše stručnjaci..treba nova kanta…ajme. Ma ne treba! Bar neću moć delati..ja nisam prijavio kvar… kome smeta nek prijavi .. .meni je baš…kul hehe (bitno da ponekad na blog mogu, to kaj mi gmail baš ne radi još ću i preživiti) A sutra.. sutra je veliki dan za moju kumicu..danas mi je već tri SMS poslala u različitim oblicima da me posjeti na tortu, da me voli, i hoću li ja sutra stići malo do nje… ma naravno da hoću..jedino, iskreno, bojim se malo kume…mislim da će me opet naprašiti…. Da sam pretjerao.. ali, kaj ja mogu kad nemrem odoliti… što sam kumici uzeo…? eh, jedan slikarski kofer sa priborom…tempere, vodene, pastele, krede, plastelin, bojice….. Jaknicu bez rukava u koju sam se zaljubio na prvi pogled…… Hm… majice, bademantl, trenirku i naravno, slatkiše… ma jelda nisam pretjerao? Uf… jadan ja sutra.. . DODATAK:) 10.02.2009. U 0:20 SRETAN ROĐENDAN MOJOJ KUMICI...I SANTEI...EH TI VODENJACI:))) TEŠKO S NJIMA, ALI BEZ NJIH JOŠ I TEŽE:)

- 19:26 - Komentari (41) - Isprintaj - #

petak, 06.02.2009.

Vikend stiže :)

