31.12.2005., subota
...
|
Iskreno da vam kažem, jebe mi se za Novu godinu. Jučer sam uručio otkaz i radim otkazni rok, zadnjih dva dana spavao sam šest sati, ne mogu se uopće čuti s djevojkom, sad mi se spava, a moram uskoro na posao, jednostavno, ovo je definitivno razdoblje koje bih htio doživljavati što rjeđe. Legnem u tri sata u jutro i u šest me doslovno probudi razmišljanje o tome kako su debilni izrazi «seksanje» i «ševa» i ne mogu više zaspati da ga jebeš. Onda sam morao kontemplirati da bi došao do zaključka kako postoje tri izraza za spolni odnos: Coitus, kao službeni, latinski naziv Vođenje ljubavi, kao naziv protkan romantikom i Jebanje, kao neobvezujući izraz koji se može koristiti u svakoj prilici i koji je ujedno i najpogodniji za ovu radnju. Idem si izvaditi oko i obrijati jaja. |
- 12:49 - Komentari (6) - Isprintaj - #
30.12.2005., petak
jeger piše drame
|
Razbio sam glavu. Svoju. Ja sam ranjen. Ne od života nego od udarca. Od života sam samo malo pohaban. A od kabla koji je podla stvar malo sam ranjen. Kablovi su zmije koje naizgled ostavljaju dojam plastičnosti A onda te sred mraka iznenade. I glavom udariš o krevet i razbiješ si nju. Glavu. Jeger je u koaliciji s kablom. I on mi je smjestio razbitak. U stvari Znate li zašto ljudi slave? Da si razbijaju glave. |
- 15:05 - Komentari (9) - Isprintaj - #
28.12.2005., srijeda
za svaku dobru reč...
|
Nakon godine i pol dana pisanja i trupanja jaja o inspirativni kamen spoticanja i nakon davnog spomena bloga moga u Glasu Istre, došao je napokon (fala Ribafišu i svim ljudima koji imaju nos, oko i um) trenutak da se ova novina, spisateljska deus mašina, izvor bezrezervnog sranja predstavi u prigušenom svijetlu narodu koji drka na plastične pičke iz Playboya. Iako zbog debelog mamurluka nisam zadovoljan svojim kratkim predstavljanjem, a ostali su tako silly predstavili svoj razlog bloganja, ponosan sam na sebe i svoj entuzijazam da jednog dana ostavim traga u hrvatskom prostoru, pa makar to bilo i spektakularnom pljačkom banke ili velikom nuždom na Markovu trgu. Nije mi namjera pisati zbog sebe, jer tko piše zbog sebe taj ne zna što znači staviti penis u vaginu, jer to je stvar kojom se udovoljava sebi, nego mi je namjera pisati zbog ljudi koji će sjedeći za računalom pustiti koju suzicu radosnicu ili tužnicu zbog onog što su na mojem blogu pročitali. Evo, i ja sad plačem zbog napisanog, i ja sam trenutno očaran svojim blogom i ja sam cvijet koji za mnom vene. |
- 17:08 - Komentari (21) - Isprintaj - #
nuovo, novo, new, nueve
|
Ljudi, sprema se jedna velika blogerska medijska eksplozija i bilo bi dobro da pokupite dio iskrica koje će se raspršiti po netu klik na link:  |
- 04:01 - Komentari (12) - Isprintaj - #
27.12.2005., utorak
1942.
|
«Bam!», pucanj je odjeknuo negdje daleko u redu. Vidio sam koljena kako se povijaju i ljudski trup uvlačeći se u sebe pada na pod, a zatim kotrlja u dugi, blatni rov. «Bam!», sad već nešto bliže odjeknu drugi pucanj, dok vrane u obližnjem šumarku, već navikle na egezkuciju, nezainteresirano promatraju ovu dnevnu ubilačku matineju. «Bam! Bam! Bam!», pedesettreći, pedesetdrugi, pedesetprvi, padanje je plesna revija sinkroniziranih mrtvaca koji se jedan za drugim ruše u bazen – logorsku grobnicu. «Bam! Bam! Bam!», pucnjevi sve bliže odjekuju i znam da uskoro ja izvodim ovu točku za koju još nitko nije dobio pljesak. «Bam! Bam!», šesti, peti, čujem grgljaj iz netom mrtvih usta kako u padu beživotno gutaju, rigaju, gutaju, rigaju svoju krv. «Bam! Bam!», treći, drugi, na mene je da zažmirim i zamislim sunce. «Bam!», izletih iz kreveta kao gromom ošinut. Oznojen, lud, izbezumljen. «Bacite još samo jednu petardu, majku vam jebem balavu, kretensku, onu kurvinsku, idiotsku, da vam jebem, i tako ću vas išamarati da će vam krv na uši izlaziti! Komprende?». Uplašena balavurdija prestravljeno je zurila u izbezumljenog luđaka kako bos po snijegu divlja u ovo blagdansko, zimsko, idilično popodne. |
- 16:22 - Komentari (19) - Isprintaj - #
26.12.2005., ponedjeljak
TRAŽIM POSAO U ZG
|
Ukoliko se ne bojimo novih izazova i ne želimo biti komad ljudske hladetine koja čeka da je pojede ustajalost, život će nas kroz cijeli svoj vijek bacati u svakakve moguće i nemoguće situacije i nanositi naše fizičko jastvo gdje mu se prohtje. Naravno, to ima svoje loše strane, ali i daleko više prednosti jer samo trud i akcija čovjeka drže živim. Ostali koji se usaftaju u svojem nepromjenjivom životu mrtva su puhala i kad ih nešto iznenada lupi po glavi vrlo su iznenađeni i ne znaju kako se izvući iz govana. Moj životni put je prošaran tisućama kilometara. Krenuvši od srednje geološke škole u Varaždinu gdje sam stekao svoje prvo zvanje, pa geološkog fakulteta u Zagrebu koji sam stjecajem financijskih okolnosti napustio, pa preko inozemne dvogodišnje radne avanture u Amsterdamu, sve do informatičkog fakulteta u Varaždinu kojeg sam, eto, unatoč neprestanom radu, završio. Trenutno radim u Osijeku u jednoj sportskoj kladionici kao operater na teletekstu. Zbog nekih novonastalih situacija, moj me životni vlak (neprestano putujem vlakom) vozi u Zagreb. Ovdje u Osijeku radim još mjesec dan, dajem otkaz (iako sam ovdje zaposlen na neodređeno, a plaća je solidna za hrvatski standard) i selim u Zagreb. Zbog čega pišem ove srcedrapajuće retke? Zato jer tražim posao u Zagrebu. Ako netko ima kakav posao za informatičara, smjer obrada podataka, šesti stupanj, geološkog tehničara kojem stari radi u Naftaplinu (dakle mogao bih se ugurati u Inu :)), elokventnog i sposobnog tipa koji je spreman brzo učiti i savladati radne probleme, koji je bistar i snalažljiv momak, neka se javi na mail Tarzan100@net.hr . Odanost, marljivost i neprestan umni rad su moje glavne karakteristike (kako samohvalno, a istovremeno istinito:)), a ova zajebancija koju tako revno pronosim ovim blogom jest samo hobi koji nema veze s mojim radnim navikama. U stvarnom životu, na radnom mjestu, vrlo sam ozbiljan. Eto, to je sve. Nadam se da će se naći netko tko će usrećiti jednog veseljaka i spriječiti ga da radi na baušteli jer bi bilo šteta da ja kao umni potencijal, akademski građanin moram lopatati (radio sam i to, kao što sam bio i soboslikar, knauf umjetnik, limar, sitotisak maestro, majstor na fenu za varenje cerada i ventilacijskih sustava, itd,itd). Dakle, tražim posao u Zagrebu, od sad. |
- 23:30 - Komentari (20) - Isprintaj - #
užas, smrt, strava, horor
