30.11.2005., srijeda
Jessica Alba II
 Da ne bi mislili da sam samo pizda koja straši ljude po pećinama, prilažem fotografiju Jessice Albe. Tu vidimo svu ljepotu nevina tijela, netaknutih jedrih sisica i anđeoski sjaj napućenih usana kojima bi dobro pristajao Prijapov (moj) falus kao svojevrsno lizalo ili neko drugo oralno pomagalo za izlizivanje jezika. Detalj na njenoj lijevoj ruci, prsten, govori nam o Loliti u njenim prstićima, o nedirnutoj prirodi njene ruke, o još neiskorištenoj motorici koja inače tako dobro dođe tijekom obreda parenja, bilo ono izvedeno kao stvaran čin ili tek kao orgazmička simulacija. Skrivenost malih bradavica, gumbića koji laganim prelaskom jezika postaju preklopne sklopke, a u jezičnog virtuoza otvrdnjuju njegov monumentalni obelisk dajući mu čvrstoću egipatskog granita, upućuje na Đesikinu vrckastu narav i neobuzdanu želju za igrom svjetala, sjena, reljefnih prizora i sastava dermatoloških naslaga koje odaju svu božansku mekoću njenog grudnog tena. Sunce koje je tako blago unjonjalo njeno lice može izazvati rak kože, suše, promijene vremena i u slučaju gašenja, uništenje planeta Zemlje, a samim tim i čovječanstva. Ne dopustimo da nas sunce ubije, ako to nismo sami u stanju učiniti. (ne trebate klikati na Džesiku jer vam neće pokazati pičku, a bogami ni sise) |
- 12:21 - Komentari (19) - Isprintaj - #
29.11.2005., utorak
jessica alba
|
mala je popustila trendovima i svukla se gola (upalite i zvučnik jer dahće) ovdje klikni me, očima žderi me |
- 15:14 - Komentari (17) - Isprintaj - #
zagušljiva poema
|
ova je poema nastala 1998. kad sam kopao nos u jednoj birtiji, omamljen dokonicom mojeg rezervata u propadanju (bez obzira na poetsku vrijednost, ponosim se njome) zagušljiva poema sjedim u raspadajućem separeu na stolu pepeljara, neugašena cigareta dim u zraku leluja u oblacima ispod stropa jedna je čaša polurazbijena krhotina u.... jebalo mater, dugačko je, mračno i ne znam zašto sam uopće to stavio na blog |
- 12:57 - Komentari (4) - Isprintaj - #
28.11.2005., ponedjeljak
...
|
"seks s trudnom ženom je kao da sipaš gorivo u auto koji si slupao" Jefferson, Bračne vode |
- 17:21 - Komentari (13) - Isprintaj - #
27.11.2005., nedjelja
J. Kućica
|
Tema je vrela i zato se ponavljam. Preporućam akademiku Babiću svoju verziju J. Kućice u kojoj se spominju i ustaški elementi te je s tog razloga ova verzija najpogodnija za našu djecu Šumarev san Slavni zidar Po cesti, Širom, Bez pameti Lud Sisomir strašni Vadi svoj Ud Pijan ko svinja Alkoholna koma Teško se trudi Da dođe doma. Gradnjom se bavi Često ga vide Sa žlicom i ciglom Na juriš ide. I Mato, I Ignac Pa čak i Bara Poznaju sisketa Slavnog zidara. Slavek ga štuje Naci mu se sklanja Gazda mu je dužan Svaki dan ga ganja Pred njim Je cesta Po njoj on šara U tamnoj noći Diže se para. Gazdino pismo Slijedećeg dana Vidjeli nismo Sismir je kažu Dobio pismo. Zgužvani papir Pričala Jana Stiglo u torbi Štefa Marijana. Poruka jasna Crno na bijelo «za druga sisu adresa: Novo selo» U pismu piše: «Sismire, brate, viđam te često i mislim na te. Evo ti pišem Iz birtije naše Popio sam piva Četiri flaše. Dođi po pare U moju kuću Požuri samo Svinje već jauču. S kuvertom punom I čašom gemišta Požuri trkom Čeka te i Pišta. Pozdrave šalje I moja Roza Željno te čeka Tvoj gazda Joza» Sisa se veseli: Po pare, veli, Tu šale nema Balticu oštri U ceker je sprema. Ako je gazdi Do glupe šale Sutra da preživi Šanse su male. Kada je Sisa Do gazde stigo U drugarski pozdrav Ruku je digo: Kod gazdine kuće "Dobar dan gazda Dužniče stari Stigo sam odmah Riječ je o pari. Kao što znamo Situacija je čista Dužan si meni Eura trista. Vrati mi odmah Tu silnu lovu Inače će glava Završit ti na krovu. I još ti ovo Na kraju velim Kamate duple Na ruke Želim." Otpoče razgovor Neugodan uhu Ovdje se radi O zidarskom kruhu I gazda i Pišta Lukavci teški U glas zapjevaše «riječ je o greški! Nisam ti dužan Eura trista Svjedok je glavni Pišta traktorista. Ni kamate duple Nemam za te Dogovor je bio Glavnica na rate. Evo ti plaćam Obrok prvi Eura deset Tako ti krvi» Sisa se jezi Frkće i mršti S čela mu vrela Znojna kap pršti: «dogovor je bio tako ti boga eura tristo daj mi ih stoga» Gazda se smije Sisi u brk «nećeš prvu ratu, onda kući trk. I sad odlučih A i Pišta me tenta Nećeš dobiti Ni jednog centa Motorka Sisa se krsti Sjekiru grabi Šakom mu prijeti Na boj ga vabi: «nedaš mi eure mrcino luda sjekirom ću ovom odrezat ti muda, a benavom Pišti što laže u oči odrezat ću uši nek sjaje u noći» i balticom zavitla u njihovom smjeru praveći vrtlog sličan propeleru. I u tom trenu Ubojita časa Izleti sjekira I ubije pasa. Bobija čupavog Majka li mu jadna Na mjestu usmrti Baltica hladna. «eto ti kazna škrtico stara što nisi vratio meni mojih para. Bobi je pseto Što povazdan sjedi Al tristo eura Zaista vrijedi. I zato sad odoh Na počinak leći A ti si dobio Psića u vreći» Užasnut Joza Na koljena kleknu I luđačkim tonom Na Sismira dreknu: «tako mi svega, svih svinja i krava štilovku palim, ode ti glava» i pohita bijesno u šupu kraj kuće dok srce mu glasno osvetnički tuče. Motorku grabi Gorivo trusi Svjećicu mijenja I lanac brusi… Nastavak ovaj Pred vama slijedi Čitati dalje Zaista vrijedi. Motorku gazda Upalio nije Dok Sisa je strašni Pobjego još prije. Za njim je Pišta Skočio ko srna Al ovaj je nestao Jer noć je crna. Privredna banka Ulazi Sisa U kućicu svoju Sve su mu koske Ipak na broju. No nešto ga svrbi U predjelu šije Eura tristo Dobio nije. A lova mu treba Za posljednju ratu Jer Privredna banka Sjedi na vratu. Uzet će mu traktor I drljače stare Stavit će na bubanj Za ništavne pare. I onda će morat Od muke preteške U gorice hodat Dva sata pješke. Ni orati neće Ono malo njive Izlaza nema Iz zbilje mu sive. Teška je sudba Radnika seljaka Ne vidi se svijetlo Od dužničkog mraka. Država silna Priječi mu put Da sretan ubere Grumenak žut. To nije zlato Nit bogata lova Već radosti malo Podno starog krova. I trpit će dalje Siromasi gladni Bogatih je malo Ostali su jadni. Vrana Zaspao je čvrsto Od čemerna dana Kroz san mu dubok Doletjela vrana. «nema ti druge jebo ga patak Pintarića Vinka Postani jatak. Bježi u šumu Prije rane zore Preskoči potok Te četiri gore. I lovačku pušku Skrati na pola Jer možda te sretne Policijska patrola. Kad dođeš do štaglja Pored stara puta Pokucaj na vrata Dva pa tri puta. Izgledaj opako I pravi se lud Jer tamo te čeka Robin strašni Hood, Ubojica silni Bez imalo muke Puca na živo I lomi im ruke. Nek ti je sa srećom Bivši zidaru Od sutra ćeš otimati Svakom njegvu paru.» Prene se Sisa Iz duboke more I ugleda vranu Kako leti gore. Uzima flašu Ohrabren i ljut Sutra će poći Na odmetnički put. Jutro Sunce je već sjalo Kroz oblake šture Dok Sismira kljuckaše Bezobzirne pure. Negdje oko osam Pijan na pod pade Na četiri zarez jedan Alkohol mu stade. Od toksične mase Šljivovice silne Facijalne slike Vrlo su debilne. Zaboravi Vinka I odmetnički plan Amnezijom čvrstom Započne svoj dan. Negdje oko podna Sjetio se Joze Pište, cucka Bobija I gazdine Roze. Al sumnja se teška nadvila nad misli A dvojbeni crvići Čvrsto su ga stisli. I odjednom shvati Cijelu zbrku ovu I zašto je sanjao Vranu, a ne sovu. Delirium tremens Mozak njegov veli A cijela svita dužna Miševi su bijeli. I shvati još jedno Da on nije Sisa Već šumar Đuro S otoka Visa. |
- 13:03 - Komentari (18) - Isprintaj - #
26.11.2005., subota
Armagedon
|
Kaže iskon: Nakon 83 dana u BB kući, sinoćnja emisija ostat će zabilježena kao najšokantnija za stanare i većinu gledatelja, koje su tek kladionice mogle pripremiti na izlazak jednog od favorita – Kristiana. Nadodajem ja: To je samo jedna od pregršt nesreća koje su jučer zabilježene na ovim prostorima. Posredstvom zaštitara iz Babotoka koji održava objekt od vitalnog značaja za prosperitet krava muzara, gospodina Bažulića, došli smo u posjed nekih važnih INFORMACIJA: - zbog Kristianovog (bez j) izlaska, u ulici Mare Grdan, na kućnom broju 23 preminulo je leglo dvomjesečnih štakora uslijed trovanja ružičastom supstancom zvanom otrov za štakore. - Zbog Kristianovog (bez j, ali s dredovima) izlaska, u predjelu Sedmakov konak prodaje se kuća s okućnicom i pet rali sjenokoše te distorzija za narikače - Zbog izlaska sunca i preranog zalaska uslijed napuštanja BB kuće dotičnog junaka, u mjestu Babotok bit će uvedena redukcija električne energije od 15-22 sata, radnim danom, a nedjeljom i praznikom u vrijeme jutarnje mise. - Zbog Kristianovog izlaska i zalizaka koji su se počeli pojavljivati na njegovoj savršeno oblikovanoj kanti jupola, tvornica kozmetike L'oreal uvodi treću smjenu kako bi uspjeli proizvesti dovoljno sredstva za otpadanje kose. - Zbog kršćana nećemo napisati par muslimanskih izreka povodom Kristianovog izlaska - Udruga Zion predložila je da se jučerašnji dan proglasi danom žalosti u rangu dana žalosti zbog smrti jednako poznatog nosioca dredova, gospodina Marleya. - Warner Bros izdaje specijalnu ediciju crtanih filmova gdje će glavnu riječ umjesto Popaja imati Kićo - Povodom Kristianovog izlaska idućeg će tjedna susret između Ljubičića i Hrbatya početi minutom šutnje, a misa zadušnica bit će održana u nedjelju, ponedjeljak i na Badnjak. Za ostale važne informacije pobrinut će se ostali blogovski big brother dušebrižnici, eminentni novinari, überintelektualci, pisci i kolumnisti. |