Petak... vikend pred vratima. A ludila od dana! Prvo sam prespavao vrijeme ustajanja.. da ste samo vidli facu kad je zazvonio fon . . . i umiljati glas, s druge strane, «dobro jutro...» ajme... zaspao sam! Koja strka, zbrka, jurnjava... Sve me strah vratiti se doma kakav sam đumbus iza sebe ostavio..aaaaa..... Ipak, nisam nešto kasnio... kako proklizujemo, sve je u granicama dozvoljenog.... Kako me komp na poslu već danima zeza, danas sam mu objavio rat! Krenuo sam u veliko pospremanje fajli, iako, koliko pamtim, pa i nije neki nered... Malo pročekiram, imam nešto sitno za složiti, nešto obrisati... i odem u «Smeće» očistiti ladice do kraja..kad šok!!! U smeću preko 15000 obrisanih fajli??? Halo.. kaj je ovo? Malo gledam te fajle... to uopće nisu moje fajle! Zovem gazdu od mreže... objašnjavam... a on se čudom čudi..»Pa kako?» pa kaj ja znam... nisam ja čarobnjak iz Oza! Nemam pojma..ali te su fajle zaštičene, ne mogu ih hititi...a nisu moje! Miči to od mene! i.. oslobodio mi je passs.... da bez zabrana mogu to pohitati... ajme ljudi..to brisanje je trajalo preko sat vremena..zadržavam se nepotrebnim glupostima! I, sad kad još malo uključimo «kockice» na kraju radnog vremena...valjda će se i ovo čudo malo posložiti, jer zadnje me dane izluđuju do besvijesti...ali, dobar mi je izgovor za ne napraviti neke stvari.. U sobi mala tišina.. sve su rastrčale po nekim rasprodajama koje su otkrile moje cure... i baš je nekako ...mirno... barem u sobi. Na hodniku je stvar malo drugačija, počele su prve informacije u tajnom sastanku vrhuške..i, iskreno, uopće ne zvuče dobro.. izgleda opet neke kadrovske križaljke, opet neki premještaji, unapređenja, smjene..ajme.... ima li tome kraja? Kada ću mirno otpuhnuti i reć...to je to? Nikada... nikada više..kao da je u interesu raditi rošade čim se ljudi nauče nekom poslu, postaviti na njihovo mjesto one koji tek trebaju savladati... a sve u cilju «viših» interesa.. Promatram ja to sa strane, i samo čekam kad će biti jedan veliki buuum.....pa neko ovo mora vidjeti! Pa nisam ja jedini koji to vidi....ili..ili sam samo jedini koji misli da to baš i nije dobro? Nemam pojma, ali, nekako sam shvatio, zdravlje mi je bitnije... neću se opterećivati nečim na što ne mogu utjecati... mogu, ali loše po sebe... najlakše je glavu, kao noj, zabiti u pjesak...samo, ima jedan problem...ja to ne mogu! Ali, nekako se veselim...vikend je... trebao sam sutra na viksu, no došlo je do nekih spektakularnih promjena i ipak krećem danas..... i baš se veselim malo udahnuti prirodu..još samo da ništa ne pada, da se mogu malo posvetiti nekim radovima, ugodno se umoriti...... iskreno, nedostaju mi ti vikendi... jedva čekam proljeće, one uobičajene radove, uživati u rastu plodova.... Kumici sam, nadam se, sve pošlihtao.... možda mi do utorka još što padne na pamet..ali, ma ne smijem ni pretjerivati...uf, ali mislim da to već jesam... c c c...opet će me kuma špotati....ali kaj ja mogu kad nemrem odoliti.... Čuo sam se sa dragom Dijanom iz Osijeka.... dragom mog Slavonca – prijatelja kojeg je prije 17 godina dohvatio jedan, možda nasumce, ispucani metak sa druge strane..... i zauvijek ga odvojio od nas....... Naravno da je, kao i svake godine, zapalila i u moje ime svjećicu, pozdravila mi mog kumpića...a ja, u mislima, prisjećam se kako sam na njegovom ramenu plakao nakon prekida prve prave ljubavi..... kako me tješio, kako me nasmijavao... Sjećam se kako smo jednom, imali «slobodni» vikend a ja sam ostao tamo jer baš nije bilo sigurno ići kući, zaružili u jednom našem skrovištu.... kako smo, ja pomalo «vesel» od tuge i sjećanja i proklinjanja sudbine i svih znanih i neznanih koji su «krivi», a on «vesel» od toga što me u toj tuzi i bolu pratio, pozvali njegove prijatelje, tamburaše..... Granate su padale oko nas, čula se tutnjava, a mi.... mi smo sa pokojim zaljeganjem pjevali lijepe Slavonske pjesme i kao iz nekog inata bili sve glasniji.... htjeli smo nadjačati tu tutnjavu. Kada je, oko tri sata, Dijana došla po nas, zabrinuvši se... imala je što i vidjeti.... Danas kada se toga prisjetimo, kroz smijeh zaplačemo... i sjetimo se kako si ju ostavio meni u nasljedstvo..ako se tebi što dogodi... A dogodilo se, na žalost, vrlo brzo........ I pazim, prijatelju pazim na nju...Sretno je udata, ima dvoje predivne djece... i nikada te nije zaboravila.. ostao si njena prva ljubav. I znaš, moram ti reći, muž joj je predivan... voli ju, pazi ju i čuva... onako kako si i ti... Prijatelju, znam da zabavljaš i gore svu ekipu kako si to radio i tu..., znam da osmijeh ne silazi s tvoga lica...jer takvog te jedino i pamtim... , i danas, s tobom ću zapjevati ove...neke «nove»..onako, kako smo to, potkraj 91 u našem skrovištu pjevali..... Prijatelju... kako kaže ova pjesma Dani prolaze ja tebe često sjetim se, prijatelju moj Znam da nose te nebom bijeli Anđeli, prijatelju moj I ako postoje oni drugi svjetovi Opet ćemo skupa ja i ti tambure zasvirati Znam, znam da je i tebi u srcu........... ..... tamo gdje je TVOJ dom........

- 12:48 - Komentari (54) - Isprintaj - #

četvrtak, 05.02.2009.

Konačno sunce :)