 Vrata je otvorio bradati gad, stvarno gadan tip, nevjerojatno gadan kao što su gadni neki ljudi kojih vas je neizmjerno strah zbog njihove ružnoće i srce vam lupa tako strašno da se bubnjanje ritualnih indijanskih bubnjeva čini kao tapkanje mačjih šapa, jer ugledati takvo nešto strahovito nelijepo izbrisat će iz srca sve lijepo što ste ikada vidjeli. «O vnutri» (gavari pa ruski), glas mu je bio dubok i jezovit kao što mu je i obraz bio gadan i užasan, tako prokleto izbrazdan bezobzirno opakom ružnoćom da bi se i najateističniji najhororskiji zombi iz najstrašnijeg strava i užas filma nakon sučeljavanja s ovim amorfnim izobličenjem ljudskog lica prekrižio prije no što bi svisnuo od gadljivosti i umro, zeznuo režisera i producenta i unaprijed upropastio unhappy end filma. «Spasiba» (gavarim pa ruski), prijezir koji sam osjećao prema njegovim neljudskim meandrima (na običnim ljudima karakteristike lica zovemo crte, a u njega meandri jer tu je ružnoća izrekla svoj prijeki sud, a on je glasio «ti ćeš imati meandre lica»), prijezir koji sam osjećao svakom molekulom svojeg krhkog bića, proizveo je piskutavo skvičanje koje je nekad bilo gotovo bariton ili bas čak . Pogledao me svojim mutnim očima iz kojih je isijavalo tako čudovišno izobličenje prirodom izigranog ljudskog pogleda da sam umalo ispustio vjetar, no ne bojah se smrdljivih ptica jer znam da bi zbog njegove kisele, nuklearne, živim vapnom uneređene gadljive grimase sjeo na dupe i prekrio skoro cijeli oblak prdca. Ponudio me stolcem, a ja sam pomislio da u toj prijetvornoj gesti stoji neka zamka, jer tako mračno ljigava obrazina svakim svojim djelom, riječju i gestom pokazuje da su mu misli isprepletene zlim pojmovima poput smrt, pakao, pakost, teror, mučenje, raskol, lubanja, krv, krv, ubojstvo, mrak. Odbio sam, već dobrano opijen količinom njegove bespovratno, zauvijek, neizlječivo upečatljive ružnoće i radije bih da mi je ponudio krevet jer se prostorija kao i cijeli moj život, zbog zla koje je izviralo iz svake njegove, a boga ti kako gadne, tjelesne pore, uzbibala kao olujno more, a noge se stale izvijati kao da će se svinuti u spiralu i natjerati me da cijeli život skačem ,umjesto da hodam, poput pogo-pogo opruge kojom su vjerojatno po glavi nabijali Rasputina kako bi postao najružnije čudovište u ovom dijelu mliječnog puta, a možda i cijele mliječne cestovne mreže. Kako bi stanje mojeg duha i svijesti bilo što užasnije i dovedeno do smrti nečijom vanzemaljskom ružnoćom koju nisu vidjeli ni traženju senzacionalno ružnih lica skloni ljudi koji traže gadost ljudsku, iz starog je, masnim mrljama uprljanog, prašinom umazanog, udarcima ulubljenog, gramofona strahovito jezovito drečalo «I went to god just to see, then I was looking at me… saw Heaven and Hell were lies, when I'm god everyone dies…», smrtno upečatljivom gadnošću Rasputinova lica zatrovanim eterom odjekivale su riječi još jednoga gada, najružnijeg stvora današnjice, boga i vraga negledljivosti neljudskog lica, Marlyna Mansona. Isuse bože dragi, svi sveci kršćanski, pa onda da prijeđem i na ostale religije, vjerovanja, sekte, zablude, istine i umovanja, kako je tek taj Manson ružan i gadan da mi se od samog spomena njegova imena bacaju plikovi na svakom jebenom kvadratnom milimetru mojeg tijela, čak i na očima pa nekoliko dana vidim vrlo, jako, bolesno i oftalmološki zabrinuto mutno. O jebemti koje unakaženo nešto iz čijeg nečeg izlazi tako reski, u normalnih ljudi to se zove glas, u njega nešto, čujem li ga još jednom ugurat ću si užarene igle za štrikanje u uši i staklenom vunom u mozgu isplesti zvučni izolator. Gadovi obojica. Ne mogu ni pisati više, a mislio sam pitati Rasputina ima li novi broj Playboya, jer kažu da će tamo biti spomenuti neki blogeri slični ovim dvama nakazama svih vremena uključujući i minus vrijeme prije velikog praska. O bože, o svemiru, o majko Zemljo, to stvarno jesu najružniji populus ad vitam aeternam… |
- 05:01 - Komentari (12) - Isprintaj - #
 Jučer sam spičkao pun kurac para. (minuta šutnje) Slava im. Jebač – nepeder koji jebe mnogo žena Jebać – peder koji jebe mnogo nežena |
- 02:34 - Komentari (6) - Isprintaj - #
24.12.2005., subota
ako ne puknem ovih mjeseca dana, neću nikada
 Čestit Božić onima kojima to iz mojih usta nešto znači, jer kad bih svima čestitao bio bih reklama za sebe kao čovjeka koji se rasprodaje uz božićni popust  Freud i njegova mater Amalia |
- 01:22 - Komentari (13) - Isprintaj - #
22.12.2005., četvrtak
Braća bez gaća
|
Ne znam jeste li čuli za ovaj sastav, ali tekstovi su im prilično prožeti socijalnom tematikom. Evo jedne pjesme, ne znam kako se zove, ali takvo nešto mi Hrvati nikad ne bi mogli napisati jer smo fini u pičku materinu (M.Krleža: "sačuvaj nas bože hrvatske kulture itd, itd..) Bolje da sam ladna govna jeo, nego što sam tebe Rajka sreo! Bolje da sam na tvrd kurac seo, nego što sam s tobom leba jeo! Moja Rajka ćorava i gluva, na šta liči da te bog sačuva! Bolje da sam svoj bubreg prodao, nego što sam s tobom izdržao! Tući ću te dok te ne oderem, i na grob ti se slatko poserem! Svo ti mleko pokipi po ploči, u što gledaš jebem te u oči! |
- 23:17 - Komentari (16) - Isprintaj - #
propagandna poruka - L.A. kvartet
|
impresije nakon što sam u dva dana pročitao roman od 500 stranica i nakon što mi oči imaju žablje karakteristike James Ellroy. Kakav je to jeben pisac. Pisac najjebeniji od pisaca. Pisac koji bi vam od običnog prdenja u kapelici napravio vrhunski triler u kojem biste vi postali alkoholičar, oni iza vas bi bili pobijeni, a kapelan bi bio korumpirani svećenik s vezama u komunalnoj mafiji koji prči gradonačelnikovu ženu. Ako ne vjerujete, pročitajte njegov «L.A. kvartet» i onda će vam se Agatha Christie činiti poput bakice koja pokraj peči svojim unucima čita Crvenkapu dok joj Arthur Conan Doyle turpijom riba tvrdu kožu na peti. Možda bi Raymond Chandler mogao tu i tamo parirati, ali definitivno gubi. L.A. kvartet niz je od četiri romana (Crna Dalija, Veliko ništavilo, L.A. povjerljivo, Bijeli jazz) koji se svojim neobično nasilnim scenama, eksplicitnim izrazima i vrlo mračnim porocima svrstava u sam vrh «noir» produkcije. U svakoj knjizi kvarteta James uzima jedan stvarni neriješeni događaj iz policijskih analnih, ovaj, anala Los Angelesa iz prve polovice 20. stoljeća, i onda od njega napravi takav triler-dramu-horor da vam treba boca kisika pokraj kreveta zbog čestog ostajanja bez zraka, ili barem ekstraturbohigh resolution dobra pička koja će vam na kratko zaokupiti misli. Mislim, nije bez veze L.A. Confidential dobio… koliko ono Oskara, nemam pojma, nije bitno. Film je genijalan. A zakaj? Zato jer je knjiga genijalna x genijalna. A da si kupite L.A. kvartet? Nije uopće skup. L.A. povjerljivo i Veliko ništavilo koštaju po 89 kuna, a Crna Dalija samo tridesetak. U Algoritmu, ne u De emu. Bijeli jazz će u Hrvatskoj biti izdan uskoro tak da to čekam više nego neplaniranu bebu dok ti pička studira, a ti ideš u srednju školu. |
- 12:41 - Komentari (20) - Isprintaj - #
21.12.2005., srijeda
mala škola ljubavi II
|
