smotani

petak, 20.02.2009.

Opet...petak!

Hvala Bogu petak je!!! Ne znam, kao da se uvijek i jedino petkom donose neke presudne odluke!! Uvijek sam razmišljao zašto je to tako? Kad je trebalo podijeliti nova rješenja…petak; kad je donesena odluka o novom vrednovanju…petak; kad je trebalo seliti ljude na drugu lokaciju…petak; kad je trebalo nekima oduzeti službene aute, mobitele – radi stezanja remena i recesije….petak; kad meni treba uvaliti najgore poslove …. Petak! E sad, danas mi je prekipilo! Nekada sam se veselio petku, jer iza njega je vikend, dva dana posvećenih sebi, svojim dragima, svom miru, zanimacijama i hobijima… a sada? Petak mi se nekako svodi na jedno očajničko iščekivanje nekih novosti, lupanja po leđima, prozivki, svađi…uf… Danas, petkovno iznenađenje u obliku guzdinih izričitih naloga (koje sam već jučer naslutio) kojima se ni malo ne veselim…. Lako je biti guzda ali treba imati tri čiste i svakome reći što ga ide. No, moj…za taj drugi dio ima podanike… podanike na kojima je isprobao taj svoj bič, ali, koji su, uzdignute glave, dočekali, barem prešutnu i nikada izrečenu ispriku… ne, nije mi stalo do njegove isprike..jer, kao i pokude, kao i svaku izgovorenu riječ, važem ko je rekao, a ne i što je rekao. Iako, svaka riječ povrijedi, no, nastojim nekako izroniti… I danas, podijeljeni zadaci ni malo ne raduju… stavljaju me u jednu nezavidnu situaciju u kojoj, znam, dobit ću mnoge pokude….ali, ne marim… odavno sam ja htio radikalne poteze napraviti..ali uvijek sam bio u tome sputan..a cilj, cilj je uvijek bio pravičan…barem s moje strane gledišta…a nepravičan onima koji su uvijek svesrdno puno objašnjavali koliko puno rade, kako nemaju vremena niti za gablec, kako uvijek ostaju popodne… i kada sam jednom doveden do ruba ludila od tih jadikovki ali isključivo zbog toga što posao ne da je trpio…nego je propadao tolikom brzinom da sam pomislio ode sve bez traga… isprovociran, ljut i bijesan tražio da mi baš ti kukurjeci, ti pojedinci opišu ne radni dan..a ne, radni tjedan….. dobio sam, nakon dva dana, mail sa par rečenica. Kada sam te rečenice pretvorio, potkrijepljujući točnim brojkama jedinica odrađenih u tom vremenu, dobio sam, primjenjujući „maksimalnu sporost“ - za usporedbu sam uzeo djelatnicu koja ima malih zdrastvenih poteškoća, ali izuzetno kvalitetno odradi sve što napravi… ne nisu to neke količine, ali za nju, za njeno opće stanje to je nešto, usudio bih se reći, i stojim iza toga, u rangu izvrsnog radnika – shvatio sam, da njihov radni tjedan traje maksimalno osam sati naravno, uključene su i pauze zakonom predviđene… Poludio sam!!! odmah sam tražio i premještaje i dodatke poslova i negativne stimulacije. Jesam li bio preradikalan? Prehrabar? Nadobudan? Da, vjerojatno jesam…jer, ja sam dobio po prstima, da nismo u zatvoru, da ljude ne treba iskorištavati (!?) goniti (!?) ma kako god se u prijevodu shvatilo. OK, digao sam ruke, pismeno se očitovao..i to, to je bila još jedna točkica zbog koje sam bio smijenjen..ali, uzdignute glave! Danas, zbog tih istih, ponovo se podiže mala bura… par pojedinaca ruši, minira, ma usudio bih se reći uništava, godinama stvarano…i boli to gledati…. Jako boli. No, nisam više u poziciji da me to treba biti briga. Nisam? Ne, moj guzda ne misli tako. Kada me smijenio, kada je, kako on misli, malo ohladio me, počeo je trpati sve „prljave“ poslove na moja leđa. Kao neki specijalac. Iskreno, sve mene veseli, sve što mogu i odradim, ne odustajem nikada… makar i glavom išao kroz zid. Nekada do rezultata treba i pričekati, ali uvijek nadođu, nekad malo bolji, nekad malo lošiji…ali uvijek pozitivni..i to, to me veseli. Ne, ne hvalim se time…ali, možda i zbog svog slobodnjačkog načina života, posljednjih sam godina malo više odao se poslu…. Uvijek pri ruci svima, i zajedno sa svima odrađivao sve što sam mogao..i, ponosan sam na to. Lijepo je danas čuti kada guzda, nakon svega, „spusti“ nekima…“ kako je Smotani mogao sa svojim ljudima ostajati i do 23 sata, dolaziti vikendom….“ E to, to je ta njegova prešutna isprika do koje ne držim, ali… Opet sam malo odlutao… Ali sve mi se opet nekako nakupilo… specijalni zadaci koje sam danas decidirano dobio stavili su me malo na muke. Osmišljavam kako najbolje i najkvalitetnije to odraditi, a nemam, nemam puno vremena.. opet će se svi dići na noge, pokušati me uvjeriti..nisam ja kriv, pa gle, ma slušaj, gospe ti a ća ja tu mogu….uf, već ih sve redom čujem… A oni, zbog kojih je sve krenulo..mudro šute. Jučer, čim je prva naznaka krenula, neki su već na bolovanju!!! Neki traže godišnji!! Halo? Ma kakav godišnji? Ne znam, doista ponekad mislim da sam ja lud…jako lud! Slažem u glavi strategiju, slažem sve za i protiv… odlučio sam.. sada, kada mi je nakon više od pola godine dao odriješene ruke za one moje radikalne promjene koje sam naveo.. sada idem do kraja! Po pravici, argumentirano i sa dokazima dat ću svoje prijedloge. Moje nije da ih usvajam, ja predlažem.. .to je posljednje što ću, u ovom pogledu napraviti.. i rekao sam mu to….ako opet radim u vjetar..bolje da ipak idem na godišnji kako sam i planirao!! Mogu, mogu na godišnji kad to odradim… OK…vidjet ću, neću dugo čekati njegovu reakciju… da li će trud vrijediti… Petak je, u glavi mi se vrti sto i jedna ideja kako što točnije i slikovitije sve prikazati, kako svima sve jasno dati do znanja… pošten, to ne sumnjam…bit ću.....Petak…. Ma neću, neću više o poslu, petak je! idem ća sa mislima… vikend počinje, sutra samoborsko ludilo i kremšnite..njami… jedva čekam. Jedino, iskreno, nisam shvatio u što će se dame maskirati… pokušao sam ih loviti danas, ali… bezuspješno…. Vidjet ću sutra – ako ih uopće vidim..možda se pretvore u zrak? Ma ne..ma falile bi mi, a i kaj bi mi muški bedaci sami tam? Aha, i došao sam do odgovora s početka… zašto petkom? Ma zato da se preko vikenda ohladimo i skuliramo do ponedjeljka… e ja bome hoću!

- 19:35 - Komentari (34) - Isprintaj - #