Jutro je započelo predivno... kroz prozor sam ugledao neku nepoznatu svijetlost..zapravo svijetlost koju već dugo nismo vidjeli....Sunce!!! Protegnuo sam se u krevetu i nekako u čudu gledao tu pojavu... zaboravio sam kako je lijepo buditi se jutrom okupan sunčevim zrakama... Odmah mi mašta proradila i rado bi bio u tom trenutku negdje, recimo... na moru ili visoko u planinama... ajme Smotani! Diži se.. .spremaj se, dosta sanjarenja...na posao! Spremio sam se nešto brže nego ovih dana.. da, da.. manje sam vremena utrošio na frizuru hihi... nema nestašnih loknica, sve nekako sjeda kako treba i kao da mi češljanje nije niti potrebno. Bljak, pod prstima još osjećam onaj gel, vosak...što li već... jer moja najdraža kosilica (frizerka) uvijek uživa neki eksperiment napraviti na mojoj ludari. Ma, dobro sam i prošao... ovo se da preživjeti..ali, kada sam se jedva izborio da mi ne radi jednu od ovih frizura Najviše me nagovarala na irokezi...jer kao...»ma daaaaj, imaš tak dobru kosu, kak bi to tebi dobro stajalo....daaaj!!!» Ajme ljudi, jedva, jedva sam se othrvao od nje, no, iskreno...nije ona još odustala... svaki put, onako diskretno to spomene, proučavajući da li sam dovoljno «pukao» da joj dozvolim taj eksperiment... Nisam, nisam još hihi... Dakle, uobičajena frizura, nema više loknica... ali, zato ima kvrga po glavi od čvrga.. Ne kužim, samo ja dobivam čvrge i skužio sam zašto ne volim kosilici...uvijek me glava boli poslije toga – što od zime, što od čvrga. Nekako, imam osjećaj da me uživaju čvrgati...dobro još prolazim dok mi kokseve ne počnu lupati, samo ne znam kaj sam im se tak zameril? Na poslu i dalje nirvana.. tajni zadatak vrhuške još traje, već su počele pričice po hodniku kakvi će se vratiti.. a ne, to ipak ne bum prepričao hihi... cure, opijene ovim vremenom, dobile inspiraciju za daljnje istraživanje dućana... dobio sam upute, vrlo kvalitetne, gdje imam dobrih šulja, jer, kao...malo sam se opustio, počeo sportski oblačiti – a to, to one ne vole, vole me vidjeti skockanog...heh, ma ja sav sretan da mogu malo neformalno dolaziti obučen, da nisam previše isturen i da kravata nije redovan dio obleke. Nije da je ne volim, ali kada to postane obaveza, kada svaki dan moraš paziti na svaki detalj...e... to mi malo dojadi.. a najgori dio je ako se odlučim za neku kombinaciju boja..heh, tu imam mali problem... jer neke mi se boje toliko stope s mojim mozgom da ih ne razlikujem i onda... kuku...evo kakadua u svim bojama i nijansama. No tu sam prepreku nekako riješio uz pomoć drage mi frendice koja mi pošlihta košulje i kravate koje idu uz njih.. .samo postoji jedna zamka zvana Smotani... dok ja to operem, speglam.. zaboravim na koje mjesto treba vratiti... i obavezno sam fulao... no, ajde, zato se nisam upuštao u ekspeimente «nepoznatih» boja... Imamo danas i jednu