Emancipacija "Malo sutra" – 6 najnovijih, a ujedno i starih položaja Dok žena jednom rukom drži kuhaču, u drugoj bebu, a lijevom nogom nuna kolica u kojima se deru dva blizanca, vi raskravljeni uzdišete na trosjedu, suze vam teku i suosjećate s Jenom koju vrlo grubo, kurcem po licu, šamara Rocco Kolovoz je. Ljeto je u samom vrhuncu i prokleto je vruće. Vi sjedite u sjeni krošnje stare topole i pijuckate hladnu Žuju. Vrhom slamke koju poput kauboja prebacujete po ustima lovite ženinu konturu koja grabljama skuplja sedmu osminu sjenokoše od pet rali. Gradi se nova kuća. Vi ste gazda dok žena istovremeno nije jer više babica kilavo dijete… i tako to. Dok vi, uz kavicu i aperitiv, proučavate nacrte, tlocrte i bokocrte vašeg zdanja, žena trpa šljunak i cement u miješalicu, iskreće beton u tačke, piči po klimavom mostu od trulih dasaka na drugi kat i zalijeva 132. kvadratni metar ploče. Božić je. Godina je nekako dogurala do kraja. Počinju blagdani i vesele se svi. Međutim, tko se zadnji smije najslađe se smije. Ne dozvolite da vam ova poslovica uništi vaše najmilije. Ošamarite ženu za «pod bor» da se ne bi slučajno zadnja smijala. Za Novu godinu isto tako. Jer kakva vam je novogodišnja noć, takva će vam biti cijela godina. Kakvo bi to imanje bilo kad ne bi imali barem dvadesetak svinja. Kao nadzornom organu vašeg gazdinstva vama je namijenjeno upravljanje. Stojite naslonjeni na ogradu svinjca i promatrate kako vam se žena guzi dok vilama na tačke tovari gnoj. Kako bi razbili monotoniju gulaga, odjednom zaskvičite tako glasno da se svinje preplaše i nagrnu na ženu koja je upravo podigla 30 kilograma stajske mase. Naravno, ona pada dupetom u kanal za odvod gnojnice, a vi se, eto, od srca smijete. Nestašni ste i volite dobru šalu. Neka. Barem vam nije dosadno u braku. Susjedi su upravo javili da vam se krmača šeće po ulici. Kurva je potrgala daske i pobjegla u…tamo negdje. Potrebna je hitna akcija. Žena trči po dvorištu skupljajući alat i materijal za sanaciju staje, međutim, vi ste alkoholni parkinsonaš i ponekad zamijenite alat za vino. Pronašla je žicu i kliješta. Dok ona namješta daske, vi se iza zida podmuklo smijuljite i upaljačem grijete ručke kliješta. Kad ih zatraži, vi ih dodajete, po bontonu, ručkama okrenutim prema njoj, i eto malo smijeha, u vas do grčeva, u nje do suza. |
- 14:42 - Komentari (12) - Isprintaj - #
20.12.2005., utorak
mala škola ljubavi
|
Par stvari koje sam naučio iz prijašnjih propalih veza (ima ih još, ali detaljno razmišljati o tome ravno je samoubojstvu guranjem kukuruza u nos, a zatim spaljivanjem nosnih dlaka brenerom): * kad-tad će te zajebati slijepa zaljubljenost i bit ćeš poliven hladnom vodom usred vrelog isparavanja asfalta na kojem ležeći, naivno snivaš dok ti se između prstiju znatiželjno provlači mrav, a ti u njegovim sitnim koracima bljutavo opijen od ljubavi neprihvatljivo uživaš: da si razuman, zgnječio bi ga i razmazao masne mravokrvave ostatke po asfaltu i nastavio oprezno, škicajući jednim okom, ležati na ugodno (ne suviše) toplom asfaltu. * što dublje ruješ po nečijem srcu tražeći dokaz, česticu, elementarnu tvar nečije ljubavi prema tebi, to ćeš je prije usmrtiti. * što više toneš u dubinu ljubavi, to ćeš manje pokušati izroniti kad te ona ošamari i kaže da si ostao bez kisika. Onda ćeš se na silu pretvoriti u ribu i htjeti ostati u njenim dubinama, a ona će te izbaciti na pusti otok i tamo ćeš biti sam sve dok ne nađeš neko drugo mirno ili olujno more. * ako vidiš boga u ljubavi, tek kad odeš u pakao, znat ćeš da si s vragom imao coitus. * ako želiš imati ovcu, moraš jebati kao lav * ako si peder ovo za lava ne vrijedi jer ćeš nekom razjebati debelo crijevo. (ups, ovo nisam ja naučio ali nije teško za pretpostaviti da će se od analnog prodiranja od recimo 5 Hz i silom od 20 kg/m na kvadrat raniti šupčana duplja) |
- 22:49 - Komentari (13) - Isprintaj - #
...
|
"ako neki guraju nos u šupak, zašto ja ne bih mogao gurati prst?" pomutnje gojenca Mraovića Da pojasnim: tipu je dopizdilo tražiti seks standardnom metodom podilaženja i ulizivanja ženama pa je pomislio da bi prstom u šupak zaobišao sve predjebačke zavrzlame i doveo je do gotovog čina. A možda je samo probao ispitati usranost debelog crijeva. Pitanje je kako je uopće došao prstom do šupka. Pa nije to baš lako, pogotovo ne do šupka žene koja se opire. |
- 14:31 - Komentari (15) - Isprintaj - #
19.12.2005., ponedjeljak
hoće li zbog petardi Isus oboljeti od PTSP-a?
|
Imate li osjećaj da kad vidite Božićnu čestitku na televiziji ili u novinama da vam netko pokazuje kurac zavezan u crvenu mašnu? Imate li osjećaj da vam božićno kupovanje darova familiji i prijateljima pritišče glavu i tijelo poput preše za grožđe, a da posljedicom toga serete novac? Imate li osjećaj da ukoliko ne kupite darove, da će vam bližnji nadjenuti ime Antikrist, a ako kupite pizdarijice, da će vas prozvati škrcem i bezdušnim? Shvaćate li koliki je apsurd badnjačkog posta kad nakon ponoćke natrpate u sebe toliku količinu hrane da mi je neugodno opisivati? Koliko je ljudi stvarno sretno za Božić, a pogotovo nakon njega, a još više nakon Nove godine, kad zaviri u novčanik, a u njemu vrlo gadan Gremlin jede zadnjih deset kuna? Jel' vam stvarno stalo do Isusovog rođendana ili je stvar u masovnoj blagdanskoj pijanci sa starim znancima i samostalnom ili skupnom prežderavanju? Zanima li ikoga u 7 sati i 33 minute kakve blagdanske želje u svojoj ćoškastoj glavi ima Đapić i zar mi to stvarno moramo znati (Dobro jutro Hrvatska)? |
- 07:38 - Komentari (30) - Isprintaj - #
15.12.2005., četvrtak
nagradno pitanje
|
Što je to "Efekt smeđe galice"? "Efekt smeđe galice" je pojava kada se na špagicu tangica nakupe smeđi tarzanići ili brabonjci. Budući da žensko dupe oko anusa nema tako moćne dlake kao muško, koje bi zaustavile smeđi otpad, ostaci nužde kristaliziraju se oko špagice tanga. To je nešto slično eksperimentu koji smo s plavom galicom ili soli izvodili u školi bonus dodatak: kratka o kinofobiji Kako bih bar jedan dan mrzio pse, morao sam susjeda, zatvorenog dolje u podrumu u bačvi zajedno sa kiselim zeljem, zamoliti da laje. Susjed je nevoljko na to pristao jer kaže da je teško lajati dok ti je brnjica na ustima. Pitah ga ta što mu je brnjica na ustima, a on meni da sam mu je ja stavio dok smo se nekoć igrali policijske patrole. «Uf, dobro», skinem mu brnjicu i natjeram ga da laje. «Ev, ev», zalaje on. «Kakvo ti je to lajanje 'ev, ev'», upitam ga,«i još tak malodušno?». Odgovori mi da ne može bolje jer da sam mu izbio prednje zube kad smo se igrali Mirka Crocopa protiv Žak Houdeka. «Koja si ti prokleta mrcina. Kak da ja sad mrzim pse?», velim mu srdito. «Ajd, ako već ne možeš lajati kao pravo pseto, evo ti rep, pa trčkaraj okolo. I budi zaigran». Nabijem mu dršku metle u dupe. U međuvremenu naiđe mu žena i optuži nas za S/M lascivne radnje, a meni dopizdilo biti ljubazan i oboje ih pobijem Uniorovom gedorom, nasjeckam na šnicle i pomiješam zajedno sa zeljem. Grah se lako doda kasnije. Nego, lijepo je jednom rekao moj pradjed kad je jeo čovjeka koji mu je došao pomoći oteliti kravu, da mržnja nije prolazna, a ljubav jeste. |
- 23:19 - Komentari (20) - Isprintaj - #
patnje jednog mizantropa
|
