Stajati na ogradi željezničkog mosta i čekati da te vjetar pogurne u smrt dok oko tebe lebdi samo gusta i neprozirna magla i nije neki suicidalni čin. To je znak da se kolebaš i da nisi u mozak ubrizgao posljednju, onu najsnažniju, količinu potrebnog adrenalina. Strašnije je kroz vijuge maglenog vela gledati rijeku kako u bolesnom sivilu neminovno i nezaustavljivo protječe. Od siline jeze koja te obuzima lagano klecaš koljenima i sve više odustaješ od namjere.
Ipak svaki impuls sjećanja na jučer čvrsto te prikuje za zelenu i hladnu površinu ograde.
I kad ti u intervalima tih memorija dođe još i onaj specifičan impuls ljubavnog kraha, sto posto si siguran da će se tvoj let kroz gustu koprenu zaista dogoditi.
U prostoru oko tebe nema zvukova. Ono što je jezovito u snovima još je jezovitije na javi. Iznenadni zvukovi samo pojačavaju tu stravu posljednjeg trenutka.
Stojiš tako već dva sata, a nema nikoga da te makar pokuša odgovoriti od nauma. Čak ni vrane nema da sleti pokraj tebe i kao da želi zapaliti s tobom posljednju cigaretu i nekome prenijeti tvoje zadnje riječi.
A u potaji tvojeg nauma stoji labavi plamičak nade da će se nešto ubrzo dogoditi što će te ostaviti na životu kakav god on bio. Možda ipak naiđe ta utvara spasenja koja jadnicima utjeruje nadu, makar i jednokratnu.
Svaka je minuta nadanja u život eliksir protiv suicida.
Ali ipak, kao da to, u životu koji se neumitno kotrlja prema kraju, tako mora biti. Pad – u trenutku kad si poletio znaš da čovjek nikada nije imao krila i da ih neće ni imati.
Zamišljaš dodir s površinom zaraženom virovima, kako te nosi nekoliko trenutaka, a onda te cijelog obuzme, usisa, potisne prema samom dnu, tamo gdje još samo teško kamenje lagano se pokreće. Svaka molekula vode pokušava ti probiti kožu i uči u tijelo. Vodeni duhovi pritišću ti ruke prema dolje i sprječavaju te da izroniš na površinu. Iako još živ, znadeš da je to samo zato da ti u vječnosti smrti ostane osjećaj velike zablude. To je pakao. Neprestano izjedanje sebe u najvećem intenzitetu. Neprestano, kao traganje za krajem svemirskog prostora.
Pomalo se kolebaš. Ti nisi istinski samoubojica. Ti samo previše žališ sebe, a ništa ne poduzimaš. Patološko samosažaljenje s kojim ćeš umrijeti u dubokoj starosti. I onda ćeš pred smrt htjeti se vratiti u onaj tmurni dan i skočiti u magleno sivilo.
Kukavički odustaješ. Nemaš muda za smrt. Biti živ pod svaku cijenu jest kukavičluk Polako silaziš s ograde željezničkog mosta držeći se čvrsto rukama za rub. U tom trenutku život ti je draži od života. Svaki taj tren strepiš od trenutka od malo prije. Stojiš na sredini mosta i strah, poput vode iz prevrnute kante, otječe. Popušta pritisak u ušima. Tek sad čuješ zvuk kompozicije.
Prekasno.
Nisi više samoubojica već regularni mrtvac.
Post je objavljen 03.11.2005. u 21:12 sati.