slavljenicu.... ročkas, nemam pojma koji po redu – ta, dame se ne pita za godine, zar ne? No, mlada je...barem mlađa od mene.. to, to sam siguran... cure su donijele mmm predivan buket cvijeća, a meni su uvalile rođendanski govor...no, sva sreća, ja to skratim... poželim sve po spisku, da, da i izljubim... i ajmo, navali na kolače... Nemam pojma što mi se događa u zadnje vrijeme.. nekako sam navalio na te slatkiše kao neki ovisnik.. a taman sam se «skinuo» sa njih... I naravno, od tolikih slatkiša nema mjesta gablecu..a vještice su donijele čevape.... mmmm kako šnjofa..... samo, iskreno, pitam se.. .ma di to njima stane? A jesu, jesu prave...kakve pri jelu...nadam se, takve i pri delu hihi U sobi...eh, danas ih filam nekim romantičnim pjesmuljcima... ja uživam a one samo ispod oka proučavaju i imaju veliki upitnik iznad glave... Ma, samo me sunce lupilo, i sretan sam što barem prirodna svijetlost obasjava dan......... A danas se još moram upustiti u jednu avanturu... kumici mi je uskoro ročkas i uzeo je kum već neke stvarčice....ali, idem još danas malo prošvrljati i dopuniti mom mišu paket.... već mi je nekoliko puta rekla «Kume, znaš li ti da je meni uskoro rođendan?» ili...» Kume, znaš koliko ću ja uskoro imati godina?» , a najbolja je bila kad je rekla « Kume, nemoj 10. ništa planirati!» a ja kao, nezainteresirano pitam...»Zašto zlato?» a ona, onako mazno....» paaaaa, znaš, ja bi da dođeš do mene jer mama će raditi neku tortu, a znam da ti voliš tu tortu....» Ma, sve da me i zatrpaju bilo kakve obveze, nema šanse zaboraviti taj dan... Bože, kad se samo sjetim te strke prije sedam godina... Ja, ja sam joj majku vozio u rodilište...koja je to panika bila...kum na putu, zove Sanja di si? Kaj delaš? Kuma je izgleda u frci....trudovi! Možeš po nju i u bolnicu? A ja, panika... najbliži sam bio njoj, ali kaj bum ja sam s njom, kaj ak mi se porodi u autu? Pitam Sanju «dođeš i ti?» a ono, ko iz topa «pa onda ne bi tebe zvala, ajde, požuri se, izgleda da je frka!» Shvatio sam po Sanjinom glasu da moram žuriti. Nikada nije paničarila, ali osjetio sam tu boju, i tu...smirenost, jer znala je kako ja reagiram...ali, svejedno......c c c .. Došo sam po nju..i znate kaj sam napravio? Uzeo torbu i otrčao u auto..a kuma ostala negdje na stepenicama...pa žurio sam! Dakle, kao da sam ja rađao hehe... Stigli smo do bolnice, puko joj je vodenjak, ajme kako sam se ja onda uplašio.... no kad sam je dokoturao u onoj stolici...uf...e sad nije do mene...preuzmite... rodila je par minuta nakon toga...koji express... mislim da nisam prošao kroz dva crvena semafora (oprezno, naravno i sa upozorenjima drugim vozačima) rodila bi u autu..i fakat bi bio babica... doduše, tako su me i zvali neko vrijeme.... I eto, mali Anđeo puni sedmu godinu..., a kao da je sve to bilo jučer.... .kako vrijeme leti........