Moje nevoljenje ljudi nema veze s njihovim izgledom. Čuj, nisi ti kriv kaj su ti otac i mati ružni, a djed i baka plaše ostale mrtvace na groblju. Kriv je Otac svemogući koji je stvorio Adama, a nakon toga i Evu. To dvoje čim je stvoreno posjedovalo je potencijalnu mržnju mene prema ljudstvu. Naravno, kako bi mogao mrziti nekoga, ako on prvo nije stvoren, što će reći, da ih Bog nije stvorio ne bi bilo ni mene pa ni moja mržnja ne bi postojala, ali što bi onda postojalo? Gomila živadi, grožđe od sto kila, med u bačvi, mlijeko u cisterni. I sve bi te životinje, predmeti, objekti i pojmovi bili sretni, ali nije li vječita sreća dosadna, pa i Bogu samome? Zašto je on uopće krenuo stvarati svijet? Zato jer mu je bilo dosadno. A kako jednome bogu može biti dosadno? A što ja znam. Mi mu dajemo poluljudske karakteristike i pušimo foru. On je sve i sva i kaj sad da ja tu rečem? Jel' mu bilo dosadno ili nije? Uglavnom, ta dva lika ljudskog sjemenja razlog su mojem nevoljenju. Za mene su jako krivi i ja si tu ne mogu pomoći. Šteta je napravljena. Mržnja je rođena. Pa i onda kad je Bog zaprijetio zlim ljudima, koje posljedičnom logikom također mrzim, da će ih potopiti, opet je netko omanuo. Istina, morao je postojati jedan Noah da bi svu onu stoku, perad i kukce strpao u barku (gdje li je samo smjestio kita?). Sad se ja pitam zašto, kad su Noah i njegovi potomci preko daske stizali na barku, nije netko izmaknuo tu dasku tako da se ovi utope i stvar riješena. Nema njih, nema mene kao nevjerojatno davnog potomka, i nema mržnje. Preživio Noah i njegovi omraženici, osnovali narod, razmnažali se, osnovali drugi narod, pa treći, osmi, stoti. Bogati, tko će to više pobiti. Pa to je masa materije za mržnju. Izbijali ratovi, pljačke, boleštine, katastrofe, ali ljudi se nisu dali. Sve više i više ih je bilo. I onda se rodi jedan prorok, kažu dobar ko kruv. Rekoh, ajde taj će nešto smućkati i riješiti jednog lika iz budućnosti strasti mržnje. Vraga. Nije ništa napravio. Ljudi je bilo još više. Množe li se množe. A dobro je počeo. Kaže: ne bojte se smrti, čeka vas vječan život nakon života, samo trebate biti dobri. To, majstore, to cijenim. Dobra zamka. Ono, bit će dobri, kratko će živjeti zbog toga, jer na uštrb dobrih dugo će živjeti zli koji će ubijati dobre i pola problema riješeno. Za one zle koji ostaju pobrinut će se Otac nekom bolesti ili još jednim potopom i nema više ljudi. Malo sutra. Lukavac nije doživio ni pola životnog vijeka, ovi zli razapeli i njega. Gdje je bila greška? Pa svi su bili zli: i oni na Njegovoj strani i oni na protivničkoj. Tko bi rekao. Idemo dalje. Ostavio dobri pokojnik svoje sljedbenike da šire filozofiju dobrote. Kurac. Većina ih širila mržnju, zlo i jednoumlje. Sve što nije išlo po njihovoj špagi od dana kad su došli na vlast, bilo je pobijeno, prognano, opljačkano, zapaljeno, poniženo. Rekoh, ajd napokon, ovi s križem na prsima pobit će pogane, a ove će pak pobiti kuga i pogani. Jeeee, vražju mater. Pogana je bilo mnogo, križara je bilo mnogo, ljudi koliko hoćeš, a smrt nema sto milijuna ruku. U stvari, ovisi o razdoblju. Nekad ubija jednog po jednog, a nekad ih odjednom pobije na tisuće. Nije baš pouzdana. U stvari svatko dobije po pičci, ali ih se više rodi no što umre. I kak da ja sad ko jedan mizantrop kooperiram s njom? Ništa nije pogodovalo da nas nema. Koliko god se ratova vodilo, koliko god strašnih bolesti nastupilo, koliko potresa, poplava, požara i suša, ništa nije pomoglo. Ljudi je bilo sve više. Kad su pogani stali na rep križarima, krenuli su pod znakom polumjeseca vratiti neke sitne dugove iz prošlosti. To majstori, to je posao, pomislio sam. Sad će ovi pobiti ove, pa će ostati samo nevjernici, a sa njima će se obračunati Otac jer su nevjernici. Mislim, što mogu reći, osim da se čovjek stvarno mora pouzdati u sebe i mrziti kao pojedinac, jer svi ostali su za kurac. I tak, prolazila stoljeća u umiranju, a ljudi se množili poput taxifolije kaulerpe. I onda se jednoga dana rodio Adolf. Taj je bio ko stvoren da pobije narode, a njegov bi narod na kraju pobio Otac, bog svemogući. Naravno, tip je bio lud i promašio bit… I tako to traje stoljećima: svi se mrze, kolju, ubijaju, siluju, kradu, pale, pljačkaju, slušaju narodnjake, primitivni su, loši, svakakvi, a svejedno se rađaju novi, isti, s istim navikama, baš onakvi kave bih ja trebao mrziti. Ne, stvarno, možda mi nećete vjerovati, ali biti mizantrop na kugli zemaljskoj nije baš lako. Nitko mi neće pomoći, čak ni Otac koji je nas je stvorio, a onda pustio da ja moram mrziti. Imam osjećaj da nikada neću dobiti bitku. Osim ako mi ne pomogne netko izvana. Neka zelenjava. |
- 01:11 - Komentari (10) - Isprintaj - #
14.12.2005., srijeda
živjela mizantropija, mrtvili ljudi
|
Od danas sam odlučio ne voljeti ljude. Promatrajući svoj krivi kažiprst i ožiljak od sjekire, uspomenu na dane ponosa i slave goričkih pijanki, shvatio sam da ljubav prema čovjeku nije ono što me ispunjava. Ustao sam naglo i razbio čašu slučajno je trknuvši istim krivim kažiprstom i potpuno ravnim srednjim prstom kojim ću od danas svima pokazivati kurac. Čaša je pala na pod, ali se nije razbila. Znak da moja mržnja (od sada) jest ispravan stav. Onda sam dignuo tu istu čašu i ugledao skupinu koju mrzim – ljude. Šetali su nogostupom zajedno sa svojim šugavim i ružnim psetima i ćaskali kao da na svijetu ništa nije zlo. Zamahnuo sam čašom i bacio je kroz prozor. Prozor je bio zatvoren što znači da je nisam bacio kroz njega, već se odbila i opet pala na pod i ovaj put se, zaslugom onih koje mrzim, razbila. Od tog sam trenutka definitivno počeo mrziti ljude. Sada više nije bilo uzmaka pa makar nikada više ne vidio što je sreća. I tako je počelo. Ugledao sam kroz prozor drugu skupinu ljudi i krenuo da ću im reći da ću im jebati mater ljudsku i stao na krhotinu oštrog stakla. Krv je liptala iz rane i svaka kap koja je pala na pod sadržala je jedan mililitar mržnje. Sada apsolutno, neodgodivo i neporecivo nema povratka, pa makar postao fitilj za veliki prasak. Inicijalna kapisla mržnje prema ljudima pokrenula je veliku eksploziju i nastala je velika gljiva mizantropije. Odšepesao sam do balkona pokušavajući barem divljom dernjavom doprijeti do omraženih, ali uz put sam se spotaknuo i pao na usisavač. Slomio sam ruku na dva mjesta. Jedva sam dopuzao do telefona da ću nazvati hitnu pomoć i reći im što mislim o pičci njihove mame, kadli onim krivim kažiprstom zapnem za hrđavi čavao koji tu stoji zabijen godinama, a nitko ne zna zašto, i ogrebem se do stadija tetanusa. Poput rana na mom tijelu koje su se svakih deset sekundi neminovno pojavljivale, tako je raslo i moje ne voljenje ljudi. S porezanom nogom, slomljenom rukom, zatrovanim prstom i kroničnom mizantropijom, naslonih se na zid i gledajući spremnik pištolja, okrenem cijev prema prozoru, misleći da ću u dalekoj daljini vidjeti ljude, povučem oroz, rikošet u glavu i eto... ...gle ovog s krilima. Sad ću mu ih podrezati... jebem ti škare! |
- 02:02 - Komentari (16) - Isprintaj - #
13.12.2005., utorak
narodnjačka Nemeza
|