- 12:31 - Komentari (14) - Isprintaj - #
25.11.2005., petak
Dorijan Graj Cvaj
|
Dorijan Graj ustao je vrlo rano kako bi stigao oprati kosu, istuširati se, podrezati nokte na rukama i nogama, estetski ih oblikovati, dva puta oprati zube, isprati usta vodicom za usta, staviti gel u kosu, dva puta se obrijati, prvo na grubo, a zatim do glatkoće bebine kože, napudrati prištiće po licu, istisnuti mitesere, odstraniti dlake ispod pazuha, štapićima očistiti uši, izvaditi iz ormara pet košulja, odabrati pravu, zatim se predomisliti pa odabrati ponovno pravu, ispeglati je, ispeglati hlače, iskefati cipele, izabrati kravatu, zavezati kravatu, odvezati kravatu, zavezati je ponovno, obući sako, svući sako, valjkom za mrvice proći po njemu, obući sako, otvoriti vrata, zaključati vrata, dva puta, izaći iz zgrade, ogledati se u staklima automobila, biti zadovoljan svojim izgledom, svojom ljepotom, svojim životom. Dorijan Graj svukao je sako, odvezao kravatu, svukao košulju, svukao hlače, obukao kombinezon, navukao rukavice, uzeo metlu i lopatu, stavio ih u kantu i čvrsto zagazio potpuno novi komunalni bicikl. |
- 13:51 - Komentari (9) - Isprintaj - #
Dorijan Graj
|
Sjedim na hladnom kamenu, gol. Mali slap pod kojim se moje dupe praćaka, ljuti se što sam takav. «Zašto si gol ljudu? Zašto svojim dlakavim dupetom kvariš mi slobodan pad?», zažubori mali slap. «Sori, slap, ali ja sam nema davno srao tu pokraj majke tvoje, rijeke i moram oprati guzu», velim mu ja onako kolegijalno, prijateljski. «A dobro onda, samo ti nastavi, možeš se očešati i o koji moj kamen. Evo, ovaj zeleni, gledaj kako je mekan i fin», ponudi mi nježnim algama obrasli kamen i ja ga s veseljem protrljam o čmar. Kako je divno sjediti gol ispod slapa dok ti njegovi mjehurići kao srsi prolaze pokraj jaja, a poneki se i zadrži pa ih škakljuca. U daljini skoči riba pa pljusne o površinu, u visini preleti šljuka pa se posere na ribu, u širini odjekne pucanj i ubije šljuku, u vremenu dođe smrt i poljubi lovca. Ribice, manje od hrušta, grickaju mi naslage među prstima. Pčelice, veće od zrna papra, bodu medu koji im otima med. Medo voli jesti med i zato se zove medvjed. Pčelu su stari Grci zvali Melita. Anu Frank su roditelji zvali Ana, a nacisti su je jednog dana odveli. Bio sam u Aninoj kući i osjećao se tjeskobno. Trenutno ne držim ništa bolje u glavi, a pisati se mora, pa makar i pod cijenu blamaže. Ponosim se* što nisam čistunstvom zadojeni pisac i što ovo ne držim za sebe. Pa i u nesređenim, nepovezanim mislima postoji mudrost*. *» Ljubav prema samome sebi početak je doživotne romanse» O.Wilde *«…Poznato je da naše najluđe i najapsurdnije misli daju našu mjeru jednako tako, ili čak i mnogo više nego one najtočnije i najrazboritije…» V.Desnica |
- 12:25 - Komentari (8) - Isprintaj - #
24.11.2005., četvrtak
Trauermarsch
|
Symphony no. 5 in c-minor Czech philharmonic orchestra conductor: Vaclav Neumann Ako ste ikada slušali Mahlerovu petu, onda ćete znati o čemu pričam. Čak iako vas usmrti moćna lokomotiva koja za sobom vuče sto vagona rudače u Sisak (onda ćete zaista saznati što je kompozitor htio reći). Iz daleka se čuju (vagoni) kako hitaju vašem kraju (kraju i kraju). I vi se probudite zbunjeni kao svako zbunjeno jutarnje biće, perete ruke, pušete nos nad prljavim ispucanim emajlom lavaboa, perete zube, pljujete krv, radite sklekove, nosite svoje svakodnevno lice između trendovski uređene kose i loše izbrijanog vrata, vadite erotiku ispod madraca ili stavljate izgrebeni diviks, mučite ono što bi druge trebale mučiti, pljujete spermu u čarapu ili je poput leptira uhvatite u šaku, jedete doručak, ne jedete doručak, ali pijete kavu na tašte, nije zdravo, ali zdravije nego što uz kavu uvučete još četiri cigarete iako ste jučer obećali čak bogu milomu da ćete prestati pušiti, grebete dupe, a dobro znadete da će na gaćama ostati debeli trag, otvarate prozor da se prozrači, zatvarate prozor da se ugrijete, zijevate, spavate, posao, bistrite se, uzimate katalog, sjedate na školjku, čitate od zadnje strane, cijene su niske, kupit ćete, nećete, jer vam ne treba, ali ipak cijene su niske, ustajete, smrdite, promatrate pjenu, vodu kako nosi nekoć dio vašeg tijela, stružete tragove, luftate, žurite, otključavate, zaključavate, magla vas ubada svakom svojom nevidljivom kapljicom, psujete, strepite, sjedate u auto, palite, vozite, psujete, trubite, jurite, kasnite, stižete, kasnite, izigrat ćete Mahlera? Nećete. Tek nakon što se izgubio gotovo neprimjetan sloj na željeznim kotačima kompozicija je stala. I onda je uletio Mahler i sklepao prvi stavak pete simfonije kako bi vam sprovod bio što dostojanstveniji. Fala Gustav, nisi trebal. |
- 20:49 - Komentari (11) - Isprintaj - #
ljubav je bol
|
na stolu rakija na podu krv svijeća dogorijeva tami odolijeva alkoholnom ludilu platio je prv' onaj mali što mi se sviđ'o ali se s drugim djevojčicama viđ'o I onda su me pitali zašto sam to učinila, a ja sam im rekla, a što ja znam, valjda zato što me nije htio poljubiti, grrrr, vau! Budale se uplašile i odstupile za pola koraka iako sam bila svezana luđačkom košuljom, a na ustima mi bila velika pseća brnjica jer ja, znate, imam veliku jezičinu i mogu ovako pričati do sutra ako treba, a ako ne treba, ako me nećete slušati onda ću vas sve pozaklati. Mislim, što se čudite, je li vama drago kad nekoga tako strasno volite, a on vas ne ferma, ne uzvraća zaljubljene poglede, ne obraća pažnju na gestu koju svako jutro pred ulaznim vratima njegova stana napravite? Kakvu gestu? A što radi osoba koja je zaljubljena i želi to pokazati? Svako jutro preokrene otirač ispred njegova stana . Vidim, pravite zbunjene face. Čujte, bolje da okrećem otirač ispred stana nego da ga palim. Ako zapalim otirač, ode mi ljubav, možda, ne daj bože, u nebo. Voljeti spaljeni skelet nije romantično kao što je romantično voljeti lijepo počešljanog dečka. Držati se za ruke s čađavim kosturom nije isto kao i držati se za ruke s najboljim igračem graničara u razredu. Za ruke na kojima ima mesa. Netaknutog. Zar ne mogu na neki kulturniji način privući njegovu pažnju? Mogu. Povaditi mu ventile iz guma na biciklu. Ali to rade zločesti milicajci kad nekog uhvate da se vozi bez ruku. Jednom su uhvatili mojeg najboljeg prijatelja koji se vozio bez ruku zato što ih nije imao pa je zbog nedostatka ruku dobio šamar. I gdje je tu ljubav? Zašto mu ne kažem u lice da mi se sviđa? Zato jer kad nekome kažeš u lice da ti se sviđa, onda te on odalami šakom, a ja ne volim da me netko lema, jer kad se to dogodi onda, pitajte moju babu, malo se izgubim i budem agresivna. Jako. Pokojna!? Onda pitajte mog starog. Kako 'umro'? Aaaaa, pa eto, vidite? A rekla sam mu da me ne dira. . Dobro, onda pitajte moju mamu. I ona!? Sori, malo sam rastresena. Vidite što ljubav radi od čovjeka? kristina v. |
- 19:48 - Komentari (9) - Isprintaj - #
23.11.2005., srijeda
Crna ko vrag, vruća kao pakao, čista kao anđeo i slatka kao ljubav*
|
O jebem ti nebo iznad neke neprijateljske države, nek padaju slični meni i pobiju neprijatelje. Prošlih sam par godina postao ovisnik o kofeinu. Kava kakva god bila, turska, brazilska, mrkopoljska, nesica, lohnesica, kapučino, s mlijekom, laksativom, abrazivom, sve što smrdi na kofein ločem. Ukoliko ne popijem svoju prvu jutarnju kavu boli me glava. (zvuk bubnjeva iz Darkvuda) «O jebem ti nebo iznad neprijateljske države, nema kave!», stojim u gaćama (nek padaju slični meni) ispred prazne limenke (i pobiju neprijatelje) u kojoj je nekoć prebivala kava s izglednom budućnosti konstantnog odsipavanja. «O jebem ti Kaldija, mladog pastira koji je na račun svojih ovaca, crnih kao i on, Afrika je u pitanju, zbrojio dva i jabuke i zaključio da se zbog onih crvenih zrnaca koje su junkie ovce gutale osjeća življim, ali ne zadugo. Umro je od gladi.» (zvuk karminskih bubnjeva Afričkih istočnih plemena) Mladi je pastir željan senzacije kao i svaki čoban koji nešto otkrije utrčao u koptski samostan i podijelio s redovnicima svoju radost. Što je za uzvrat dobio (pretpostavljam), degutantno je opisivati. (zvuk bubnjanja glave mladog ministranta o drvenu sakristiju) Redovnicima se kava, kao i mladi pastir, dopala, i oni su je uključili u ritual svojih spiritualnih meditacija. Vijest o novom stimulansu širila se kao i vijest o novom tripu te je tako, preko Crvenog mora, pustinja i vrlo niskih pripadajućih gora, kava stigla u Arabiju. (zvuk bubnjeva s galije) I tak su tam ti Arapi pili napitak od sirovih zrna sve dok se jedan Ahmed, Muhamed ili kaklisevećzove nije dosjetio da bi pečena kava bila ril ting. I onda su oni tak od 11. stoljeća pili kavu od pečenog zrnja. Također je, kao i u slučaju Kopta, kava postala religiozni stimulans, a kako i zašto, nemam pojma. (zvuk bubnjanja po šupljoj glavi) U Europu kavu donose mletački trgovci, uvaljuju je ljekarnama, ovi je prodaju pod nazivom ghaweh što znači «arapsko vino», narod je kupuje i naziva «đavolji napitak», papa Klement VII blagoslivlja je i naziva istinskim kršćanskim napitkom, a zaslugom nizozemskih trgovaca kava se širi Europom brže od Kineza. (zvuk bubnjeva dinastije Ming) . «Baš moraš ispred mene», dere se za mnom babuskara – naši su se putovi križali. «Sori sovuljago, žurim, ponestalo mi kave», derem se iz hola prodajnog centra. «Aaaaa, tako znači», odgovori baba, shvaćajući beskrupuloznu žurbu i onda je odnekud zaskoči mladi Adventist i oženi u proljeće pod starom lipom. (Mendelsshonova svadbena koračnica). * veliki državnik Talleyrand |