- 12:15 - Komentari (36) - Isprintaj - #

srijeda, 04.02.2009.

Po starom....

Moram priznati da se malo gubim u nekim «novitetima» koje sam uočio spustivši se, na zemlju, nakon dvotjednog «izbivanja». Dogodile su se neke promjene, neka «promaknuća» i «smaknuća» koja sam tek sada doživio. Čudom se čudim.... u neke apsolutno ne vjerujem..ali, evo ih ... tu su..... neka njih...kažu, svaka je promjena dobrodošla...ajde, živi bili pa vidjeli. Priča o terenu se malo zahuktala.... guzda je danas i sutra na službenjaku i javio mi je da mu, do petka, dam svoj prijedlog i plan obilaska... Eh, baš mi se ide... sad moram pametno osmisliti strategiju moje neizostavnosti ovdje, barem dok vrijeme ne proljepša...pa di ću u ovu kišu? Baš mi se putuje po tom vremenu! Sportske strasti malo jenjavaju, tek po koja trzavica..ali nastupa blago smirenje... skijanje će opet malo oduzeti pažnju, no, nikako ne u intenzitetu kako je to bilo sa rukometom. Konačno ću naći i malo vremena za posvetiti se zaostacima u kućnim poslovima... a, nakupilo se... nakupilo.... Na poslu, od jutra, neko čudno raspoloženje... svi nekako kilavi – kao i ovo vrijeme – mrzovoljni, neraspoloženi... Kako je dio vrhuške na nekom tajnom zadatku ovdje vlada malo opuštenija atmosfera... do devet se pila kava u čajnoj kuhinji, što već jako, jako dugo nismo napravili, a, i zapalili smo onako...bezbrižno... Neki su iskoristili blizinu placa...evo, nema ih već preko sat vremena... trže, trže... opet će biti..Smotani, moraš vidjet ovo, ono...imaš.... ufff. Kad god izbivaju na ovako duže vrijeme uvijek me obasipaju informacijama o povoljnim šuljama, majicama... e baš im hvala na tome... jer nekako, nisam od onih koji vole po dućanima, ali obožavam kad odem ciljano po nešto.... U sobi..stanje nepromijenjeno... moja «Severina» se strašno ufurala u rukomet, i danas, opet žestoko komentira Finalnu tekmu.... ja bum poludil,,, da samo čujete te komentare.. .ma koji reporter...danas sam ju prozvao «reporter bez granica» jer njen opis tekme ajmeeee... da nisam toliki zaljubljenik rukometa prenio bi vam te dojmove, ali ovako..... nema šanse! Nastavila je sa obiteljskim pričama koje nemaju veze s mozgom.... ali imaju s njom... i već preko 40 minuta objašnjava nekom na telefon svoje aspiracije u životu, svoje viđenje bivšega, svoje traganje za čovjekom svog života sa, naravno, svim uvjetima koje mora ispunjavati da bi zadovoljio njene visoke kriterije i kvalitetu.... Okrećem očima i samo se bojim da mi ne ispadnu van... ne mogu se načuditi da neko ima takvo mišljenje o sebi... ali, kažu dobro je to... ako se ne cijeniš, neće te niko cijeniti! Hm... ne bi se štel mešati.... Uz sve jadikovke, monologe, uspio sam i neke stvari odraditi, i...jako sam ponosan na sebe zbog jednog dobro obavljenog zahvata hehe... konačno sam uspio sa jednom strankom postignuti dogovor na obostrano zadovoljstvo... sretni i zadovoljni najavili i potpisivanje Ugovora.. hah, možda me to malo izvuče od onog terenskog puta... nekako se tješim... Kako me već svi zezaju za moje «loknice» odlučio sam danas, ipak, posjetiti frizerku.... nekako, dolaze toplija vremena (iako ih baš nešto i ne osjetim) pa je vrijeme i «kapu» potkresati malo... i, sad sam ju nazvao...a ona sva sretna i presretna.... jedva me čeka, ima mi svašta za pričati...aaaaaa.... a ja bi samo, samo jedno šišanje.... imam najbolju frizerku a još i voli pričati... ma di ćeš bolje kombinacije, a ti Smoto... ma, stalno nešto brundaš... Ali, evo, da ne ispadne da sam samo ja Brundo... dobio sam ovaj mail danas... hihihi...mislim da ne moram ništa objašnjavati, sve je očito..... i drago mi je da nisam ja jedini Brundo....

- 12:26 - Komentari (25) - Isprintaj - #

utorak, 03.02.2009.

Vraćanje u normalu...