"čovjek nije ništa drugo nego svoj projekt, on egzistira samo ukoliko se uozbiljuje, on dakle nije ništa drugo nego sveukupnost svojih čina, ništa drugo nego vlastiti život…Sudbina čovjeka je u njemu samome…" J.P.Sartre Prva žrtva skljokala se beživotno ispred mojih nogu na kraju srednje škole kad su na maturalnoj večeri dva pijana morona sred ratnog vihora zapjevala neki jebeni narodnjak. U mrklom mraku, ispred hotela, prišao sam jednom od njih i zario mu nož u trbuh i po taktu borbene koračnice koja mi je odzvanjala u glavi, vadio i ponovno ubadao osamnaest puta. Obrisah krv s oštrice o njegovo bezbojno lice i otiđoh kući na sarmu. Svi su pričali o tom stravičnom zločinu (mo'š mislit), a ja sam guštao što je jedna fanatična seljačina crvljiva i u raspadnutom stanju. Slijedeći mrtav znanac prije no što je sjekiricom dobio razdjeljak na desnoj strani uredno podšišane frizure, pijano je klečao na podu vikendice i derao se izbezumljeno «plaaava ciganka». Nije znao da ja ne volim cigane, a pogotovo ne one, asimilirane, poblajhane i uključene u urbane trendove. Izašli smo napolje zbog nužde i kad je on nesuvislo i pijano grgljao, pokušavši zakopčati dugme na hlačama, prišao sam mu s leđa i zabio sjekiru u glavu. Krv je liptala po crnom grožđu. Vino je te godine bilo prilično gusto. Opet su novine i narod brujali o brutalnom ubojstvu, a ja sam igrom slučaja, zadovoljno upijao veliku misu u B-molu koštajući tanku slaninu koju je stari dan prije donio iz sušare. Kad su se pet godina kasnije zlatom i stranom valutom nakićeni svatovi uhvatili u kolo i koštac sa zaigranim tonovima dragačevske škole, u mojem se ruksaku tuckalo deset punih okvira 7,62 municije, a cijev automatske puške bila je spremna izbljuvati vatru zbog pretjeranog koštanja baruta. S novom šiltericom nebitne marke na glavi, uletio sam u prepunu salu punu znojnog isparavanja pomiješanog s jeftinim parfemom od vanilije i redom pobio više-manje dvadesetoro papkara. Taj sam dan uspio završiti na slobodnom teritoriju bilogorskih obronaka i guste, obrasle šume. Zbog nerazumijevanja okoline, skrivao sam se mjesecima po goricama sve dok u jednim odbačenim novinama nisam pročitao veliku najavu koncerta Bijelog dugmeta. Iskopavši ponovno onu istu sjekiru kojom sam ubio onog prokletog uredno podšišanog primitivca, krenuo sam prema Zagrebu ne bi li Bebeku odrezao kurac. Nisam uspio u namjeri, ali sam zato na povratku, u zahodu brzog vlaka, na kockice iskasapio srednjoškolca iz čijeg je vokmena treštao narodni melos. Ispostavilo se da je tip slušao Kud idijote. Jebiga, pogriješio sam, ali tko mu je kriv što sluša sranje. Evo sad sjedim za jednim birtijskim stolom, močim piškote u duplu s mlijekom i razmišljam kako ću ovom tipu koji neprestano gura kovanice u džuboks nabiti svrdlo bušilice na baterije u oba oka. Jedno po jedno. |
- 16:55 - Komentari (11) - Isprintaj - #
kurac, ljubav i poštenje
|
Kontemplirajući u tišini jednog ponoćnog života koji se u ovom trenutku pustim bezvučjem iživljava na meni, a zahvaljujući šestomjesečnom celibatu koji se svom svojom opakošću i dosljednošću koju ne goje niti svi božji zaposlenici skupa, okomio na moj spolni život, iza ugla neočekivanih misli svojom nogom u moju glavu opizdio me jedan pojam. U stvari, o njemu ću kasnije razglabati, a možda i neću: vraćam se na stanje koje tako okrutno okupira moje hormonalne žlijezde i poigrava se s testosteronskom hidraulikom spužvastog izdanka koji produžuje vrstu, stanje koje pitanje prolaznosti života podebljava boldanim velikim slovima i kao posljedicom sve brže odbrojava trenutke do konačne obamrlosti velikog i uvaženog gospodina, svima dobro znanog, Kurca. Koji jebeni razlog mora postojati u životu jednog potentnog mladca da se odluči na celibat? Krenimo prvo od vjerskih razloga jer oni mi prvi padaju na pamet. Konzumiranje jedne veze prema kršćanskoj «mitologiji» ne smije se dogoditi prije braka. U današnje vrijeme ljudi se sve kasnije odlučuju na brak (zanemarimo slučaj «prisile», odnosno slučajnog začeća). Kad bi štovali uvjerenja svoje religije, prva jebačina dogodila bi se nakon 25. godine. Prosječan junf muške jedinke otapa se (muški junf nestaje postupno) s, recimo, sedamnaest godina. Dakle, tu bi već izgubili osam godina. Ostalo bi nam, u najboljem slučaju, još dva puta toliko do razdoblja kada ulje na hidraulici pušta, a kompresija radi poput trube u koju puše mrtva protozoa. Dakle, prosječni vijek jednog potentnog jebača trajao bi 16 godina. Koje su posljedice religijskog celibata? Prvo, gubi se 8 godina jebačine. I to kakve jebačine: svako novo umakanje pubertetlije i postpubertetlije novo je i neprocjenjivo iskustvo i ne može se mjeriti s ikojim seksualnim iskustvom iskusnih jebača. Reći ćete da se i nakon 25. godine isto tako može iskustvo stjecati sa svakim novim umakanjem. Može, naravno da može, ali s jednom osobom (zapamtite, vi ste kršćanin). Dakle, druga posljedica jest cijeli jebeni život jebati jednu osobu. Ima li boljeg razloga da nakon nekoliko godina uđete u drugo razdoblje celibata i u njemu propatite cijeli svoj život? Ovako, zanemarivši ta zatucana uvjerenja, možemo jebati koliko hoćemo i kad hoćemo, bez obveze na kupnju, sve dok nam ne dopizdi sviranje po jebalačkom klaviru pa zasviramo jedinstvenu notu na jednorupnoj fruli. Ostaju nam samo varijacije na temu. Rezimirano: 24 godine naprama 16 godina za one koji se ne drže religijskog celibata, a takvih je 99,9999 posto i možete si zbog toga svi vi koji skrušeno štujete Boga to vaše uvjerenje zabiti u dupe, jer da Ga štujete ne bi jebali prije braka. Licemjeri. O religijskom celibatu crkvenih radnika degutantno je raspravljati jer znate što se često događa iza kulisa božje ustanove. Uf, ufurao sam se, a teksta sve više pa ću ubrzo završiti. Ostali razlozi za celibat mogu biti fizički i psihički. Fizički razlog za celibat jest impotencija koja je opet stvar psihičkog stanja mužjaka uslijed okolnosti koje mogu biti: 1. posljedica podle ženske pokvarenosti i bezumlja koja konstatnim uvjeravanjem o lošem seksu, malom kurcu i nemogućim tajminzima za seks dovodi do psihičke blokade koja se aktivira u odlučujućem trenutku. 2. neatkraktivnost mužjaka. Jebiga, priroda je ljudima namijenila seksualni mehanizam sličan cvijetu i leptiru. Što je cvijet šareniji to se leptiru više jebe. A način koji se manifestira traženjem dobrote u muškom srcu ili pameti izmislili su marksisti i neke istočnoafričke sekte. Psihički razlog za celibat manifestira se u nekoliko slučajeva: 1. sjebala ga prva žena, uvalila mu druga žena, ostavila ga treća. Takav život pretvorio je žrtvu u mizantropa koji ne podnosi isključivo žensku vrstu, a jedna od posljedica te mizantropije je celibat. 2. homoseksualnost u konzervativnoj sredini. Peder koji živi u takvoj sredini, zbog ugroženosti života i egzistencije, prije će se «družiti» sa psićem i kozom no pokušati uvaliti nekom mrtvo pijanom potencijalnom partneru. Treći psihički razlog, meni najvažniji, jest ljubav na daljinu. Od te vrste celibata ja patim. Borim se s njim, hrvam, pucam, psujem, loše kuham, pravim male ogavne snijegoviće, streljam slavuje pogledom, razbijam monotoniju stilski uređene rečenice, iz dna duše mrzim zabavni program, prdim, smrdim i gromoglasno podrigujem. Ali ne posustajem. Zbog tog celibata imam psihičke probleme i spopadaju me psihoze poput onih koje se uočavaju u žena u menopauzi. Zbog njega sam obolio od skatologije i prijapizma. Zbog njega svaki dan pišem. Zbog njega mi se ruka užarila i nadlaktica zadebljala. Zbog njega kupujem kremu za žuljeve. Zbog njega pomalo, ali zasigurno, odlazim u kurac. U KURAC, RAZUMIJETE LI VI MENE? ODLAZIM U KURAC ZBOG LJUBAVI. U PIČKU MATERINU I POŠTENJE!!! |
- 01:36 - Komentari (17) - Isprintaj - #
12.12.2005., ponedjeljak
o komu, o čemu...