- 12:15 - Komentari (19) - Isprintaj - #
22.11.2005., utorak
muke po domaćici
|
Ne postoji ni jedna domaćica na ovoj hrvatskoj kugli, a vjerojatno i ostalim kuglama istočno od slovenske granice, a da se svakog jebenog dana ne upita «Što ću danas, za boga miloga kuhati, oca mu jebem i mater onu kurvinsku?». Možda malo blaže to kaže pa umjesto matere ubaci sekicu milu, ali epitet ostaje. Ni ja kao jedna od milijuna domaćica na ovim prostorima nisam prevladao to iskonsko domaćinsko pitanje. Samo ja još dodam i začine pa se pitam: «Što li ću danas kuvati, jebem ti krv da ti jebem krv krvavu i onda ju prepržim na tavi, posolim i eto hipotetičkog jela zasnovanog na psovci?» Muči me to u pičku materinu, muči, kao što kirurga muči pribor kojeg je ostavio u pacijentu, kao što domoljube muči Draganja, kao što Štimca muči Kuže (a ipak je to ljubav). Zaspem i sanjam namirnice. Redaju se na nevidljivoj traci, a moje je samo da ih uzmem i stavim u kipuću vodu. I onda se probudim neispavan, okupan onom vodom za kuhanje i nakon što se stvarno otkrmeljim shvatim da je to znoj. Prokletinja. Otvorim škrinju, a u njoj, pingvinski rečeno, krama. Zaleđene odbačene namirnice-pizdarije: slanina s jednom mesnatom kapilarom, dvije smežurane hrenovke kojima je rok trajanja umro kad je i «Portugalski pomorščak in raziskovalec Vasco da Gama, objadral Rt dobrega upanja», davne 1497, ali na današnji dan, zatim stručak fosila ukiseljenog peršina, naramak svinjskih koža i još pun kurac najlonskih vrećica u kojima se nalazi kisikom i dušikom bogata preslika vakuuma. Bojim se pustit suzu da se ne smrzne od jada i od pokvarene škrinje koja iznutra grije, a izvana hladi (retorički sročeno, zbog stilske figure). I onda se predam depresiji jedne domaćice koju muž mlati zato jer mu je juha bljutava, a ne zna si je sam posoliti. Zaspem. Sanjam kokoš, golu, opukanu, ćelavu kokoš, bez nutrine (btw. Znate li da se žrtvama prije no što se bace u rijeku ili jezero, raspori trbuh i izvade iznutrice + crijeva, kako bi potonule na dno?). Stoji nasred dvorišta onako razgolićena dok po njoj padaju guste bijele pahuljice. Kokoš plače. Lije ljute suze. I krava u štali plače. Mlijeko je pošlo po zlu. Ah!!! Probudim se opet sav umočen u slanu vodu. Nazovem svog astrologa i prepričam mu san, a on mi u hipu (Alpe-adriji, Kumičićeva 18, tamo imaju udobne fotelje za stranke) odgovori da pronađem kokoš, skuham je i napravim sos od hrena u koji, naravno, ide kiselo vrhnje (po mogućnosti Đurđevačke poljoprivredne zadruge jer je najbolje). I eto, sad ja to jedem. Pozdrav i dobar tek. |
- 13:03 - Komentari (13) - Isprintaj - #
21.11.2005., ponedjeljak
transkript s Porina
|
- Alo mama! Majčice! Jel' ti vidiš što oni meni hrade – vrlo plačno će Aki slineći po telefonu – ne daju mi da nastupim na velikoj pozohrnici, a ja…(prekide ga borba rokerskih pluća za zrakom), a ja…(još jednom), a ja zadnji put pjevam na ovako velikoj phrihredbi…maaammmaaaaaa. Tu je puklo. Aki je sjeo na pod i lio amazonske kišne suze. Plakao je kao ovo ljeto. Ma kao junferica koja je htjela izgubiti junf, a tata Ga nije tu večer pustio van, tako da se zadovoljila s par poljubaca s Vindijinim vanilija pudingom. On je najbolji za te stvari, dovoljno je čvrst da simulira usne kakvog adolescenta koji se pretjerano bali. O Đi, zastranio sam. Nakon ridanja za koje bi Noa projektirao još jednu barku, ali mnogo luksuzniju i mnogo veću, s mnogo više hrane, budući da će se ova poplava povući za mnogo desetljeća , Aki je osjetio nelagodu tu na podu i sjeo na svoje izute cipele. Sad je već bilo bolje, sjedio je na visokim platformkama i svoju rokersko-scensku muku proživljavao u vedrijem tonu. Odnekud se tu našao i plišani Coccolino koji mu je nakon traume izmamio lagani osmijeh na lice. - Ajde Aki, ne budi tužan, ionako su ti ove štikle preniske da bi se vidio na teveju – tješio ga je medvjedić - To nisu štikle – Aki će opet kroz suze, ponovno se boreći za zrak – to su…plaaaaaatfoooohrmeeeeeee – ovo «me» zvučalo je poput stada ovaca kojem je prerušeni vuk iz «Vuka i tri praščića» vrlo neprofesionalno i nimalo obzirno saopćio da klanje nije isto što i kupanje. - Ali Aki, pravi rokeri ne plaču, oni pljunu na pod, poloču naiskap pivo i stanu najžešćim tonovima burgijati «Jesen u meni». Tko to nije osjetio ne zna što je rok. Npr, naši veleprodajni centri isto ne znaju što je rok. Rok trajanja. – tu je Coccolino prasnuo u smijeh i potapšao Makedonca po ramenu, a onda se zamislio gladeći svoju rutavu i od oplemenjivača meku bradu - Znam – odjednom se izdere – znam rješenje rokerskih problema. Pekara! - Kakva Pekahra, izjele te pčele, da te izjeli sthršljani – kroz još uvijek prisutne suze malog rokera začudi se Aki - Jesi li ti Makedonac? Jesi. Jel' tamo ima mnogo pekara? Ima. Jel' ima u Hrvatskoj pekara? Ima. Drže li ih Makedonci? Drže. - I Albanci – ubaci se Aki poput jednog od pijonira petog c kojem je u posjet stigao nosilac spomenice i sad im prepričava dogodovštine svoje gerile. - I Albanci, ali to sad nije bitno, Aki, pobogu, saberi se – ukori ga medo sad već prilično ozbiljan – i slušaj pozorno: ostavi se ti roka, to ti je kurac. Pravi roker nikad nema para, vječito je pijan, a nakon nekog vremena i ogluši. Jel' to tražiš? Misliš da je to način da privedeš život kraju u spokoju igrajući se s midžit unucima? - Pa nije - Onda? Lijepo se ti ostavi svirke (koja ti je, onako prijateljski i bez zamjerke, za kurac) i primi se pekarskog zanata. Ja znam tu neke Načifije i Pajazitije, oni će ti pomoći da savladaš vještinu , prostor ćemo iznajmiti kod jednog Srbina koji se više nije vratio, a reklama si ti sam za sebe. - A kako će se zvati pekahra? – upita već prilično veseli Aki - Čuj, budući da si vrlo emotivan i senzibilan i dičiš se svojom grupom (koja je, onako prijateljski i bez zamjerke, za kurac), nazvat ćemo je… Tatammm! Parna oklagija. |
- 11:12 - Komentari (15) - Isprintaj - #
20.11.2005., nedjelja
poezija vol(uharica) 1
|
«Orgazam» Razneseni trnci moji Svud po tijelu Laž se roji Zbog čovjeka kojem Težim Razbijena "kao" ležim |
- 12:01 - Komentari (7) - Isprintaj - #
19.11.2005., subota
twilight zone
|
- Gladna sam, hahahaha - zahihotala je Marina onim nazalnim hihotajem kad svaki trenutak očekuješ da će povući, a zatim izbaciti cijeli unutarnji nosni epiderm zajedno sa šmrkljima koje onako prehlađena nije uspjela istrubiti napolje – kaj imaš za žderati, hahaha (rok! rok!)? – ovo zadnje bijaše zaista glas gladne prasice. - Čuj, beba, ima tam u frižideru sira i salame, a imaš i majoneze, idi pogledaj, no, pa ne bum ti ja slagala, vidiš da uređujem nokte. Renata je sjedila na kožnom trosjedu i brižljivo, prilično pedantno mazala lakom iz serije "Maybeline "("možda je to Mejbelajn!"), svoje francuski produžene nožne nokte. Zadržala se na malom prstu kako bi kistom umjetnice-kozmetičarke naslikala mali nokat koji je prava rijetkost u žena. - Kaj, imaš samo to sira? A salama, isuse bože, tirolska?! Stara, jesi ti normalna? Kaj to kupuješ? Pa gle kak je to masno hahaha – zaroktala je Marina, pokazujući salamu koja je bacala odsjaj podnevnog sunca, mastan kao i odsjaj s njezina masnog lica, a onda je tri masna ogledala odjednom strpala u usta. - Mmm, čnuj bum ja to ipank pojnela dna se ne pokvari. - Samo ti jedi, treba ti, onaj tvoj se ne bi baš htel žuljati. Renata je sad stavljala vatu između prstiju na drugoj nozi i nastavljala pažljivo farbati nokte ojačane "Critical care" sredstvom za intenzivno učvršćivanje. Vani je rondala pneumatska bušilica i veliki žuti agregat. - Znanš kaj – odjednom će Marina gušeći se zalogajom od tri listića sira – jebem ti ja mater tvoju đubradsku da ti jebem, znaš! … |
- 12:20 - Komentari (6) - Isprintaj - #
18.11.2005., petak
GP nije Grand prix nego Green peace
|
