Marketing
Vikend stiže :)
Petak... vikend pred vratima. A ludila od dana! Prvo sam prespavao vrijeme ustajanja.. da ste samo vidli facu kad je zazvonio fon . . . i umiljati glas, s druge strane, «dobro jutro...» ajme... zaspao sam! Koja strka, zbrka, jurnjava... Sve me strah vratiti se doma kakav sam đumbus iza sebe ostavio..aaaaa..... Ipak, nisam nešto kasnio... kako proklizujemo, sve je u granicama dozvoljenog....
Kako me komp na poslu već danima zeza, danas sam mu objavio rat! Krenuo sam u veliko pospremanje fajli, iako, koliko pamtim, pa i nije neki nered... Malo pročekiram, imam nešto sitno za složiti, nešto obrisati... i odem u «Smeće» očistiti ladice do kraja..kad šok!!! U smeću preko 15000 obrisanih fajli??? Halo.. kaj je ovo? Malo gledam te fajle... to uopće nisu moje fajle! Zovem gazdu od mreže... objašnjavam... a on se čudom čudi..»Pa kako?» pa kaj ja znam... nisam ja čarobnjak iz Oza! Nemam pojma..ali te su fajle zaštičene, ne mogu ih hititi...a nisu moje! Miči to od mene! i.. oslobodio mi je passs.... da bez zabrana mogu to pohitati... ajme ljudi..to brisanje je trajalo preko sat vremena..zadržavam se nepotrebnim glupostima! I, sad kad još malo uključimo «kockice» na kraju radnog vremena...valjda će se i ovo čudo malo posložiti, jer zadnje me dane izluđuju do besvijesti...ali, dobar mi je izgovor za ne napraviti neke stvari..
U sobi mala tišina.. sve su rastrčale po nekim rasprodajama koje su otkrile moje cure... i baš je nekako ...mirno... barem u sobi. Na hodniku je stvar malo drugačija, počele su prve informacije u tajnom sastanku vrhuške..i, iskreno, uopće ne zvuče dobro.. izgleda opet neke kadrovske križaljke, opet neki premještaji, unapređenja, smjene..ajme.... ima li tome kraja? Kada ću mirno otpuhnuti i reć...to je to? Nikada... nikada više..kao da je u interesu raditi rošade čim se ljudi nauče nekom poslu, postaviti na njihovo mjesto one koji tek trebaju savladati... a sve u cilju «viših» interesa.. Promatram ja to sa strane, i samo čekam kad će biti jedan veliki buuum.....pa neko ovo mora vidjeti! Pa nisam ja jedini koji to vidi....ili..ili sam samo jedini koji misli da to baš i nije dobro? Nemam pojma, ali, nekako sam shvatio, zdravlje mi je bitnije... neću se opterećivati nečim na što ne mogu utjecati... mogu, ali loše po sebe... najlakše je glavu, kao noj, zabiti u pjesak...samo, ima jedan problem...ja to ne mogu!
Ali, nekako se veselim...vikend je... trebao sam sutra na viksu, no došlo je do nekih spektakularnih promjena i ipak krećem danas..... i baš se veselim malo udahnuti prirodu..još samo da ništa ne pada, da se mogu malo posvetiti nekim radovima, ugodno se umoriti...... iskreno, nedostaju mi ti vikendi... jedva čekam proljeće, one uobičajene radove, uživati u rastu plodova....
Kumici sam, nadam se, sve pošlihtao.... možda mi do utorka još što padne na pamet..ali, ma ne smijem ni pretjerivati...uf, ali mislim da to već jesam... c c c...opet će me kuma špotati....ali kaj ja mogu kad nemrem odoliti....
Čuo sam se sa dragom Dijanom iz Osijeka.... dragom mog Slavonca – prijatelja kojeg je prije 17 godina dohvatio jedan, možda nasumce, ispucani metak sa druge strane..... i zauvijek ga odvojio od nas....... Naravno da je, kao i svake godine, zapalila i u moje ime svjećicu, pozdravila mi mog kumpića...a ja, u mislima, prisjećam se kako sam na njegovom ramenu plakao nakon prekida prve prave ljubavi..... kako me tješio, kako me nasmijavao... Sjećam se kako smo jednom, imali «slobodni» vikend a ja sam ostao tamo jer baš nije bilo sigurno ići kući, zaružili u jednom našem skrovištu.... kako smo, ja pomalo «vesel» od tuge i sjećanja i proklinjanja sudbine i svih znanih i neznanih koji su «krivi», a on «vesel» od toga što me u toj tuzi i bolu pratio, pozvali njegove prijatelje, tamburaše..... Granate su padale oko nas, čula se tutnjava, a mi.... mi smo sa pokojim zaljeganjem pjevali lijepe Slavonske pjesme i kao iz nekog inata bili sve glasniji.... htjeli smo nadjačati tu tutnjavu. Kada je, oko tri sata, Dijana došla po nas, zabrinuvši se... imala je što i vidjeti....
Danas kada se toga prisjetimo, kroz smijeh zaplačemo... i sjetimo se kako si ju ostavio meni u nasljedstvo..ako se tebi što dogodi... A dogodilo se, na žalost, vrlo brzo........ I pazim, prijatelju pazim na nju...Sretno je udata, ima dvoje predivne djece... i nikada te nije zaboravila.. ostao si njena prva ljubav. I znaš, moram ti reći, muž joj je predivan... voli ju, pazi ju i čuva... onako kako si i ti...
Prijatelju, znam da zabavljaš i gore svu ekipu kako si to radio i tu..., znam da osmijeh ne silazi s tvoga lica...jer takvog te jedino i pamtim... , i danas, s tobom ću zapjevati ove...neke «nove»..onako, kako smo to, potkraj 91 u našem skrovištu pjevali..... Prijatelju... kako kaže ova pjesma
Dani prolaze ja tebe često sjetim se, prijatelju moj
Znam da nose te nebom bijeli Anđeli, prijatelju moj
I ako postoje oni drugi svjetovi
Opet ćemo skupa ja i ti tambure zasvirati