|
Baš sam zapao u neku stvaralačku krizu pa ne mogu pisati ni o sranju vulgaris, a kamoli filozofski i mudro sklapati rečenice koje opisuju proces izdvajanja nekorisnih tvari koje organizam odbacuje, kao što privatizirana tvornica odbacuje višak radnika jer im ne trebaju, a oni se čude ta koji kurac ih odbacuju, a lijepo su se ugnijezdili, isplanirali cijeli radni vijek, podigli kredite, zadužili se do tjemena i već jednom nogom bili u mirovini, a onog jutra kad su nakon 15 godina prvi puta osjetili da su u neobranom grožđu ili na njivi obranog bostana, shvatili su da život više nije socijalistička utopija, da radni vijek nije konstanta koja se sastoji od jednog zanimanja, jednog iskustva i jedne rutine, i kad su nakon tog dugog perioda uljuljanosti u nepromjenjivu svakodnevnicu ušli u zgradu biroa za zapošljavanje, osjetili su najgoru spoznaju jednog dječaka koji je ostao sam na svijetu, ali bez onih samovoljnih akcija i izobilja koje je ostalo za zatečenom gomilom (riječ je o Paletu). Ovdje je relacija bjelodana: tvornica = organizam višak radne snage = govno biro za zapošljavanje = kolektor otpada kojem pročišćavač rijetko iliti gotovo nikada ne radi. Dakle, proces odvijanja radnog ciklusa u životu jedne jedinke u našoj državi jest skatološki rečeno (skatologija – bolesna sklonost neprestanom spominjaju ljudskog izmeta) klasični primjer sranja. I što smo u ovom kratkom izlaganju shvatili? Da samo treba započeti srati i drek će se već nekako pomoliti i izaći, da se pojam sranja može primijeniti na sve aspekte življenja i da je cijeli život sranje. No sranje je u većini slučajeva guštanje, nije li? Za kraj jedna mala digresija: Jedan se rimski odličnik, Martijal se zvaše, na sve one nadripjesnike koji su tako gorljivo željeli čitati svoje stihove na glas, potužio: Pitam vas, tko može izdržati te napore? Čitate mi dok stojim, Čitate mi dok sjedim, Čitate mi dok trčim, Čitate mi dok serem. hihihi |
- 18:24 - Komentari (5) - Isprintaj - #
11.12.2005., nedjelja
kandida za najgonri opis šeksa
|
…Kad je raširila bedra i pokazala Marijansku pukotinu njene šume u kojoj je jedino drvo bilo spiralni crni baobab, a puste stazice davno ispucale strije, mister Smith se požudno skljokao na pod isplazio jezičinu i stao lizati prašinu, pepeo čikova i mrvice kukuruznog kruha, puzeći potrbuške u smjeru njena otvorenog putujućeg teatra u kojem je komedija del arte bila sve samo ne izvediva. Za njim je ostajao mokar trag ptijalina i tekućine kojom je moćno pljuvao u središte raspukline onkraj sjevernoameričkog kontinentalnog - klimom djelomično suhog, povremeno vlažnog, ponekad pustinjskog, a ponekad zasađenog šumom uzduž, nikako poprijeko – prostora narodnim jezikom zvanog pizda. Pizda, sedlo sred Apalachiana, duboki razdor površine mekog, poput istočne strane Akonkagve bijelog i poput jeftine kurve - koja više ne mari za pare, odlučivši se prepustiti kurčevima kao što su se nekoć Talijani u više navrata prepustili neprijatelju – podatnog tijela, pizda, Mohorovičićev diskontinuitet kontinuirane ljepote sve dok je ne prekrije prašina staračkog elektriciteta i ne izbora neminovnim boranjem ženskih lipidnih sedimenata, pizda, lahor latica jedne bujno rascvale ruže koja poput konobarskog novčanika pipničara na oktoberfestu sred lipnja zjapi prazna, ta deus mašina koju pokreće žudnja jedne vječite nimfomanke i jebačine gladne kurtizane, taj vrlo dobro podmazani otvor iz kojeg se pomalja sluzava glava djeteta ili sasvim krvavi, pa sve čišći i čišći, tampon, ta pizda se često naziva i pička, i ona je čekala da se jezik mister Smitha domogne užarenog sladoleda koji se apsurdno, poput samoubojstva iz zasjede ili ubojstva životom, nije istopio, ali zato i kažu da pička nije potrošna roba, ali se širi poput svemira sve dok ne postane jedna ogromna crna rupa koja će halapljivo progutati sve zvijezde, planete i sazviježđa beta-gama-kurca. A jezik mister Smitha kružio je godovima drvenog izlizanog poda, spojevima rastočene majstorije drvenog zanatlije, lickao svaki vidljivi trag oštrim kamenjem izrezanih, blatnjavih đonova, zavlačio svoje osjetilne bradavice u svaku mravlju rupu, svaki crvlji mrakom ispunjeni bivak, crtao izobate i izohipse na karti podnog mora jedne sobe, nakupljao poput vojnog bagera hrvatske vojske u službi generala Rojsa, hrpe prašine, mrvica i ostataka prostorne okom nevidljive krame. Jezik mister Smitha alat je jednog jebesvakuženu maestra koji je stvarno jebao svaku ženu jezikom, pa prstom, pa pribrajao jedan po jedan prst lijeve, a zatim desne ruke, a na kraju, kad su obronci mesnata Vezuva ljepljivom lavom prekrili natekle Pompeje, stavio svoju zmiju, gmizavca koji je imao kičmeni stup kad je tako odlučivao glavni procesor – mozak računalnog humanog sustava zvanog jebač. Taj jezik je još uvijek poput đogera, poput prljave stare krpe, poput njemačkog komunalnog kamiona u rukama varaždinskog komunalnog radnika koji noću snaži ulice barokne metropole, taj je jezik još uvijek močio pod, dok je objekt koji ima svoje ime i prezime, rodovnik, matični list, osobnu, putovnicu i radnu knjižicu, objekt zvan pička, čekao da mu na vrata pokuca vrlo željen gost i svojim vragolijama-majstorijama, soboslikarskim pokretima kaže «Sezame otvori se»… Ulomak iz erotskog romana «Crnjanski, Snjeguljica i migracija rododendrona u pleistocenu» |
- 01:00 - Komentari (15) - Isprintaj - #
07.12.2005., srijeda
Top 5 najprodavanijih knjiga u knjižarama (prema Večernjem listu)
|
kratak pregled s pokojom opaskom 1.BIOGRAFIJA JOHNIJA ŠTULIĆA- Hrvoje Horvat Sve što sam mislio o njoj reći rekao sam dva teksta niže, a o ljudima koji kupuju ovu biografiju mogu samo reći da su konzervativni i neinventivni fosili koji godinama na istom mjestu stoje za šankom i od kada je Štulić “umro”, za njih je i glazba mrtva, a život nema smisla. A kad je Štulić bio “živ” za njih je glazba opet bila mrtva jer su “umrli" neki prijašnji njihovi rock heroji. 2.ŽIVOT NA VISOKOJ PETI- Lana Biondić “Prva knjiga autorice koja duhovito i iz prve ruke piše o jet-setu, prijateljicama, muškarcima, shoppingu - ukratko, hrvatski chic-iit i sigurno veliki jesenski hit. Kada se knjizi, još prije objavljivanja, posveti TV emisija ili okrugli stol te kada javnost danima analizira tekst i traži sličnosti sa stvarnim likovima, to je bez sumnje književni presedan. Barem za naše područje.” (izvor:Superknjižara) Vrlo nadahnjujuće štivo za one koji u crkvi svetom vodom peru ruke, a u "Ljubavi u zaleđu" (hrv. sapunici op.a.) žele vidjeti sebe u izvođenju jedanaesteraca. 