Kod gotovo svakog sprovoda javljaju se dvije oprečne emotivne reakcije : plač i smijeh. Jest da smijeha ima daleko manje, ali kad se nekome dogodi, onda je to teško i bolno suzdržljivi smijeh kod kojeg se nerijetko javljaju grčevi u želucu.
Moja sućut (Jel' da zvuči ko turcizam?).
Zbog čega se ljudi smiju na sprovodima?
Umre netko tebi ne baš prisan i ti sad moraš na sprovod. Vrlo plodno tlo da te zbog neke sitnice spopadne smijeh. Krećete se, prvo muški, a onda žene (još ne postoji sprovodna emancipacija) u koloni prema grobu, a do tebe se po običaju nalazi netko tko dijeli slične emocije prema pokojniku. Tu je već plodno tlo natopljeno.
Sad se vaša pažnja može granati u više smjerova: vic koji ti priča susprovodnik koji nema nimalo obzira prema vašim prevrtljivim emocijama spram pokojnika, poput vode u pustinji upija se u centar za prepoznavanje smiješnog, a pod takvim okolnostima vrlo smiješno može biti i prosječno smiješno. Rezultat je grčenje facijalnih mišića i, prema vlastitom organizmu vrlo podlo, susprezanje urnebesnog smijeha. Razlog ovoj abnormalnoj reakciji nije mi poznat. Možda ima veze s onim: zabranjeno voće je najslađe. A možda je u životu sve smiješno samo mi to ne prepoznajemo, a sprovod nam zbog velikog emotivnog naboja omogućuje da se prosvijetlimo.
Bio je dobar čovjek (tko to još uopće kaže?)
Često smijeh izazivaju i sami ljudi, sprovodnici, svojim ponašanjem i izgledom. Živio nekad davno u nas jedan retardirani lik koji je ispraćao gotovo svakog pokojnika na njegovo posljednje lijeganje. Uvečer bi na karminama, pijan ko svinja, plakao kao ista ta svinja pred klanje, dok bi drugi dan, na početku ceremonije pokopa, kad limena glazba svojim prvim glasnim i urnebesnim taktom prene mnoge iz snatrenja, stao ispred muzičara i vrlo ozbiljno i predano, poput, recimo Von Karajana, dirigirao limenim orkestrom. Nitko nije imao srca ni snage da ga otjera.
Zato jer su se svi borili s unutarnjim eksplozijama smijeha.
Tko je to? (to, ta, ova, žena, dobra pička u crnini)
Ako ste ikad doživjeli pad sprovodnika u raku (ako niste, onda ste barem gledali Maratonce), onda znate što su muke po sprovodnicima.
Što čovjek treba napraviti da bi u tom trenutku suspregnuo smijeh? Snažno se štipati za dupe, misliti na nož u Bambijevom srcu, na Boška Buhu kako pogiba, sjetiti se svoje najdraže osobe, pokojne bake koja ti je svaki put davala bombone, što? Kako? Kako izbjeći kilu od grčenja trbušnih mišića?
Za mene je to neriješeni misterij.
I tak…(kolegičin razgovor preko mobitela traje 8,6 sekundi, a onda slijedi, poput završnog «over» na vokitokiju, «i tak…»)
U stvari kad bolje razmislim, za onolike kovanice koje sam trošio na peep show gdje su crnkinje lijepile svoje vrlo ružičaste vagine (izražajne zbog kontrasta) za staklo kabine i gdje su ih nerijetko morali polugom odvajati od stakla, mogao sam sklepati neku hrpu za pojebati bar neku prosječnu kurvu.
Post je objavljen 07.11.2005. u 09:15 sati.