GP : Stoj! Brod: Jeste li vi normalni, pa mogli smo vas pregaziti! Što hoćete? GP : Želimo da vi ne uđete u luku Brod (uvidjevši s kim imaju posla): Ma nemoj. GP: Mamojne ti. U luku ovu ući nećete ne bili mi članovi zelenog mira. Brod: A zašto pobogu mi u luku ovu ne možemo ući? GP: Zato jer vozite teret Brod: Kakav to teret mi vozimo? GP: Ovaj, mmm… a da! GMO teret! Brod: Kakav jebeni GMO teret, idioti blentavi!? Zar ne vidite da prevozimo šljunak? GP: Da, GMO šljunak. Brod: GMO šljunak!? Pa jeste li vi normalni? Iz koje ste ludnice pobjegli? Kapetane, zovi policiju. GP: Brojimo do jedanaest, a onda čete zažaliti što ste ikada zaplovili ovim morem. Jedan, dva, osam, šest, jedan, pi, tri, zagrada, zarez, devet, razlomak… Brod: Ajde odjebite u tsunami valovima odavde. Nemamo mi vremena za vašu zajebanciju. GP: Znači, ne bojite nas se? Brod: Ne. GP: Dobro onda, dečki, napad! Tip na penti dodaje gas i gumenjak se pramcem zabija o brod nosivosti 20 000 tona. S trupa otpadaju tri školjkaša. Odmah potom iz odvoda ponad njih poteku balastne vode i zaliju čamac GP: Povlačenje, naređujem povlačenje! Tip na penti pravi nagli zaokret i čamac se brzinom od 0,2 čvora udalji od broda. Dečki, idemo, vidim tamo u daljini nasukanu nuklearnu podmornicu. Nakon nekog vremena gumenjak dolazi do nasukanog kita. GP: Ej vi tamo, alo, gospodo, alo, mičite se odatle. Jadan kit nijemo čeka svoj kraj. Već nekoliko dana umire nasukan na pješčani sprud. GP: Pravimo se gluhi, a? Tu ste došli da nam zagađujete naše modro more. Ajmo, đada. Kit na jedvite jade otvara lijevo oko i s očitom patnjom promatra tri idiota u gumenom čamcu kako se deru u megafon. GP: Nećete, ha? Dečki napad! Tip na penti dodaje gas i gumenjak se zaleti u kitov trup. Kit zadnjim naporom podiže rep i više silom teže no snagom, pljusne po površini vode koja se poput vodoskoka uzdigne uokolo i zalije GP čamac. Budale, mokre još od balastnih voda, pljuckaju vodu uokolo i psuju proklete zagađivače prirode. GP: Dečki, povlačenje. U kurac i podmornica. Ionako će crknuti na suhom. Tip na penti opet pravi nagli zaokret, a dvojac na lijevom boku gumenjaka pada u vodu. Nakon pet minuta pentaš uočava nedostatak posade i vraća se tamo gdje je napravio zaokret. Dva unesrećena člana posade plutaju na površini držeći jedan drugog za spasilački prsluk. GP (jedan od dvojice plutajućih budala): Nafta! – izdere se preneraženo pokazujući pritom na valoviti trag mjehurića i pjene koju ostavlja elisa motora, a zatim iz prsluka vadi oštar nož i zabija ga u gumeno platno čamca. Dok se obzor polako podiže pentaš tupo promatra rupu i pritom uzdahne: Mislim da se vraćam lovu na tuljane. legenda GP - Green peace Brod - brod Pentaš - vozač gumenjaka Nuklearna podmornica - kit |
- 08:49 - Komentari (16) - Isprintaj - #
17.11.2005., četvrtak
Podnevna propovijed: Sisajedova poslanica nadutima
|
«Pustit ću ga. Imam bogatog iskustva u ovakvim situacijama. Držati ovakav mjehur u sebi nimalo mi se ne čini zdravo. Ako je zdravo podrignuti se kad te nadutost mori, onda je zdravo i prdnuti», razmišljao je Jakov, a onda čvrsto stisnuo mišiće i pokušao bez posljedica istjerati smrdljive molekule. Tipično Murphijevski ni ovaj put neizbježnost neželjenog nije izostala. Uz stjenke crijevnog tkiva nezaustavljivo su prolazili mjehurići metana, odvojeni jedan od drugog fekalnom tekućom materijom. «Kažu znanstvenici da su krave krive za globalno zatopljenje. A ja kao nisam», nasmijao se u sebi i bijaše mu toplo od te pomisli kao što je i atmosferi toplo od zagađenja. Ubrzo je shvatio da toplina koja ga je tako milo i tako čedno pomilovala nije nastala od zaigranosti misli uslijed egoističnog veličanja svoje duhovitosti, već od pristojne količine guste i žitke tekućine neugodna mirisa. Bio je obilježen iznutra, a svojstva obilježja prijetila su da se obznane i izvana. Iako su ratovi većih razmjera odavno završili, iako se čovjek pomalo oslobađa iracionalnih strahova, a misao kojom nesmetano žonglira po svojoj glavi jest, barem u njemu samom, slobodna, neprijatelj ipak stoji iza svakog huma, svakog grma, svakog stabla, u čovjeku samom. I taj je najgori jer se hrani njegovim životnim sokovima. Ovaj put vanjski čovjek pao je pred nutarnjim kojeg je obuzeo neprijatelj najpodlijim oružjem koje nutrina može proizvesti – lažnom sigurnosti. Vjera u samog sebe jest jedina racionalna religija, ona prava vjera koja ti daje snage da ustraješ u životu, a da ne klečiš pred šarlatanima. Sve ostale religije su pizdarije. Biti uvjeren u sebe, znači stajati čvrsto na nogama. Biti sto posto uvjeren u sebe, znači da ti se niz čvrste noge ponekad može slijevati proljev. Dakle, vjerovati u sebe uz često preispitivanje svojih mogućnosti jest najbolji način da ti niz nogu, poput užarene lave, ne poteče žuto. Ljudi, vjerujte čvrsto u sebe, ali ne dok imate proljev. Kad vas spopadne sumnja, ne ustručavajte posjetiti zahod. Ne dozvolite da vam znatiželja, još jedan od mogućih neprijatelja, napravi od života pakao, pakao kojeg samo jaki sapun i vrijeme mogu isprati. |
- 13:44 - Komentari (13) - Isprintaj - #
16.11.2005., srijeda
seljačina na zrnu graha
 Pisati svaki dan neki kurac, a da je to barem nekome zanimljivo, nije nimalo lako.Inače, ja ne pišem za sebe, već za vas. Da pišem za svoj gušt pisao bih dugačke porno romane. No, da prijeđem na bit. Suza pokraj suze voze grand prix trku sve dok ne se ne odvoje od brade i svaka svojom putanjom padaju na vrlo sitno usitnjeni luk. O jebem ti sastav ljut. Ljuto poput neke glazbe koju sviraju ljuti ljudi. Nedajte se zbuniti. Ovo je uvod u kuhanje graha. Grah je jebeno povrće. Sadi se u proljeće, pa se okopava, pa se šprica, pa se bere, pa negdje u Švedskoj hrvatski se turist čudi kad za pivo izdvoji pedeset kuna, a mogao bi za te pare, umjesto što ga sadi, kupiti grah na placu. Laponci nemaju problema s grahom. Oni jedu sobetinu. Kad čovjek ima hemoroide, jesti grah ravno je samoubojstvu VBR-om. Iako drug Šulj u spokoju međice oko anusa, štrika svoj sneni šal, par osrednjih vjetrova prenut će ga iz tvrdog sna i natjerati da se pobuni, digne tkivo i pokaže se u svoj svojoj veličini. Oprezno s grahom kad sjedite na tempiranoj bombi. Evo danas prvi puta kuham grah. U stvari možda i drugi, ali se ne sjećam prvog. Možda zato jer mi je ispušteni plin posljedicom prvog graha izazvao amneziju. Stvarno vas upozoravam, čuvajte se graha. On je vražje gorivo. Prije no što je križ postao službeni grb kršćanstva, njegovu je ulogu imala riba. Ona je osim svjedočanstva Isusova čuda predstavljala i raj, dok je grah bio amblem pakla. Riba i grah. Vječni život nakon smrti. U srednjem vijeku smatralo se da "zli vjetrovi", ako se uklješte u tijelu, na kraju zaglave u mozgu i prouzrokuju pizdarije (ovaj podatak iskopao sam motikom ovdje – također zanimljiv tekst o grahu). A što uopće znamo o grahu osim da je dobar na masti, na juhi i s rižom i da proizvodi plinove visoke kvalitete? Grah, phaseolus vulgaris, u Europu je došao iz Amerike u 16. stoljeću nakon što je oslobađanjem bojnih otrova uništio kulturu i narod Maya (što je prava istina, a ne tamo neki konkvistadori, toreadori i predatori. Preživjeli ostaci ovog prvog primjera genocida bojnim otrovom danas se nazivaju Meksikancima). Osim krumpira ni jedna povrtlarska kultura nema toliko varijacija na temu. Niski, visoki (npr. penjajući francuski) , trešnjar, Chana dai (ovaj ima vrlo niski glukozni indeks što god to značilo, a znači mnogo, barem dijabetičarima), Azuki grah koji nam dolazi iz istočne Azije gdje ga goje već dva tisućljeća, a poslužuju ga u posebnim prilikama poput rođendana, svadbi, novogodišnjih tuluma (valjda zbog eksplozija) i još mnogo, mnogo vrsta. Nemojte me jebat, neću više nabrajati. Inače grah je biljka visoke energetske vrijednosti, bogata gotovo svim esencijalnim aminokiselinama. Sadrži dosta lecitina, te mnoge minerale N, K, Ca, Fe, P, Mg, Zn i Na. Nije naročito bogat vitaminima pa se zato u obrocima uglavnom kombinira s povrćem. Klijanjem se povećava količina vitamina u grahu, naročito vitamina E i C. (prepisano odavde) A kako uopće grah utječe na naš najglasniji instrument – šupak? Plinovi koje mi muški tako ponosno ispuštamo nastaju kada bakterije prerađuju oligosaharide i pritom nastaje mješavina metana i smrdljivog sumpornog plina. Grah sadrži veliki postotak oligosaharida i zato je pandan izotopu plutonija Pu239 u atomskoj bombi. Kako bi napravili genocid nad prdcima indijski su znanstvenici bombardirali grah gama zrakama niskog inteziteta, prije namakanja zrna u vodi, dva dana prije kuhanja, kako bi uklonili kemijske spojeve koji uzrokuju glazbu. Zračenje je dramatično ubrzalo smanjenje oligosaharida i prvi znani genocid ove vrste je načinjen. Slava indijskom prdcu i pokoj mu vječni. Što još reći o grahu? Ništa više jer je 02:20 i vrijeme je za neke ozbiljne stvari . E da, osim za gojenje ljudi i svinja služi i za gatanje. Detalje prepuštam vješticama i onim ženama koje na nosu imaju veliku dlakavu bradavicu. Prilog: kako se jezikom gluhih kaže grah (ne očekujte išta smiješno) Molitva Grah naš svagdanji Daj riti snage Kao što čovjeku Srce daje Da kud god prođe Na svakog prolaznika laje |
- 02:17 - Komentari (15) - Isprintaj - #
14.11.2005., ponedjeljak
zahvaljujem još jednom na čestitkama, a sad...
