Koliko me zadivljuje Štulićeva dosljednost u stavovima prema ovim prostorima i ljudima toliko mi se osam puta više sere od lešinara koji na račun njegova lika i djela dižu pare na starim, konzerviranim rokerima (čitaj budalama) koji se drže glazbe iz mladosti kao što se muha drži za sasušeni drek u kukuruzu.
Evo što Štulić kaže za novo remekdjelo hrvatske publicistike
(izvor: Glas Slavonije):
Fantom slobode je smeće!
Horvatova knjiga je smeće – žestoka je Johnnyeva ocjena. «Horvat miješa kruške i jabuke, izmišlja i piše poluistine. Trećinu je prepisao iz intervjua, trećinu iz rekla-kazala, a trećinu iz Globusa iz 1993. godine. Pa tako možeš trideset knjiga napisati! Uvalio me u Prokrustovu postelju. Pravu biografiju napisati – pa nije to tako lako. Napisao sam deset stranica svojeg životopisa, znate li koliko mi je vremena trebalo? Znate li što je potrebno da bi čovjek uistinu opisao svoje život? I zato kažem, doslovno: moja biografija ne postoji!» kaže Štulić.
A što još dodati?
Napraviti koncert u čast nekoga koga boli kurac za one koji se poput neke sekte klanjaju njegovom liku naziva se «drkati na profesoricu koja te srušila».
Održavati kružoke o liku i djelu nekoga koga boli kurac za one koji se nalaze u tom krugu i oko njega, naziva se «prdjeti unatoč proljevu» .
Napisati biografiju o čovjeku, a da on sam to kategorički odbija, naziva se «praviti račun, obračun i inventuru bez krčmara» ili «jebati susjedu gurajući kurac u rupu na bukvi».
Možda ove relacije i nemaju baš neke veze, ali više govore o ovim koristoljubivim dupeliscima no što medijska manija za Štulićem govori o iskrenom štovanju njega i njegove glazbe.
van teme: mi nemamo grupu ili pjevača koji su dostojni svirati na dočeku hrvatskih sportaša (danas nastupaju: Prljavo kazalište, Baruni i Oliver)... ne znam... glazba za platinasti pir nečije prababe i njezinog osušenog jebača.
Post je objavljen 05.12.2005. u 08:17 sati.