Oni koji stvarno slave život, čine to radno. Evo vam poklanjam jednu romantičnu priču iz djetinjstva.
Igra
«Otac, oče, gdje si o ti oče dragi? «, iznenada je pomislila na oca.
Otac se nije javljao. Možda je bio i mrtav.
Otišla je potražiti sestricu svoju milu na guvno gdje su se često igrale šibicama prizivajući slike iz priče koje im je majčica redala i svojim oštrim jezikom samohrane majke bez suvišnih nježnosti (one su nestale kad je bitanga otišla) nepovratno nabijala u njihove moždane spužvice.
Tako je izgorjelo susjedovo guvno. Tako je izgorjelo pola njegovog imanja i stara mati koja je drijemala na trijemu sanjajući gospodina oberlojtanta Vjekoslava Mayera i njegovog stasitog vranca koji bi se propinjao svaki put kad bi naišla onako skrušena, stidljiva i čedna. Stara je mati izgorjela s blaženim smiješkom na usnama iako je gorjela poput ivanjske buktinje. Imala je sreću da je netom odapela inače bi, iako predbilježena za raj, osjetila svu vrućinu pakla. Crne vještice, kako su djeca zvala pepeo papirnih ostataka, letjele su svud po zraku, a jedna poluizgorjela koja se zalijepila za šiju stare mačke, bila je dio Novog zavjeta kojeg je stara majka svakog dana, u trenucima kad je jedva otvorila oči, čitala, pritom sinkrono mrmljajući desetine molitvi od kojih je neke sama izmislila.
Sestrice nije bilo na guvnu. Sestrica je netragom nestala prije no što je na zvoniku crkve Sv. Jeronima otkucalo podne, a radnici pilane gospodina Đorđa Matošića poput furije istrčali napolje da popiju koju s nogu i pojedu bijedu koju su im žene u cik zore brižljivo spremile, što im ipak nije bio zalog u obrani od batina kad su se životom izjedeni muževi opili.
«Oče mili, svojim prisustvom me zakrili «, ponavljala je riječi jedne molitve, prilagođene za ovu prigodu, pritom misleći na oca kojeg nije nikada vidjela. Otac je nestao u vihoru kurvarluka. Mornar preko svih oceana i mora, ispičutura, probisvijet i lutalica. Stavio je jedne recimo romantične davne večeri svoj izjedeni ud u djevičanski otvor zbunjene djevojke i učinio svoju lozu u ovom slučaju završenu. Bile su blizanke. I ostale su bez oca. Otac je netragom nestao.
«Sekooo!», derala se već histerično čvrsto se držeći za drveni plot za koji su se daleko češće držali ništarije iz obližnje birtije, a koji je naširoko vonjao po pišanju i nutrini ciroznog bubrega.
«Sekooo, sekice!», prve su suze već se kotrljale niz blijede obraze, a usne drhtale poput vrbinih vitih grana na vjetru.
Niotkuda glasa, sve je zanijemilo, čak i Lajka koja je danonoćno kevkala cijeli Mozartov violinski opus.
«Sek..»
«Šta je glupačo, šta se dereš?», skočila je pred nju sestrica u gumenim čizmama boje crvenih zastava davnih pobjeda.
Kad ju je ugledala, bezglavo je potrčala prema banderi i ponosno se izderala «Pik spas za Jasnu».
«Koja si ti bič!», Jasna je dotrčala shvativši podlu prijevaru i proklinjala neznanog oca što nije u mamu ispucao jedan metak života manje.
Post je objavljen 14.11.2005. u 15:29 sati.