smotani

petak, 13.02.2009.

Petak...13 :)

Uranio sam… u 7,15 sam već debelo radio… žurio, kako bi bio „ažuran“ u svakom pogledu…. Došlo je vrijeme polaska… krenula je mala ekipica prema „centrali“.., „osuđenici“ su već bili tamo. Kiseli osmijeh, pozdrav preko volje… i guzda je krenuo.. oprezno, polako, ali vrlo uznemirujuće. Govorio je nekih pola sata…svašta je načeo. Pogledavao sam okupljene a svi onako, kao da govori u vjetar. Pozorno sam pratio svaku njegovu riječ jer „dobra me vila“ upozorila na zamku. Kad je završio dao je pravo izbora ko je slijedeći… mislio sam, opet krivo, da će optuženici barem sada pokušati se malo obraniti, barem malo amortizirati tešku istinu. Prevario sam se – oni su sjedili kao gosti, promatrači ili još bolje kao neki „sladoledari“ i pogledavali se sa upitnikom…Jel gotovo? Jel to to? Po to smo došli? Moja se dišica drznula pitati imaju li kakav plan rješavanja situacije, neke prijedloge, neke nejasnoće… namjerno ih je „podbola“ jer, takav nam je i bio plan. Htjeli smo osjetiti njihovo oružje s kojim su došli, a kako nisu imali namjeru vaditi ga, malo smo „pikali“. Nejasno je bilo njihovo gotovo dvominutno izlaganje..ali, kao da sam iz svega izvukao… ma, boli nas… nema nas dovoljno, ne stignemo.. Kratko i jasno. Guzda me je cijelo vrijeme gledao nekim čudnim pogledom. Mora da sam ispao kao štreber kad sam došao sa hrpom papira, tablica, podataka, grafikona…. I sam sam si već rekao konju jedan… No, čekao sam.. zapravo, nakon preko sat vremena pitao sam se što uopće tamo radim. I tada, kako to obično biva, iz neba pa u rebra stiže genijalna ideja „optuženika“ – ideja na koju su me moji dragi prijatelji upozorili, za koju sam bio spreman ali, ipak sam mislio da je neće, naročito nakon čitanja „optužnice“ niti spomenuti. Guzda, a kako bi bilo da Smotani dođe kod nas jedno mjesec dana… pa puno bi nam pomogao, treba obići teren, treba….. riječi su se polako gubile u onoj velikoj sobi za sastanke. Mislim da mi je tlak počeo skakati do neslućenih visina… mirno sam uzeo flašicu s vodom, otvorio ju, polako počeo točiti… vidio sam da mi ruka drhti..a to, to nikako nije dobar znak.. pokušao sam se na brzinu smiriti, jer, uskoro bi i ja trebao nešto reći ….. guzda me pogledao sa velikim upitnikom. Već neko vrijeme spominje obilazak terena, ali ovo…ovo bi bila ko kažnjenička bojna… kako me neće na more poslati? Na mjesec dana? To ne… nastala je tišina. Pogledao sam člankicu uprave jer, ma koliko se s njom nekada razlikovao u mišljenju, imam njenu punu podršku sada, u ovoj situaciji. Guzda je i dalje gledao u mene i konačno upitao…Smotani što kažeš na to? Duboko sam udahnuo… na ovaj se govor spremam od jučer kada sam doznao za taj njihov plan. Nisam siguran da sam ga baš odradio kao na probi…ali ono najbitnije sam rekao, a to je, da je konačno vrijeme da pojedinci zasluže barem dio svoje plaće, da je suludo, u vrijeme stezanja remena firmi stvarati tolike dodatne troškove, i, baš ako misle da sam im neophodan dosta stvari mogu odraditi odavde.. jer, eto, ja se znam služiti našim operativnim sustavom, ja znam komunicirati sa ljudima i dogovoriti stvari i preko telefona ne gubeći vrijeme na janjetini, gemištima i sličnim stanicama, ja znam ocijeniti kada treba…… krenule su lagane „prljave“ stvari – ma, ne, nije to podmetanje, to je jednostavno istina o kojoj svi bruje a niko ne govori i uvijek moram ja biti taj ledolomac! Kako ne znam zašutiti kad je vrijeme? A kad je uopće vrijeme za to? Moj je monolog trajao preko pola sata, skoro sam oborio guzdin rekord.. i, u nekoliko su me navrata pokušali prekinuti, no oštar pogled guzde… i .. bez prekida sam nastavio dalje…Tada je krenuo „dvoboj“. Da, dobro bi mi došla ona Santeina pistola… i baš sam se tako u jednom trenutku i osjećao. Bilo je i malo težih riječi, no… u borbi je sve dozvoljeno, do „ispod pojasa“ , a kada sam dobio i taj, zabranjeni, udarac….malo sam „pukao“. U tom sam trenutku bio toliko ponosan na sebe, na ove silne papire koje sam ponio sa sobom…jer „lažeš“ možeš samo argumentima srušiti…i jesam.. na kraju, samo sam zaključio..istina, ja lažem zahvaljujući našem sustavu kojeg sve revizorske kuće podržavaju i iz kojega „serviram“ ove podatke. Mislim da sam ih taj tren mogao slikati… baš su bili slatki.. onako zbunjeni, crveni… Člankica uprave mi je šapnula na uho.. .stari, od kad te znam.. a znam te.. ovo je tvoj najbolji nastup! I ja sam bio iznenađen, ali i moj žebeludac koji je polako počeo svoj tehno ples… tabletica za njega..o kako bi dobro došla. I, guzda je prekinuo šutnju…Smotani..koji je tvoj prijedlog? OK, ostajem kod toga da pomognem na oko dva tjedna, ali odavde! Ako ne uspijem, ako ne bude pomaka.. lako mijenjamo taktiku..pa što je još dva tjedna eksperimenta i težnje za boljim nakon, sad već, višemjesečnog zimskog sna? Guzda me pogledao, kratko izjavio da će razmisliti preko vikenda i fajrunt. Svako je krenuo svojim putem… mi natrag u bazu, „gosti“ su još ostali kod njega po drugim pitanjima… Došavši u sobu jedva sam izbjegao sjekiru koja je letila po zraku. Ljudi, ovako, još u svom filmu, uletavam u sobu gdje sjekire lete u svim smjerovima. Shvatio sam da je ispala golema frka, psovke, vrijeđanje, lupanje… ajmeee.. Brzo sam se primio posla jer morao sam neke stvari odraditi… ne, nisam se usudio telefonirati jer to je bilo nemoguće… nisam ni pokušavao shvatiti u čemu je frka.. ali da je bilo nepodnošljivo..je.. i taman, zaigrao sam se nekim poslom, zove tajnica… ti i dišica mam natrag! Kaj je sad? Nemam pojma, ali neka je frka, izgleda da su ovi opet nešto zakuhali. Smračilo mi se… onako na brzaka, zapravo presretan da sam otišao iz one sobe, krenemo… još nema gužve po cestama. Kad smo stigli po pogledu tajnice osjetio sam „Smoto, drži se!“ Ušli smo kod guzde , a on…odmah s vratiju…spremaj se…putuješ! Molim? Kuda? Kada? Zašto? U sekundi sam uhvatio jedan čudan osmijeh „kolege“ …. Pa, evo, ja sam ipak odlučio prihatiti „njihov“ prijedlog…. Ideš na dva tjedna sigurno…auto uzmi kod tajnice, lovu nek ti prebace na račun… Guzda!... prekinuo sam ga… Mislim da vi previše vrijedite da bi se bavili stvarima poput auta za put i mojih putnih troškova..znam ja to i sam… ALI! Guzda… prvo, rekli ste razmisliti preko vikenda, drugo, ja iskreno, nisam trenutno spreman za tako dug a nepripremljen put… dva tjedna nije malo…. i, treće, dozvolite da i ja razmislim preko vikenda….. nije to nešto što je neophodno i nužno vezano uz moj posao, naprotiv… i konačno, ponavljam vam, ja i dalje tvrdim da ću za dva tjedna napraviti bolje i veće pozitivne pomake nego što su oni u posljednjih tri mjeseca.. zapravo, to mi i neće biti teško jer, oni pozitivnih pomaka nisu ni imali… i nekako sam se zagonetno na to nasmijao…… pogledao me onim svojim prodornim očima… .Smotani… iznenadio si me…ali, pozitivno! Aha, dakle, samo je trebalo rogove iliti kliješta izvući van? Ma, iskreno, i sam sam bio iznenađen svojim energičnim odgovorom… do prije mjesec dva vjerojatno bi rekao… OK..idem spremiti stvari…. Danas sam bio ponosan na sebe … Pozdravio sam se sa guzdom, a gostujući su pitali… idemo na piće? Ne, hvala.. .biram društvo za piće… a, iskreno i kasno je…. pet je sati… i ovako sam previše danas IZGUBIO vremena… Dišica me vratila u firmu po auto… malo smo prokomentirali … nikada je nisam vidio da se tako slatko smije..“ma Smotani, kako se neću smijati, pa ja te ovakvoga još nisam vidjela..i znaš… i ljutnja ti dobro stoji..samo, imam osjećaj da te niko ne shvaća za ozbiljno!“ eh, pa vidjet ćemo… brzo će i ponedjeljak i guzdina konačna odluka.. ja se, iskreno nadam da ostajem…. Uf…….. I, opet sam gladan… danas, ništa osim sokova nisam jeo,,,, gustih, dakako! Ne znam jel kaj od jučer ostalo u frižideru..hm, ponekad pomislim da doma imam termite hihihi

- 19:46 - Komentari (28) - Isprintaj - #