Vraćam se u neki svakodnevni ritam…. Malo mi nedostaje one dinamičnosti, napetosti, onog istraživanja i vremena provedenog uz tekme..ali, nema frke, najjače su snimljene, bit će reprize… Gledam i cure mi na poslu malo odlutale ovo vrijeme, ili sam ja odlutao njima? Ne znam, nekako, kroz ove sam ih godine zarazio sa sportom… i nije bilo dana da nisam TV donio kada su bila neka natjecanja, Olimpijade, Prvenstva… da ih nisam motivirao - na čemu su mi najviše muževi bili zahvalni jer su dobile u njima dodatno razumijevanje , jer ako je Smoto lud, a što ne bi i muževi bili - i sada, vraćamo se u neki ustaljeni ritam, nema više razgovora o slatkom Baliću, Čupiću, i ostalim dečkima… od kojih sam polako sjede dobivao… ma gledate li vi rukomet ili komade? Jedino se, još po koji puta, zaori Morska vila…i mogu vam reći da su to prekrasno upjevale… baš su mi će će…. Ovo sam vrijeme bio u „svom svijetu“ svijetu rukometa i svemu vezanog uz njega..i, uživao sam…. i stvari na poslu koje su se dešavale nekako nisu izbile u prvi plan, jer zna se ko je to mjesto imao…i kao da je sve nekako prolazilo mimo mene….. nije me se ticalo i ništa, baš ništa me nije moglo preuzeti pred rukometom. Možda se pitate otkud ta ljubav? Pa rukomet sam igrao od osnovne škole a „karijeru“ sam morao prekinuti zbog nekih povreda, no i dalje sam rekreativno igrao, branio boje svoje firme, s dečkima i dalje nedjeljom, neki na nogać, mi na rukać…. i, iako sam se bavio još nekim sportovima od kojih još jednim aktivno, rukomet je ostao moja ljubav…. I ova sam dva tjedna došao na svoje, uživao u svemu i napunio malo sportsko srce… A što se u međuvremenu izdogađalo…heh, jučer sam pokušao malo „vratiti“ se u realnost, pokušati shvatiti što mi je promaklo u toj mojoj euforiji… i, dragi moji, opako se puno stvari dogodilo, neke su prošle mimo mene ne dodirujući me, neke su se dogodile i traju, a ja pojma nemam o tome, a neke, lijepo, mirno, dočekale su me, jer se niko s njima nije htio baviti. Dobro, bilanca svega i nije tako loša, ovako ispunjen krenuo sam u nove pobjede… i polako su se stvari rješavale, kad, kao da su znali…sad, sad na njega, sad je opet „svoj“ krenuli su novi izazovi. Prvi je bio kada mi je diša najavio potrebu obilaska terena…eh, ma, iskreno, mislio sam da sam se toga riješio… posljednji obilazak ostao mi je u lošem sjećanju jer kao da su tada neke moje privatne stvari krenule nizbrdo…… i ne znam jesam li spreman podsjećati se, ali siguran sam, nisam spreman na neka, možebitna nova iznenađenja, nove padove, nove silazne putanje…ne, to nisam! Iščekujući njegove daljnje upute i naloge posvetio sam se nekim analizama, elaboratima na kojima inzistiram iz samo meni znanih razloga tvrdoglavosti i dokazivanja pokušavajući neke stvari pomaknuti sam mrtve točke – uspjeh nije zagarantiran ali makar meni za dušu..... Kad su me cure pitale «Jesi sad sretan?» upitno sam ih pogledao...»Zašto?»...pa, miran si barem neko vrijeme.... upitnik iznad glave bivao je sve veći, shvatile su da nemam pojma o čemu one to... dakle, ono mjesto o kojem sam pričao, na koje se šuškalo da će me premjestiti da «posložim stvari» da opet izigravam nekog «čistača», na moju sreću, popunjeno je... određena je osoba A koja će to preuzeti i ja, malo mirnije, sa suženim krugom izbora, iščekujem slijedećih par mjeseci.... Zapravo, najiskrenije... nemam niš protiv trenutnog stanja osim atmosfere u sobi..dakle, na to se ne mogu priviknuti... pokušavam ignorirati, pokušavam ne slušati, ali, ne može se.... ovo je nešto što treba preživjeti i znati se s time nositi...a nisam naviko, ne znam tako i sve sam češći gost kod svojih cura dok me njihova nova šefika ne «pozbroji»... ali se nadam da neće, nekako i nju pokušavam malo «šarmirati» hihihi....i za sada uspijevam.... Inače, ako ne znate, počinje Svjetsko prvenstvo u skijanju...mali TV je tu..zapravo, odnio sam ga kod svojih starih cura jer tu je nemoguće čuti i vlastite misli a kamoli što više.. a danas, kao da je južina lupila u moje cimerice. Od jutra su neumorne, prepucavanja, svađe, niski udarci..ajme koja atmosfera... Zabio sam glavu u papire, sad malo i ovdje... i pokušavam ignorirati sve druge zvukove – stresni su, a nekako ovih dana sam i tako bio izložen stresu od tekmi i ne bi ponavljao to stanje svom organizmu... Pokušavam raditi, ali to je nemoguće...dakle, gore su od Francuza u Finalu...jadan ja..samo se bojim da ne krenem ko Vori, no, ne znam hoću li uspjeti zaustaviti loptu.... a imam jednu malu i doista mi dođe da se počnem dodavati, da im skrenem misli........... No, skrenuo sam sebi.... sjetio sam se, ovih dana mog rukometnog ludila, dobio sam, od jako mi drage osobe, jedan linkić i poruku «isti ti!»... kada sam pogledao urlao sam od smijeha, naravno, uzevši u obzir i sve popratne komentare koji su uslijedili.... Danas sam svojim curama pustio taj spotić i znate kako je počelo? «Smotani, bate....isti ti!!!» Dakle, svaka daljnja je suvišna... izgleda da me ovako vide drugi, a ja? Kako se ja snalazim u tom viđenju? Ma... koga briga... uživajte i vi u viđenju dragih mi ljudi.... a ja...heh, samo da pofarbam svoj Škodilak...i isti sam Gummy Bear hihi

- 10:46 - Komentari (35) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 02.02.2009.