|
Oni koji stvarno slave život, čine to radno. Evo vam poklanjam jednu romantičnu priču iz djetinjstva. Igra «Otac, oče, gdje si o ti oče dragi? «, iznenada je pomislila na oca. Otac se nije javljao. Možda je bio i mrtav. Otišla je potražiti sestricu svoju milu na guvno gdje su se često igrale šibicama prizivajući slike iz priče koje im je majčica redala i svojim oštrim jezikom samohrane majke bez suvišnih nježnosti (one su nestale kad je bitanga otišla) nepovratno nabijala u njihove moždane spužvice. Tako je izgorjelo susjedovo guvno. Tako je izgorjelo pola njegovog imanja i stara mati koja je drijemala na trijemu sanjajući gospodina oberlojtanta Vjekoslava Mayera i njegovog stasitog vranca koji bi se propinjao svaki put kad bi naišla onako skrušena, stidljiva i čedna. Stara je mati izgorjela s blaženim smiješkom na usnama iako je gorjela poput ivanjske buktinje. Imala je sreću da je netom odapela inače bi, iako predbilježena za raj, osjetila svu vrućinu pakla. Crne vještice, kako su djeca zvala pepeo papirnih ostataka, letjele su svud po zraku, a jedna poluizgorjela koja se zalijepila za šiju stare mačke, bila je dio Novog zavjeta kojeg je stara majka svakog dana, u trenucima kad je jedva otvorila oči, čitala, pritom sinkrono mrmljajući desetine molitvi od kojih je neke sama izmislila. Sestrice nije bilo na guvnu. Sestrica je netragom nestala prije no što je na zvoniku crkve Sv. Jeronima otkucalo podne, a radnici pilane gospodina Đorđa Matošića poput furije istrčali napolje da popiju koju s nogu i pojedu bijedu koju su im žene u cik zore brižljivo spremile, što im ipak nije bio zalog u obrani od batina kad su se životom izjedeni muževi opili. «Oče mili, svojim prisustvom me zakrili «, ponavljala je riječi jedne molitve, prilagođene za ovu prigodu, pritom misleći na oca kojeg nije nikada vidjela. Otac je nestao u vihoru kurvarluka. Mornar preko svih oceana i mora, ispičutura, probisvijet i lutalica. Stavio je jedne recimo romantične davne večeri svoj izjedeni ud u djevičanski otvor zbunjene djevojke i učinio svoju lozu u ovom slučaju završenu. Bile su blizanke. I ostale su bez oca. Otac je netragom nestao. «Sekooo!», derala se već histerično čvrsto se držeći za drveni plot za koji su se daleko češće držali ništarije iz obližnje birtije, a koji je naširoko vonjao po pišanju i nutrini ciroznog bubrega. «Sekooo, sekice!», prve su suze već se kotrljale niz blijede obraze, a usne drhtale poput vrbinih vitih grana na vjetru. Niotkuda glasa, sve je zanijemilo, čak i Lajka koja je danonoćno kevkala cijeli Mozartov violinski opus. «Sek..» «Šta je glupačo, šta se dereš?», skočila je pred nju sestrica u gumenim čizmama boje crvenih zastava davnih pobjeda. Kad ju je ugledala, bezglavo je potrčala prema banderi i ponosno se izderala «Pik spas za Jasnu». «Koja si ti bič!», Jasna je dotrčala shvativši podlu prijevaru i proklinjala neznanog oca što nije u mamu ispucao jedan metak života manje. |
- 15:29 - Komentari (18) - Isprintaj - #
čestitka
 Budući da sam ja čovjek koji nema stvarnog života i prijatelja već sve svoje muke i radosti dijeli s virtulanim barbikama i plišanim medvjedićima, red je da vam prijatelji virtualni kažem da sam danas pregazio više/manje pola puta života. Sisa pametnjakoviću, mudracu, proizvođaču govana i tekstova sumnjive kvalitete, sretan ti 32. rođendan. usred jeseni zaorile zurle i talambasi smrzlo se čadorje strašnog paše alipaše zadrhtale sablje turkmena zavijorila zasrana pelena u čast i od straha što rodit će se za petsto godina podravine sred slavni sisajed |
- 11:34 - Komentari (35) - Isprintaj - #
12.11.2005., subota
...
|
Tak sam strašno prehlađen da su mi od kihanja popadale dlake iz nosa. I jedva dišem. I imam temperaturu. - Bok sused Isus, kaj ima? |
- 11:12 - Komentari (11) - Isprintaj - #
lekcija deveta: "Boga li vam vašeg..."
 «Pljuj! Pih «, ispljunuo sam gorku, blatnjavu vodu moćne rijeke. Ležao sam poput brodolomca, na obali Tigrisa, iscrpljen i gladan, poderan, jadan. Iznad mene kružile su ptice zloslutnice. Bio sam im gotovo sigurna gozba sve dok me nije spopao bljutavi grč i dok nisam ispljunuo prljavu vodu na sav mučni glas. Nisam bio dorastao ulozi lešine i strvinari su bili gnjevni. Ubrzo su, vidjevši kako umire nejač neke jadne životinje, odletjeli prema obzoru pustinje. Zadnji je iz jata iskrcao teret točno posred mi tjemena mojeg. Strvina smrdi, strvinari isto tako, ali njihov izmet nema premca. «Da bog da jeli čisto meso i crkli od šoka», uletio sam glavom u Tigris vjerujući svojem znanju i vjerovanju da ovdje ne žive krokodili niti slične grickalice. Kako sam uletio u toplu i blatnjavu vodu tako sam ispustio jedno kratko, ali bolno «Joj!». Od milijuna kvadrata mekog pijeska, udario sam o kamen. Točnije: kamenu ploču. Počešah se po glavi (poput zbunjenog đaka kojeg je profesor pogodio pitanjem-pikadom posred table neznanja), i izvadih taj kameni predmet ubivši pritom četiri punoglavca koji nikada neće postati odrasle dosadne žabe. Bijaše to prilično neuredna piskarija vladara Asurnasirpala II koji je ovdje na brdašcu Nimrud ladio jaja izbivajući iz vreve Asura i loveći jadne životinje, kao što to danas rade lovci, iz puke želje za ubijanjem. Na njegova su klinasta slova bili obješeni klinasti kaputi packanja. «Eeee, Asurnasirpale drugi, očito si čistio prljavo između nožnih prstiju dok se u općoj Ninivskoj gimnaziji učio krasopis», rekoh to poput mudrih učitelja koji su svoj život posvetili gemištu tijekom odmora, između dva sata. Na nažvrljanoj pločici bilo je utisnuto, a zatim ispečeno: «Draga Heterburupsata, sigurno se pišat, zašto ti se ne javlam take dugo. Znaj da ti neču zlagati ovo kaj napisal bum, ubijo me Marduk svoji8m rogima ako budem i zgazijo mi gušteraču za račun gozbe oraova. Nakon kaj sam onak bez glave pobegel z tvojeg vrta, a zbog poradi tvojega onog mulca, kojio me čist lako mogel razbiti, a kakav je, ni Gilgameš se nebi kurčijo ( kojim se ta bitanga bavi, kaj je tak jak, kak bik, ma kaj kak bik, kak bik i jako tele), direkt sam se preselil sim v Kalhu nebili mi se zamel trag za kojeg sam siguran dabi ga taj tvoj konj ili bik, kak god očeš, mogel tam ili tu v Asuru, jebemli mu Asiriju i kuglu babilonsku, nanjušiti, a onda i prema tome uloviti mene nespremnoga dok spim ili kaj ja znam, jem ili tak nekaj slično. Zato sam po noči otišel sim vu Ninivu, a morem ti priznati da mi je strašno lijepe. Malo je vruče, ali jebemu sto na klinastom, hitim se vu Tigris i svež sam kak šaran koj se koprca vu mreži koju bacamo na lave, a fulamo često pa nam opane vu vodu, i onda zvlačimo slamku koj bu otišel ponju. I tak. Pozdravi mi seku i reči da se bum vrnul dok se prašina ili ječmen ne slegne, jer ak se ječmen slegne, onda nebumo imali kaj za jesti pa prema tome red je da se ne mučimo baš preveč, već da se vratimo živi i zdravi kak bi i dalje mogli biti takvi. Bogovi z tebom i se kaj uz to ide.» Odložio sam pločicu pokraj sebe i zamislio se tamo u daljinu, gdje su pettisućljetna srušena zdanja poput bilo kojih srušenih prastarih zdanja u pustinji, strčala govoreći o civilizaciji koja je nekoć davno, dok su Europom bauljali divljaci, na glinene pločice utiskivala recept za mezopotamsku racu u umaku od datulje. Svi smo mi jednaki sve dok nam u mozak ne usade uvjerenje da je naš bog svemoguć i onaj pravi, a «njihov» je poganski ili uopće ne postoji. I onda se dijelimo po bogovima, mrzimo se po bogovima, jebemo jedni drugima bogove, a baš ni svoje pretjerano ne štujemo. A Tigris, bez obzira na bogove, tak lijepe teče, da je milina. Tak mirne i tak hladne. Tak neminovne. |