3.KUŠAJ I SLUŠAJ DALMACIJU - Zlatko Gall Mogao bih se okladiti u svoju kantu od 566 mHz da su po broju prodanih primjeraka knjige s receptima među prva tri knjiška žanra. Također se mogu okladiti u svoj skupi bicikl (naravno, ako mi ga pošteni lopov vrati) da su ljudi koji su kupili knjigu recepata na osnovu istih smućkali najmanje i najviše jedno jelo, a onda skužili da im više godi što im majka ili baba skuva. 4.SUSTAV JOGA U SVAKODNEVNOM ŽIVOTU- Paramhans Svami Mahešvarananda Inghurst Ljudima više nije dovoljno kontemplirati tijekom nedjeljne jutarnje mise jer ih lagano peče savjest kad u sakralnom duhovnom miru razmišljaju o poboljšanju seksualnog života. Zbog toga se bacaju u meditacije i kupuju knjige raznih Maharrababšvanadhabaramputra Svami Salamija pomoću kojih postižu transcendentalna iskustva sve dok ne shvate da su ćevapi daleko ukusniji od kuhane mrkve. Što reći? Postajemo Zapad, a Zapad je, gledano iz Japana, ipak Istok. 5. LINIJA LJEPOTE- Alan Holl koliko sam shvatio, ovo je zaista roman, britanski roman suvremenog britanskog pisca. No to je varka. Bez obzira na kvalitetu/nekvalitetu romana, on se dobro prodaje, naravno, zbog naslova. Kad vidite naslov Linija ljepote, prva asocijacija jest: kako biti lijepa. Kako biti profinjeno lijepa dok u Ludnici vrišti Dara. Dara Bubamara. Kako s francuskom manikurom jesti smokiće a da sol ne izgrize gornji, osmi sloj laka na noktima. A možda je stvar u cijeni od 109 kuna i velikom broju stranica (453)? Što zaključiti iz top 5 liste? Da je istina da ljudi čitaju. Možda više nego prije, možda manje, tko zna. No jedno je sigurno: oni čitaju sranja. Isto kao što i gledaju sranja, isto kao što i slušaju sranja, isto kao što i jesu jedno veliko smrdljivo sranje. Hihihi. Pljuvačnicu sam očistio i ulaštio. Dakle, vrijeme…sad. |
- 08:46 - Komentari (40) - Isprintaj - #
06.12.2005., utorak
MTČ
|
Nasmijane tete poput astronauta koji su produžili prema Plutonu. Vesele ženice s nanosima dlaka u smjeru u kojem je vjetar puhao. «Dobar dan» Radio, komunalni kamion, tramvaj, radovi na cesti, kompresor, bušilica… «Dobar dan», ponovim. Baba, poštar, možda kišica… ne nije kišica, radovi na cesti, radio. Pogledam u ogledalo i odgovorim:» Dobar dan». «Dobar dan», neki se čudak kesi. Zamrznem ga i promatram. Neizgrebani krmelji. Tragovi cipele na lijevoj nogavici. Tragovi blata na desnoj. Blatne cipele. «U razdeljak te ljubim... svim žarom srca…», trešti na radiju. Rez. Kamion s šljunkom, lopate, pješaci. Tete ne vole vesele tekstove. Pažljivo prilazim pultu. Uočavam razdjeljak po sredini, točno ispod nosa… Prst se ukočio i stao na točci. Katodno staklo nijemo bleji u mene. Sve sam utišao samo da pronađem nit koja će me iskobeljati iz uvoda. Krenuo sam furiozno, razvio slike, ubacio grotesku, pokoju šalu… i stao. Ugazio sam u neinspirativno govno. Ukucam sjajnu adresu i preplaši me razjapljena neman. Osjetih se zrncem svemirske prašine koje će crna rupa nemilosrdno usisati. Strah. Isplazio sam jezik. Ližem staklo, navlačim penis. «Dobar dan», kriknem veselo s vrata i ugledam široko, kao pogled na otvoreno more, dupe prodavačice. «Oprostite, samo trenutak», guzila se žena, možda majka, nikako baka, tražeći pamuk u moru akrila. Zatvaram vrata, čvrsto, kao da će se sama od sebe zaključati. Poput najsretnijeg leptira prilazim toj cvjetnoj stepi. Dupe zategnuto kao politički odnosi bivših republika. Dupe veliko kao savez sovjetskih republika prije raspada. Dupe privlačno kao buđola u izlogu mesnice. Dupe kao dupe žene koja znade. «Dobar dan, izvolite», odjednom, napadnut frontalno, svojim razdjeljkom ispod nosa ukoči me ona – kraljica antidepilacijske sile. Razdjeljak kao brazda neizbrijanje stare dronfulje. Razdjeljak kao kanjon Colorada. Clark Gable s obješenim sisama. Mlohava čuna. Klik na teen, klik na lesbian, klik na schoolgirls, klik na pissing… Ne pomaže. Hipotalamus je usisao razdjeljak i odaslao enormnu količinu kortizola. Zaklopim oči. Razdjeljak. Otvorim oči i pogledam monitor: razdjeljak. Pogledam kroz prozor: golubovi s razdjeljkom iznad kljuna seru na prolaznike. Lovac sa zelenim šeširom i fazanovo pero s razdjeljkom. Uhvatim se za kurac. Iznad korijena: razdjeljak. Neinspirativno govno u koje sam ponovno ugazio sada ima razdjeljak. I dvije dlake, lijane za brabonjke... ...krase ga. |
- 11:52 - Komentari (10) - Isprintaj - #
05.12.2005., ponedjeljak
pošast lizanja dupeta jednom duhu
|
Koliko me zadivljuje Štulićeva dosljednost u stavovima prema ovim prostorima i ljudima toliko mi se osam puta više sere od lešinara koji na račun njegova lika i djela dižu pare na starim, konzerviranim rokerima (čitaj budalama) koji se drže glazbe iz mladosti kao što se muha drži za sasušeni drek u kukuruzu. Evo što Štulić kaže za novo remekdjelo hrvatske publicistike (izvor: Glas Slavonije): Fantom slobode je smeće! Horvatova knjiga je smeće – žestoka je Johnnyeva ocjena. «Horvat miješa kruške i jabuke, izmišlja i piše poluistine. Trećinu je prepisao iz intervjua, trećinu iz rekla-kazala, a trećinu iz Globusa iz 1993. godine. Pa tako možeš trideset knjiga napisati! Uvalio me u Prokrustovu postelju. Pravu biografiju napisati – pa nije to tako lako. Napisao sam deset stranica svojeg životopisa, znate li koliko mi je vremena trebalo? Znate li što je potrebno da bi čovjek uistinu opisao svoje život? I zato kažem, doslovno: moja biografija ne postoji!» kaže Štulić. A što još dodati? Napraviti koncert u čast nekoga koga boli kurac za one koji se poput neke sekte klanjaju njegovom liku naziva se «drkati na profesoricu koja te srušila». Održavati kružoke o liku i djelu nekoga koga boli kurac za one koji se nalaze u tom krugu i oko njega, naziva se «prdjeti unatoč proljevu» . Napisati biografiju o čovjeku, a da on sam to kategorički odbija, naziva se «praviti račun, obračun i inventuru bez krčmara» ili «jebati susjedu gurajući kurac u rupu na bukvi». Možda ove relacije i nemaju baš neke veze, ali više govore o ovim koristoljubivim dupeliscima no što medijska manija za Štulićem govori o iskrenom štovanju njega i njegove glazbe. van teme: mi nemamo grupu ili pjevača koji su dostojni svirati na dočeku hrvatskih sportaša (danas nastupaju: Prljavo kazalište, Baruni i Oliver)... ne znam... glazba za platinasti pir nečije prababe i njezinog osušenog jebača. |
- 08:17 - Komentari (32) - Isprintaj - #
03.12.2005., subota
dvije podle
|