Hvala ZLATNIM Kaubojima na srebru!

Uf....ne znam kako početi. Emocije se još nisu slegle, dojmovi su još jako svježi i baš sada, osjećam, moram sve izbaciti iz sebe. Prvo, naravno, iskrene čestitke našim Kaubojima! Biti drugi nije isto što i prvi, naravno.. No, ne zaboravimo, malo nas je, al nas ima, velika smo mi sportska nacija i nekako, ponekad imam osjećaj, ima li sporta gdje nismo zasjajili? Ali, vratio bi se na ovu tekmu...... finalnu utakmicu.... Kao bivši sportaš, naučio sam gubiti iako nekada baš poraz i nisam znao podnijeti... Suze su bile česti gost kod nepravedno izgubljenih utakmica... tako je bilo i jučer..... Ne, ne želim ništa reć u smislu da Francuzi nisu zaslužili pobjedu...ali, teško mi je realno ocijeniti...Zašto? Pa, kada vas sudac izbaci iz ritma, kada vam dosudi nešto što se u ovakvim, jakim, utakmicama ne sudi..... doduše, i nije se sudilo.. ali Francuzima... , kada vam izbaci iz «takta» oduvijek mirne igrače, kada vam podijeli kartone za koje ne kažem da se ne mogu dodijeliti, ali... ravnopravno, na obje strane... Moram priznati, koliko sam sretan i ponosan, jer, nije ovo mali uspjeh, toliko sam i ogorčen, jadan i nesretan...Ma, ne mogu shvatiti da Finale SP sudi rezervni sudački par??? Ma, ko mi to može pojasniti..pa rezerva je nešto što ulazi u igru kad se sve loše kockice poslože...nama su se posložile.... Ali, i jučer sam se sjetio riječi svoga trenera nakon jedne utakmice kada sam svesrdno objašnjavao da nas je sudac «pokrao»... pogledao me, u tili čas mi pobrojao nekoliko mojih direktnih grešaka zbog kojih smo dobili jedan gol, a jedan, barem jedan nismo zabili..., tako je krenuo zbrajati svima.. i na kraju je rekao «vi ste izgubili tekmu, popustili ste u koncentraciji, podlegli ste izazovu.... «... tada sam zašutio, jer, bio je u pravu... izvlačili smo se na suđenje, isprovociralo nas je.... Ali, jučer, ma ipak je to utakmica Finala SP... takvo je suđenje nedopustivo u tom rangu natjecanja! Nedopustivo! I iskreno, da nije bilo takvog suđenja ja bi Francuzima i čestitao, ovako, čestitat ću rezervnom sudačkom paru koji je uspio ubiti duh prave Finalne utakmice SP, i naravno čestitat ću našim Kaubojima, jer, nije ovo malen uspjeh! Prvo smo poluvrijeme gledali u blizini Trga, kod frendice, a kada smo se svi okupili, otišli smo do Trga... Moram priznati, bio sam zadovoljan ovim potezom video zida... izlaskom iz šatora.... nekako mi je taj šator djelovao kao zatvor.... ovo je doista bilo nešto što mi je razgalilo srce. Iako teška, tvrda utakmica, puna iznenađujućih sudačkih odluka....zbog kojih sam i opsovao par puta..onako..sočno da su svi ostali bez teksta...a ja... ja sam bio šokiran.... no, bilo mi je nekako lakše... i ne znam, da sam bio na mjestu Vorija da li bi uspio zaustaviti onu ruku..Igore, svaka ti čast!! Što reći o tekmi, igrali smo izvrsno, naročito prvo poluvrijeme. Znali smo da će tekma biti tvrda, teška..ali nismo znali da ćemo imati još dva, odlučujuća igrača, protiv sebe. Mislim da su Francuzi vrlo dobro odigrali psihološki rat...dva dana su, kroz medije, radili pritisak na suce, da se boje suđenja zbog domaćeg terena, da će suci suditi pod