- 02:27 - Komentari (4) - Isprintaj - #
11.11.2005., petak
lekcija 8. "Serostroj"
|
Kad je Heinrich Schliemann godine neke iskapao Troju, nije ni znao da je gramzivo grabeći blago, koje je smatrao Prijamovim, a koje nije bilo Prijamovo, za pola metra promašio najveće blago koje su maćuhice i gotovo cijela flora ikada vidle: perpetuum mobile proizvodnje gnojiva. Koliko je bio zanesen prljavim zlatom, stoljećima skrivenim, koje je neki izbezumljeni bjegunac bacio podno zidina jednog od 9 gradova koji su se jedan na drugog nasađivali poput bludnice, nesretnice, mjesecima bez kurca, govori i činjenica da je zagazio u suho, ali još uvijek smrdljivo govno, proizvod nebeskog stroja za beskonačnu proizvodnju dreka, a da nije ni trepnuo niti napravio gadljivu grimasu čak i kad se isušena kora govna raspala poput jedne od četrdesetak mumija koju su egipatski svećenici noću bezglavo premještali u tajnu grobnicu, preduhitrujući poput hijena gladne pljačkaše, i kad su tisućljeća stare molekule skatola i fenola nastale vrenjem i raspadanjem, procesom koji sačinjava serostroj, zagrljene, opijene srećom svježeg zraka, izvile se debelim parama prema njegovom nosu i poput Tarzana skakale s dlake na dlaku prašnjave nazalne nutrine. Cijela arheološka i znanstvena svita bila je zahvalna legendarnom Schliemannu, dok su predstavnice znanstvenog kružoka flore, rekle samo jedno cinično «pih».  slika 1.Schliemannovo bi djelo bilo mnogo uvjerlijvije da je samo dopustio smradu da ga nosi na krilima drečnih spojevaOtkriću Troje prethodilo je mukotrpno glavinjanje prostranom ravnicom gdje je vođen Homerovim stihovima tražio dva izvora, jedan hladan ko led vodeni il kao studeni snijeg, a iz drugog se podiže dim, ko oganj da gori. I imao je pravo što se tiče izvora, kojih je izbrojao čak četrdeset, ali ni jedan od njih nije bio vrelo, pa se vođen djetinjom maštom sanjara-naučenjaka nešto dalje uvjerio da se zvijezda, zvijezda koja uslišava, koju čovjek uporno slijedi na kraju krajeva spušta u njegova njedra i obgrli mu srce poput kukuljice debele gusjenice. Pronašao je obronak na kojem se kvadratno uzdizao jedan od sedam drevnih gradova, a pod njima još dva drevna, drevnija od same Troje i grčke civilizacije na vrhu svog blistavog uspona. I više nije bilo važno što se Homerovi reci nisu podudarali s okolišem iskopina, a izvorima nit traga nit žubora. Možda su stoljećima zemljinih površinskih mijena presahli. Ipak je Schliemann bio u krivu kad je doslovno slijedio Homerove stihove.: … i već do studenca ljepoteknih obadva dođu, gdje izvora sva Skamandra virovitog biju. Mlaka je voda jednom od tih izvora i iz njega Se podiže dim, ko oganj da gori, A drugi izvor teče i po ljetu hladan ko tuča Ili ko led vodeni il kao studeni snijeg… Bio je u krivu slijepo vjerujući Homerovoj sljepoći, misleći da oči koje ne vide ne poznaju smijeha, a Homer je bio pravi šaljivdžija i ono što je stajalo iza ovih stihova bio je smradom i govnom serostroj. Dim što se podizao bijaše smrad govana, a hladan izvor tekao je kao finalni proizvod iliti fekalija iliti mineralima bogato gnojivo. Grabeći tako pohlepno, ali samo u svrhu ostvarenja svojih daljnjih snova, blago nekog nesretnog kralja, promašio je ipak najveće otkriće svih vremena, perpetuum mobile za proizvodnju gnojiva, moćni i svemoćni serostroj. 250 tisuća kubika iskopane zemlje otkrilo je 9 drevnih zdanja, ali nije otkrilo serostroj, sve dok se jednog proljetnog dana neznani lutalica prostranstvima turskih ravnica, nadut celulozom svakodnevne prehrane, gospodin i barun Sisajed nije strmopizdio niz zidove 9 gradova, berući ciklamu za svoju damu i uhvativši se za kamen na tričetvrt puta prema sigurnoj smrti, odlomio taj dio kamena koji prekrivaše tajnu odaju, i ipak opizdio o dno iskopine, ali je, boga mu poljubim sretnog, ostao živ. Nakon nekoliko dana bolnog jaukanja u prašini u ravnini neolitskih temelja, smogao je snagu i popeo se do tajne odaje koja je zjapila svojim vrlo neugodnim mirisom i naviknut na spojeve metana svakomalo izbačene iz stražnjeg otvora njegove utrobe, pronašao blago svih blaga, serostroj. Stao je ushićen na rub tisućljetnih zidina, podigao ga u zrak i proderao se iz svih žila koje prožimaju ljudsko tijelo: U početku bijaše drek. Slijedeći instinkte naučnika i istraživača, opijen parama fekalne mašine, sjeo je na onaj isti kameni rub tisućljetne građevine i stao pisati ove redove. (Ne vjerujete li ovoj fantastičnoj priči, slobodno se zapitajte kako je mogao nastati tako zasrani tekst poput ovog) |
- 01:27 - Komentari (12) - Isprintaj - #
07.11.2005., ponedjeljak
lekcia 7. "Sprovod"
|
Kod gotovo svakog sprovoda javljaju se dvije oprečne emotivne reakcije : plač i smijeh. Jest da smijeha ima daleko manje, ali kad se nekome dogodi, onda je to teško i bolno suzdržljivi smijeh kod kojeg se nerijetko javljaju grčevi u želucu. Moja sućut (Jel' da zvuči ko turcizam?). Zbog čega se ljudi smiju na sprovodima? Umre netko tebi ne baš prisan i ti sad moraš na sprovod. Vrlo plodno tlo da te zbog neke sitnice spopadne smijeh. Krećete se, prvo muški, a onda žene (još ne postoji sprovodna emancipacija) u koloni prema grobu, a do tebe se po običaju nalazi netko tko dijeli slične emocije prema pokojniku. Tu je već plodno tlo natopljeno. Sad se vaša pažnja može granati u više smjerova: vic koji ti priča susprovodnik koji nema nimalo obzira prema vašim prevrtljivim emocijama spram pokojnika, poput vode u pustinji upija se u centar za prepoznavanje smiješnog, a pod takvim okolnostima vrlo smiješno može biti i prosječno smiješno. Rezultat je grčenje facijalnih mišića i, prema vlastitom organizmu vrlo podlo, susprezanje urnebesnog smijeha. Razlog ovoj abnormalnoj reakciji nije mi poznat. Možda ima veze s onim: zabranjeno voće je najslađe. A možda je u životu sve smiješno samo mi to ne prepoznajemo, a sprovod nam zbog velikog emotivnog naboja omogućuje da se prosvijetlimo. Bio je dobar čovjek (tko to još uopće kaže?) Često smijeh izazivaju i sami ljudi, sprovodnici, svojim ponašanjem i izgledom. Živio nekad davno u nas jedan retardirani lik koji je ispraćao gotovo svakog pokojnika na njegovo posljednje lijeganje. Uvečer bi na karminama, pijan ko svinja, plakao kao ista ta svinja pred klanje, dok bi drugi dan, na početku ceremonije pokopa, kad limena glazba svojim prvim glasnim i urnebesnim taktom prene mnoge iz snatrenja, stao ispred muzičara i vrlo ozbiljno i predano, poput, recimo Von Karajana, dirigirao limenim orkestrom. Nitko nije imao srca ni snage da ga otjera. Zato jer su se svi borili s unutarnjim eksplozijama smijeha. Tko je to? (to, ta, ova, žena, dobra pička u crnini) Ako ste ikad doživjeli pad sprovodnika u raku (ako niste, onda ste barem gledali Maratonce), onda znate što su muke po sprovodnicima. Što čovjek treba napraviti da bi u tom trenutku suspregnuo smijeh? Snažno se štipati za dupe, misliti na nož u Bambijevom srcu, na Boška Buhu kako pogiba, sjetiti se svoje najdraže osobe, pokojne bake koja ti je svaki put davala bombone, što? Kako? Kako izbjeći kilu od grčenja trbušnih mišića? Za mene je to neriješeni misterij. I tak…(kolegičin razgovor preko mobitela traje 8,6 sekundi, a onda slijedi, poput završnog «over» na vokitokiju, «i tak…») U stvari kad bolje razmislim, za onolike kovanice koje sam trošio na peep show gdje su crnkinje lijepile svoje vrlo ružičaste vagine (izražajne zbog kontrasta) za staklo kabine i gdje su ih nerijetko morali polugom odvajati od stakla, mogao sam sklepati neku hrpu za pojebati bar neku prosječnu kurvu. |
- 09:15 - Komentari (29) - Isprintaj - #
06.11.2005., nedjelja
lekcija 6. "..."