onaj, iz Judeje Juda vozi traktor Za trideset srebrnjaka Selo moje malo Otac je rekao da je on seljačina i da se ne družim s njim Juda nosi šiltericu S ribom na šiltu Takve nose i postrojbe u zaleđu Pa sve pobiju i krvavo se smiju Juda ne jede meso Možda soju Okrenem se i kažem: idem na wc Ćutim miris šunke Juda pjeva U zboru s Anom Ana mi je draga … U KURAC!!! traži se naslov Pomislih: ne to nije škripa kreveta Snijeg to škripi Ili onaj neki crv u drvu Možda vjetar gnjavi vrata A ono Ti se stvarno jebeš S očevog prijatelja sinovim frendom I mojim Oh pomislio sam da te volim Sad to nema smisla Fatamorgana Mali zajeb na da/ne pitalicu. Sigurno te nisam volio. To je bila slučajna greška u koracima Košarkaš se okliznuo o parket Golman je ispustio loptu zbog kiše Ja i ne znam što to znači. Isuse, Kako si mi stisnula žig Posred čela Isuse Bože Iskopala si mi grabu i pokrila je tepihom A ja skakutam kad čekam servu. Isuse Bože Dragi Razvalila si mi dan Kako ću zatvoriti vrata? Gdje mi je bilo oko? |
- 20:21 - Komentari (10) - Isprintaj - #
neplaćeni oglas
|
Kad te klepne šaka snažna Iza lica, mrka važna Stoji malo čudno janje Koje ipak voli klanje Kao granit ili drugi Metamorfni čvrsti kamen Opizdi te posred ćela Snagatora njegov znamen Kad si blesav kad si glup Nakrivljeni tupi stup Tu je Stena da te gladi Slanom krvcom život sladi Sokol, sova ili tigar Vepar, zeko ili maca Glista, šljuka ili lav Prokletinje bješte smjesta Bit' će kev-kev, a ne av! ŽIVJELA ZAŠTITA NOVACA, OBJEKATA I LJUDI Poslušajte himnu Sokol Marić zaštitarske službe de.o.o. i znajte što vas čeka vi zlikovci: ovdje klikni me, himnu o hrabrosti poslušaj...me |
- 10:57 - Komentari (5) - Isprintaj - #
01.12.2005., četvrtak
voda
|
Sjedim ispred ove crvotočine od štanda i prodajem vodu. Sunce upeklo, ljudi glasni iako im ono lupa u glavu, žene hihoću, djeca klikću, trgovci se deru, vuku kupce za skute, a ja tih, gotovo da me nitko ni ne primijeti. Ipak, prodajem vodu, a voda nije vino. Od vode se ne žeđa, a od vina da. S istoka digla se prašina, sa zapada lelujavi obzor govori o ničemu. Na zapadu se ništa ne događa. Dođe mi malo prije Iesus i kaže da kako je vruće, gotovo nesnosno. Velim mu ja da tako valjda mora biti. Odgovori Iesus da blagoslovio me bog kad tako zborim. A ja ga upitam ta zašto, a on da sve što je otac njegov stvorio mora tako biti. Onda smo obojica zašutjeli, Iesus sa svojim mislima, sav u bogu i čudima, a ja u svojim, sav u dokonici i dosadnom, sunčanom podnevu. Mislim si ajde dobro, valjda on zna. Zbogom, veli odjednom dragi Iesus, a ja mu odgovorim zbogom Iesuse. Čudan čovjek. «Pola litre», kaže Jakov, starog Solomuna, seoskog postolara, sin. «Tri asa», neuvjerljivo mu odgovorim. «Daj mi litru». Bit će da je vrlo žedan. Ispio je vodu u tri gutljaja i pljunuo na zemlju. «Uh!», kaže olakšavajuće i ode. Popodnevna vreva dolazi do svoje najviše točke usijanja. Ljudi se poput mrava zaobilaze, ali ih mnogo ima. Dolaze Rimljani. Oni često ne plate vodu, a popiju sve. «'bardan gos'n Rimljan, bi trebali nekaj?» «Vode», veli Rimljan i vidim da je ljut. «Evo vodice za naše Rimljane, poštovanje drug Maximus, ljubim ruke» Gos'n Rimljan iskapio je vrč skupe vode, pljunuo i produžio. Moja je ruka presahla, ispružena na jarkom suncu. Podne je i pet. Vidim, žamor utihnuo, svi posjedali u hlad i tamo ćaskaju. Voda mi se već ugrijala, nitko ne kupuje. I onda se sjetim... i bude mi žao. |
- 22:06 - Komentari (5) - Isprintaj - #
prdalačka gimnazija dr. Prdivoj Bučni
|
Sat hrvatskoga jezika Često se pitate, makar ne bili svjesni toga, kakve nam prdvoljive riječi dariva naš hrvatski jezik. Moje je da vam ih predstavim, a vaše je samo da zdravo prdite. Prda – iliti stražnjica, rit, guzica, dupe, kanta, masa. Dio tijela kojim gruvamo plotune i ne mislimo na posljedice. Kaže Anić navodeći primjer: «platit će ti prda» što bi značilo «platit ćeš, nastradat ćeš, ja sam trudna» Prdalo – osušen i napuhan svinjski mjehur kojim se djeca igraju kao balonom ili loptom. Kasnije su cijele svinje punili plinom kako bi se cijeli razred mogao igrati balonom, sve dok jednog dana nije došao čiča i cigarom pretvorio sebe i svinju i pola dvorišta u krater. Prdež – književni hrvatski kaže «ispuštanje vjetrova». Međutim «ispuštanje vjetrova» nema potrebnu težinu pojma «prdež». Svojom zvučnosti riječ prdež direktno aludira na glasan, mastan i gust vjetar kojeg je posljedica palež. Ponekad čak i smrdi na nju. Prdimiš – čovjek bi pomislio da se radi o nabildanom tipu čiji zvukovi prdca su nalik sviranju o travku ili češalj. Međutim riječ je o prid . indekl. ob. u: ~-farba etnol. podr. pepeljasta, neodređena boja (npr. kose ili neuglednog konja kojem se na trbuhu skorilo govno) Prdizvek – tu sam morao obrisati pokoju suzu. Kad bi me pitali kako bih opisao sebe u najkraćim crtama, ja bih onako s pol kurca i oba jaja, ladno, ali moćno rekao PRDIZVEK. Za ovaj pojam postoje tri objašnjenja, a ja se vidim barem u dva… 1. onaj koji glasno ispušta vjetrove (taj sam nedvojbeno) 2. onaj koji mnogo i besmisleno govori, koji brblja gluposti (pa baš ne govorim previše, ali zato pišem mnogo i besmisleno) 3. soj graha (ako nisam nastao od graha, a ono mi je fetus bio nalik njemu). Prdjeti – o ovome ne treba puno razglabati samo ću prepisati ono što piše u Aniću, a svaku prazninu shvatite kao pauzu između dva prdca koja igrate povodom radničko sportskih igara u prdenju. (prditi) nesvrš. prema svrš. prdnuti (pril. sad. prdeći, gl. im. prdenje) vulg.1.ispuštati plinove iz crijeva; puštati vjetrove 2. pren. pejor. razg. govoriti gluposti, pričati besmislice silom prđi rđom smrđi – pravi se bogat i imućan, a jadan je i siromašan. To su ovi što voze aute na kredit, a u frižideru imaju dvije osušene šnite parizera. gudio, prdio (nitko te ne sluša) – uzalud je govoriti, javna riječ nema smisla, ništa se ne može postići ukazivanjem na što. Gudio ja ili prdio, muzika je ista. sitoj majci djeca prde– gdje je blagostanje ili dobro stanje tu je i obijest. Mnogim današnjim sitim majkama djeca prde, šta prde, gruvaju. ja ga krstim, a on prdi - gluh je na najbolje savjete, ne obadaje to što mu govorim. Sjebao mu metan mozak i pužnicu. prdnuti u varičak - iznevjeriti, zakazati, zatajiti. Znalo mi se dogoditi da pred snošaj prdnem u varičak, pa odem na wc, kunem, molim, navlačim, gladim, tepam, sve dok mi ne pokaže koliko paučine ima na plafonu. Prdonja – 1.onaj koji stalno pušta vjetrove 2. dosadna, nekorisna, uzaludna osoba. JA JESAM PRDONJA, ALI NISAM PRDONJA- ovo stoji uz rang Hamletovom BITI IL' NE BITI. literatura: Vladimir Anić, Rječnik hrvatskoga jezika, Novi liber, Zg, 1998. |
- 13:50 - Komentari (7) - Isprintaj - #
|
Dnevnik.hr
Opis bloga
ČASOPIS TARZAN glavni i odgovorni urednik: Sisajed izdavač:www.blog.hr novinski majl: objes(e)ne@sise.hr |