pritiskom navijača.... i uspjeli su, uspjeli su obrnuti ih na svoju stranu.... No, ovo sramotno suđenje ide na «čast» Svjetskoj rukometnoj organizaciji..... A nama ostaje ponos, ponos na lijepe igre u kojima smo uživali, na izvrstan rezultat ostvaren poštenom i srčanom igrom, a gorak okus, okus zbog neosvojenog zlata.... ma, iskreno, rasplakao sam se, a još kad sam vidio kako su dečki potonuli, bilo mi je još teže.... No, proglašenje najbolje ekipe prvenstva u koju su ušli Čupić – lijevo krilo; Vori – pivot; Lacković – lijevi vanjski ... Proglašenje Igora Vorija najvrednijim igračem prvenstva, Lino najboljim trenerom... govori o snazi naših dečki, i obzirom na mladost, siguran sam, nema straha za budućnost rukometa.... ova se generacija stvara, i ponosan sam na kontinuitet snage, kontinuitet postojanja i kontinuitet osvajanja medalja... I, vjerujem da će odgovorni, konačno i ovom sportu dati zasluženo mjesto....počeli su podrškom za ovo Svjetsko prvenstvo..... Što reći o dočeku na Trgu? Iskreno, i sam sam ugodno iznenađen kako se Trg počeo puniti nakon utakmice.... snijeg koji je počeo lagano sipiti kao da je s neba bacao zvijezdice na pobjednički tim, kao da je i sam uveličao ovo slavlje.... bili smo nestrpljivi, čekali smo naše zlatne dečke.... došli su.... i ono što me oduševilo, izmamili smo osmijeh, shvatili su da se radujemo s njima..jer, za nas je ovo zlato! I, doista, uzevši sve u obzir..zlatni smo! Ima vremena ovu generaciju, mladi su, postojani, čut će se još za njih.... i, bit ćemo još ponosni i te kako na svoje dečke.... vjerujem i nadam se već iduće godine, na Europskom prvenstvu, u Austriji.... Ostali smo na Trgu do oko pola jedanaest...i, naravno, vratili se kod frendice otkuda smo i počeli svoj večernji izlazak.... Ostali smo do oko pola dva..... tramvaja ni za lijek.... lagana šetnja, oštar zimski zrak kao da su me malo dozivali svijesti... Euforija polako popušta, šetnjom do doma još jednom prolazim tekmu, opet mali žal za svime, ali i veliki ponos......... Hvala Vam Zlatni dečki..... na osvojenom srebru! Hvala Vam za ponos i radost kojom ste ispunili naša srca.... ! I na kraju, ne mogu a da sudačkom paru iz Danske ne poželim sretan odlazak iz naše zemlje...... i izrazim nadu da će zauvijek biti skinuti sa sudačkih lista svih vremena...... ne, nisu zaslužili suditi ovakve utakmice.. Finalna utakmica izgubila je svoj sjaj, dobila je jednu mrlju ... I kao sportaš, čestitat ću Francuzima......na pobjedi koju su zaslužili....... ali, dodat ću, jer ne mogu prešutiti...sretniji bi bio da im mogu čestitati bez «ali»...ALI..........

- 10:23 - Komentari (24) - Isprintaj - #

nedjelja, 01.02.2009.

KAUBOJI NA TRONU !!

MySpace Playlist at MixPod.com BRAVO KAUBOJI!! ISKRENE ČESTITKE I VELIKO VAM HVALA ZA OVU RADOST, PONOS I SREĆU! SAMO ZA POČETAK NEKA SE ZNA........ ZA NAS STE PRVACI SVIJETA!!!!!!!!! HRVATSKA JE VICE PRVAK SVIJETA!!!! Ja sam trenutno negdje vani........ Nastavak ove maestralne priče slijedi..... Uživajte, veselite se i radujte..... Ja to upravo činim... i danas, ponos je još veći.... HVALA VAM KAUBOJI ZA OVAJ PONOS!!!

- 19:47 - Komentari (24) - Isprintaj - #