|
Grana jorgovana skoro mu se zabila u oko. «Zbog čega tu stoji taj jorgovan? Ionako mu cvijetovi smrde po borovini. Gle, jel' ono Mali medvjed?», nikada nije znao gdje je Mali, a gdje Veliki medvjed. «Ili su to Mala kola. Jebote, smrznut ću se ovdje na prozoru», pomislio je drhtavom misli, pritom se ježeći od hladnoće. Možda se ipak više ježio od mazohističke ljubomore. Čekao je poput krivolovca koji vreba vepra. Njegovo oružje mogao bi biti šamar uz litanije koje je cijelo večer pomno sastavljao. Kako će joj samo spočitati sva ponašanja koja je sistematski skupljao u ladici za nepropisno ponašanje u vezi. «Iza svake interpunkcije doći će psovka. Ne, u stvari da, ali određena psovka, ili to nije psovka? Je li psovka djevojku nazvati kurvom?». I onda će joj dati ultimatum, iako ih je već dao više no što su ih '39. sile Antante dale Švabama. «Još jedanput, samo jedanput! Pazi, neću više ponavljati!», iako je to ponavljao već mjesecima. A ona je u 21:00 izašla s prijateljicama na piće, a zatim van. «Čuj, dragi, ja danas idem sama van. S Željkom i Ines», rekla je onako, ko fol suosjećajno, ali ipak odrješito. On je bio osuđen na jedno tiho «OK», a u sebi je tako glasno gunđao da mu se nije čuo šum srca. Znao je dobro tko su Ines i Željka. Djevojke koje su otkantale svoje dečke ili su ih oni otkantali, u oba slučaja zbog kurvanja. Djevojke koje su tražile mužjaka u svakoj prigodi. «Što ona ima raditi vani s njima? One će tražiti jebače, a što će ona? Stajati na podiju i odbijati napaljene kretene?». «Znam da neće popustiti, ali što ako ipak…», stresao se od pomisli i htjede je upozoriti na…Ona je već odavno grabila stepenicama i uletjela u Željkin auto. Upalio je televizor i gledao neki blesavi akcijski triler. Nije mislio na nju i njen izlazak. Na pola filma se sjetio da bi mogao baciti majmuna i to je i napravio. Brzo je riješio napetost i potom zaspao. Sanjao je košarkaše, Damira, playmakera iz Sinja s kojim je ona jednom bila na kavi. Naglo se probudio. Na satu je jarkim crvenim svijetlom pisalo 00:20. Ustao je, zapalio cigaretu i otvorio prozor. Čekat će je na prozoru ne bi li slučajno ugledao «prizor»: oprezno zatvara stražnja vrata Željkinog auta, a na stražnjem sjedalu samo on, Damir. Ili još bolje: sjedi na prvom sjedalu njegovog auta i ne izlazi desetak minuta, a onda oprezno izađe, potiho zatvori vrata i popravlja odjeću i frizuru. Nesvjesno je zapalio cigaretu na cigaretu. «Što li sada radi? Razgovara li s kim? Možda samo pleše. S nekim?! Jebem li joj sunce kurvinsko. Razbit ću je kad dođe.». Opet je zapalio cigaretu na cigaretu. «Kod Petrovićevih je svijetlo. Goran je opet došao pijan i sad ždere hladetinu. Sanja stoji u ogrtaču i nešto blebeće. Eeee, trebao bih ja ko on: piti, žderati i okolo jebavati. Sutradan će joj kupiti neki poklončić i opet će biti njen najdraži». Mjesec je bio polupun. Polumjesec. Pogledao je na sat: 03:10. «Sad je trenutak kada će se pojebati oni koji su cijelo večer očijukali». Da sad ima trideset cigareta nabio bi ih sve u usta i zapalio odjednom. Imao je još samo jednu. Prsti su mu se smrzli od zime. I od grčenja. Zapalio je zadnju cigaretu. Osluškivao je rijetke automobile i svaki je bio «taj». I nakon svakog «tog» slijedilo je razočarenje. Podsvjesno, ako ne i svjesno, htio je da se dogodi ono čega se pribojavao: uhvatiti kriminalku na djelu. Onda bi mogao iskaliti sav svoj bijes. Ovako, nit je sirov nit je pečen. Otpuhnuo je zadnji dim i bacio cigaretu. Kroz grane jorgovana mjesec je obasjavao špijuna. Kroz zamagljeno staklo automobila nešto je negdje u nekoj šumi dahtalo. Kroz krmeljive, poluzatvorene oči, neprimjetno se probudivši, vidio je 04:37 i nju kako pijano svlači suknju i potajno oblači gaćice. A onda je usnuo veliku košarkašku loptu koja mu se okrutno kesi. |
- 08:46 - Komentari (16) - Isprintaj - #
05.11.2005., subota
lekcija 5. "Postanak"
|
Već 328 milijuna godina leti pizda svemirom sa svojih 70 milijuna spermića. Alfa centauri, alfa kentauri, alfa mauri, kalfa i kalif, proletjeli su pokraj nje, a ona je mirno stajala u vakuumu svemira. To je relativnost. Pizda je ipak projurila brzinom svjetlosti pokraj ovih sazviježđa, a zajedno s njom i 69 milijuna 999 tisuća 999 spermića, dok su alfa centauri, alfa kentauri i ostali stajali tamo gdje jesu, ali ne zadugo jer se svemir još od velikog praska širi. Primijetili ste da jedan spermić u letećoj svemirskoj pizdi nedostaje. Prolazeći kroz sunčev sustav, pritom se skrivajući u Halleyevom repu ledenih čestica, jedan je mikrofon zapjevao «Odlazim ti dušo, odlazim ti pizdo» i prilijepio se za pamučnu nit ultratampona ß820 kojeg je pizda u svojem svjetlosnogodišnjem terminu nemarno odbacila. Halleyev komet nastavio je svoj put po sunčevu sustavu, a svemirska je pizda nakon desetak zemaljskih godina izašla iz njegova repa i nastavila svoj put prema sazviježđu u kojem je pospješen ubrzan rast svemirskih embrija. Spermić Sid čvrsto se držao za površinu tampona i zajedno s njim lebdio u ravnini ekliptike. Kad su ušli u područje mjesečeve sjene, tampon je nakupio toliko svemirskih čestica da je bio pretežak čak i za vakuum prostor (sve je relativno) i survao se na mjesečevu površinu napravivši krater u krateru. Osjetivši prvu silnicu mjesečevog magnetskog polja Sid se otkačio i nastavio lebdjeti udaljavajući se brzinom od 43 tisuće km/h. Nakon nekog vremena privukla ga je sila teže jednog drugog svemirskog tijela i on se, umoran od svemirskog puta, prepustio sve bržem letu. Zemlja. Put kroz njenu atmosferu, nakon ledenog repa Halleyeve komete i ne baš ugodno toplog svemirskog vakuuma, bio je sve topliji. Ma vreo kao prasvemirska pizda koja se u svemirskoj nesreći zabila u četvrto sunce blizanca galaksije d54R. Svemirski spermići zaštićeni su tankim viskoznim filmom sličnog sastava kao azbest, ali mnogo otpornijim na temperaturu. Sid se nakon vrelog probijanja zemljine atmosfere zabio u nešto meko, toplo i vlažno. Bila je to pravagina koja je već duže vrijeme ležala na obali jezera Tanganjika povremeno se osvježavajući u hladnoj vodi kunući vrelo sunce koje u Africi nemilo tuče. Pravagina je bila u obliku lopte i jedina veza s današnjom vaginom homo sapiensa jest breskvasti oblik obrijane pizde. Sretno se spustivši na Zemlju i vrlo duboko odahnuvši koliko to unutrašnjost prazpizde dozvoljava, krenuo je u istraživanje rumenog tunela. Nakon nekog vremena, u ono vrijeme nebitnog (sve je to relativno), Sid je naišao na Egu, pražensku spolnu stanicu, pokucao na njena vrata i nakon nekog vremena (ono je relativno) metamorfozirao u prvog čovjeka Adama kojeg je susjed Jahvić prisvojio kao svojeg roba i onda mu nametao neka pravila koja današnja demokracija i zdrav razum ne dozvoljavaju. Kakva čuda, kakvi bakrači… (iako je isprve trebalo biti smiješno, ispalo je samo poučno i malčice provokativno) |
- 20:01 - Komentari (8) - Isprintaj - #
lekcija 4. "Stockholm"
|
Opet je morao «razgovarati». Svakog je jebenog dana razgovarao. Govno ga je ribalo jezikom kao što se istrošenom drot-četkom riba zahrđala limarija starog automobila. Ribalo ga je sve dok mu nije otpala ljuštura. I kosa, nokti, zubi. Nekoliko milijuna stanica dnevno odumre, a ono je svojim razgovorima ubijalo još toliko. Pokucao je na vrata. Tišina. Đubre je pomno proučilo psihologiju i ponašanje tirana. Puštao je da žrtva čeka ispred vrata i na taj način je razoružavao. Iščekivanje briše cijela poglavlja opravdanja poput virusa koji nemilosrdno briše cijeli hard-disk. Ili ostavi poneki klaster kako bi obrana bila svedena na nesuvislo mucanje. Pokucao je još jednom. Opet ništa. Šumjelo mu je u glavi. Očit pritisak izaziva povišeni tlak. Otuda šum. Pričekao je još par trenutaka, a onda shrvan otišao u kancelariju. Samo je odgodio neizbježan razgovor. Svaki preostali trenutak radnog vremena čekao je da zazvoni mobitel i da ga sotona pozove na dnevnu kuru spaljivanja živčanog sustava. Svaki šum na zvučniku bio je predznak zvonjave mobitela i predznak ribanja. Evo, baš sada, u kurac «T-t-t-t», krčilo je u zvučniku. Poruka. Djevojka. «Fališ mi. Pusa». «Ma u pičku materinu i ti i tvoja pusa. Koji me kurac plašiš», gnjevno je odbacio mobitel. Nosio je posao kući. A posao je u ovom slučaju bila psihoza. Opet je ustao i izašao na hodnik ne bi li ovaj put završio to dnevno razapnuće. Prvo je stajao par trenutaka ispred njegovih vrata, osluškujući šumove iznutra. Muk. Iako je shvatio da unutra nema nikoga, ipak je pokucao. Opet muk. Samo je u njegovoj glavi odzvanjao eho posljednjeg kucaja. Vratio se u kancelariju i zapalio cigaretu. Svakim udisajem dima mračilo mu se pred očima. Iščekivanje neizbježnog kraha njegove osobe dovodilo ga je do ludila. «Jebem li ti majku, da ti jebem majku. Ubit ću ga jednog dana. Bacit ću mu bombu u kancelariju. Zaklat ću to đubre, majku mu krvavu jebem, da mu jebem» Sat je otkucavao posljednje trenutke radnog vremena. Polako je dovršavao posao i napetost se miješala s povremenim olakšanjem. Izgleda da će uspjeti. Ne vjeruje što se događa. Dan bez ribanja. Dan bez neposrednog živčanog genocida. Vrijeme je. Izlazi iz kancelarije. Njegova su vrata još uvijek zatvorena. Sad je napeto. Prolazi užurbano, ali vrlo tiho pokraj proklete jazbine. Izlaz je sve bliže…i bliže… i bliže… «Dobar dan šefe», drhtavim ga je glasom pozdravio, a noge su hodale za njim, odsječene od izluđenosti. Gad je samo klimnuo glavom i produžio. «Ovaj, šefe, nešto ste me trebali?», odjekivalo je hodnikom dok se niz zidove slijevala ljigava sluz. |
- 10:53 - Komentari (7) - Isprintaj - #
04.11.2005., petak
lekcija 3. "Inventar"
|
Mrak. U sobi, u ormaru, na ulici, u mojoj glavi. Mrak. Nema fotona, nema ljeskanja glatkih površina. Pokraj mene leži toplo tijelo. Sneno gura svoju stražnjicu u moje okrilje. Budi se ud i neki hormoni. Vršcima prstiju lagano prolazim preko meke podatne kože oprezno se približavajući ogoljeloj vagini. - Što hoćeš? – budi se u bunilu. - Ništa, samo te želim dodirivati. - Pusti me na miru. Spava mi se. Okreće se na trbuh i nastavlja spavati. I tako mjesecima. Mrak. U sobi, u ormaru, na ulici, u mojoj glavi. Ustajem. U mraku tražim cigarete. Odlazim u kuhinju i točim pola čaše rakije. Duboko vučem u sebe dim cigarete i otpuhujem snažno. Rakiju ispijam u dva gutljaja. Vadim ud i natežem ga lagano. Teško ga je uspraviti uslijed traume. Odustajem. Uzimam papir i olovku i pišem šoping listu. U sudoperu neoprano suđe već smrdi. Perem ga. Više nije tako strašan taj osjećaj nemoći. Rad je terapija. Vani se mrak rijedi. Kuham kavu, točim je u dvije šalice i nosim je u sobu. Lagano je poljubim u obraz. Ona nemirno trese glavom, a zatim se budi. - Zašto ne spavaš? – upita me zijevajući. - Zato kad mi ne daš pičke - Kako si glup – drsko odgovori, a zatim ustaje, odlazi u kupaonicu i zaključava vrata. (đubre) |
- 08:42 - Komentari (19) - Isprintaj - #
03.11.2005., četvrtak
Tiruriru vježbam satiru - lekcija 2. "Suicid"
|
Stajati na ogradi željezničkog mosta i čekati da te vjetar pogurne u smrt dok oko tebe lebdi samo gusta i neprozirna magla i nije neki suicidalni čin. To je znak da se kolebaš i da nisi u mozak ubrizgao posljednju, onu najsnažniju, količinu potrebnog adrenalina. Strašnije je kroz vijuge maglenog vela gledati rijeku kako u bolesnom sivilu neminovno i nezaustavljivo protječe. Od siline jeze koja te obuzima lagano klecaš koljenima i sve više odustaješ od namjere. Ipak svaki impuls sjećanja na jučer čvrsto te prikuje za zelenu i hladnu površinu ograde. I kad ti u intervalima tih memorija dođe još i onaj specifičan impuls ljubavnog kraha, sto posto si siguran da će se tvoj let kroz gustu koprenu zaista dogoditi. U prostoru oko tebe nema zvukova. Ono što je jezovito u snovima još je jezovitije na javi. Iznenadni zvukovi samo pojačavaju tu stravu posljednjeg trenutka. Stojiš tako već dva sata, a nema nikoga da te makar pokuša odgovoriti od nauma. Čak ni vrane nema da sleti pokraj tebe i kao da želi zapaliti s tobom posljednju cigaretu i nekome prenijeti tvoje zadnje riječi. A u potaji tvojeg nauma stoji labavi plamičak nade da će se nešto ubrzo dogoditi što će te ostaviti na životu kakav god on bio. Možda ipak naiđe ta utvara spasenja koja jadnicima utjeruje nadu, makar i jednokratnu. Svaka je minuta nadanja u život eliksir protiv suicida. Ali ipak, kao da to, u životu koji se neumitno kotrlja prema kraju, tako mora biti. Pad – u trenutku kad si poletio znaš da čovjek nikada nije imao krila i da ih neće ni imati. Zamišljaš dodir s površinom zaraženom virovima, kako te nosi nekoliko trenutaka, a onda te cijelog obuzme, usisa, potisne prema samom dnu, tamo gdje još samo teško kamenje lagano se pokreće. Svaka molekula vode pokušava ti probiti kožu i uči u tijelo. Vodeni duhovi pritišću ti ruke prema dolje i sprječavaju te da izroniš na površinu. Iako još živ, znadeš da je to samo zato da ti u vječnosti smrti ostane osjećaj velike zablude. To je pakao. Neprestano izjedanje sebe u najvećem intenzitetu. Neprestano, kao traganje za krajem svemirskog prostora. Pomalo se kolebaš. Ti nisi istinski samoubojica. Ti samo previše žališ sebe, a ništa ne poduzimaš. Patološko samosažaljenje s kojim ćeš umrijeti u dubokoj starosti. I onda ćeš pred smrt htjeti se vratiti u onaj tmurni dan i skočiti u magleno sivilo. Kukavički odustaješ. Nemaš muda za smrt. Biti živ pod svaku cijenu jest kukavičluk Polako silaziš s ograde željezničkog mosta držeći se čvrsto rukama za rub. U tom trenutku život ti je draži od života. Svaki taj tren strepiš od trenutka od malo prije. Stojiš na sredini mosta i strah, poput vode iz prevrnute kante, otječe. Popušta pritisak u ušima. Tek sad čuješ zvuk kompozicije. Prekasno. Nisi više samoubojica već regularni mrtvac. |
- 21:12 - Komentari (4) - Isprintaj - #
Tiruriru vježbam satiru – lekcija 1. "Svjesni tok gluposti"
|
Kad sam s 18 godina jedva sklepao maturu, otac mi je tako snažno nabio nogu u dupe da sam glavom uletio u zavod za zapošljavanje i nosom se prilijepio za natječaj za turističkog vodiča. Mogao sam uletjeti i nosom u grotlo bogate žene, ali… Osamnaest Bundesfosila trebao sam odvesti u prirodu i zabaviti ih za neku mizeriju od ojra. Umjesto propisane dobrodošlice derah se «heil litra!» i «gemišt, gemišt über alles!». Njihov začuđeni izraz bio je više rezultat lošeg njemačkog obrazovnog sustava, no mojeg slabo prikrivenog idiotizma. (Klasičan primjer svjesnog toka gluposti) Ukrcao sam svih 18 poderotina u traktorsku prikolicu i krenuo s pjesmom prema šumi. «ajn cvaj draj cvaj fijr fajv činkve sei sete ahilove pete sve su meni žene ajn draj ziben du bist majn liben cum-baj-špil» (Uglazbeni svjesni tok gluposti kojem slijedi nadrealistički svjesni tok gluposti) Orilo se duž zelenih polja crvenog maka kojem je cvijet bio pupoljak pa je stoga bio zelen, a ne crven. Orilo se duž smeđih njiva zasijanih pšenicom pa su stoga bile zelene. Orilo se duž modrog potoka u koji se slijevala kanalizacija pa je stoga bio crn. A sunce, ono je govorilo da postoji i da se njegove zrake probijaju do naših duša. Dakle, nije bilo oblačno. (Kako svaka ispovijest treba sadržati dramatiku i ova će je imati. Upravo sada.) Letjeli smo preko graba i preko izbočenja, preko plitica i preko kamenja. Za nama su ostajala umjetna zubala kako nam se ne bi zameo trag u bespućima hrvatske pustare. Stali smo kod raspela «crnog Jezuša» i iskrcali mrtve. Bog će se pobrinuti za njih. Ako neće on, onda će kolutićavci. Bacili smo još par nedoživjelih stogodišnjaka i zapalili dalje, prema cilju, prema staništu jelena razgrananih rogova i srne, jelenove priležnice. O grčki bogovi, o rimski bogovi, o bogovi prije Hamurabija, o bogovi vučedolske kulture, o kršćanski, o muslimanski, o šintoisti, budisti, adventisti, hindu i Manitu. Sjednite u traktor i idite u kurac. Priroda je moje božanstvo. Šuma. Tu je davno bog kopitar svirao o frulu, a žena mu drndala po flauti. Legnite pod lipu, zažmirite i zamislite da ste Matija Gubec. Ne. Samo legnite i zatvorite kapke. Izbacite one polusvijetleće niti koje lebde u tmini pogleda. Slušajte. Između zvukova treperavog lišća i nečujnih zvukova insekata čut ćete Pan-bend. Duo frula-flauta. Jedan puši đoksu, druga puši kurac. Ako ste pak bešćutni pošaljite me u mjesto postanka i iz vojničke torbe izvadite Pan. Vama preporučam zvuk ugođene štilovke, pune benzina, ugojene najfinijim uljem. Ostali smo Hans, Uve, Ingrid i ja. Tri okamine iz prekambrija i primjerak recentnog bića. (sve su to potisnute traume iz tramvaja i kupea punih kostura). Ostali smo Hans, Uve i ja. Ingrid je pronašla svoj životni zid na kojem je ostao vlažan trag hroptaja. Ostali smo Hans i ja. Uve je uvenuo zbog Ingrid. Ostao sam samo ja. Hansa je zaklao moj djed partizan kojeg nisam vidio još od praškog proljeća. Pobjegao je u šumu i zameo mu se trag cokula. Ostala je samo točka. Ja sam pozvan na disciplinski razgovor zbog zajebavanja na radnom mjestu. «Od Vardara pa do Triglava Proteže se moja kurčinaaa. Dugačka je ima grivu Dobro ore žensku njivu Moja kurčinaaa Moja kurčinaaaa» (svjesni tok gluposti protkan tematikom djetinjstva) |
- 10:55 - Komentari (9) - Isprintaj - #
02.11.2005., srijeda
Dvije brze o Kinezima
|
Kina je zabranila uvoz piletine iz Hrvatske. Predlažem zabranu uvoza Kineza iz Kine. Kineska kuharska himna posuđena iz Pedigreeove reklame za pseću hranu: «Mi volimo pse, one velike i one male…» |
- 21:59 - Komentari (9) - Isprintaj - #
Plijesan u vinogradu
|
Već je i gluhome afganistanskom hrtu znano da je naše zdravstvo leglo korupcije, mita i enciklopedijskog nepotizma, tako da ne trebam sad tu pisati neke dizertacije o dugogodišnjem problemu podmazivanja doktora i ostalih zdravstvenih djelatnika. Tražeći priču za ovaj naš terapeutski internetski medij, slučajnim odabirom sugovornika došao sam do informacije o stažističkoj aferi u Vinogradskoj bolnici. Imam mnogo prijatelja i poznanika koji su završili medicinu tako da sam upućen u probleme s kojima se susreću stažisti. Da prijeđem na bit moje i njihove muke. Ukratko, nedavno je u Vinogradsku bolnicu primljeno 28 stažista. Svi su potpisali ugovor o neprimanju naknade za stažiranje što je i, čini mi se, predviđeno novim zakonom o stažiranju (ako nisam u pravu ne uzimajte za zlo). Međutim, da ne bi pomislili kako to da neki od tih stažista kojima su roditelji doktori i ostali zdravstveni radnici nisu potegnuli majke i očeve za uzde, pobrinuli su se neki ljudi koji odlučuju o raspodjeli financijskih sredstava (neki zdravstveni Superhik) da petnaestak stažista ipak dobije plaćeno stažiranje. Možda bih i mogao razumjeti da je pojedince stipendirala bolnica zbog njihova iznimnog uspjeha tijekom studiranja, ali moj znanac/poznanica nije pozvan na potpisivanje tog novog ugovora iako je bio jedan od najboljih studenata svoje generacije. Što je najbolje svaki od tih potpisnika novog ugovora pozvan je tajno i svima je rečeno da drže u tajnosti to što će dobivati naknadu. Vjerojatno vam ne treba puno da zaključite kojih su zanimanja njihovi roditelji i kakvo im je imovinsko stanje. Eto, morao sam iznijeti tu nepravdu na lice bloga jer me peče ista. A peče me i što je moj ujak morao odnijeti dva pršuta doktoru u Šibenskoj bolnici kako bi djedu osigurao normalan tretman. Peče me sve to u pičku materinu. Ako ima netko od novinara zainteresiran za ovu priču mogu ga uputiti na neke adrese, pa nek narod znade čiji roditelji zdravstvene kune predu. |
- 15:37 - Komentari (11) - Isprintaj - #
|
Dnevnik.hr
Opis bloga
ČASOPIS TARZAN glavni i odgovorni urednik: Sisajed izdavač:www.blog.hr novinski majl: objes(e)ne@sise.hr |
