"čovjek nije ništa drugo nego svoj projekt, on egzistira samo ukoliko se uozbiljuje, on dakle nije ništa drugo nego sveukupnost svojih čina, ništa drugo nego vlastiti život…Sudbina čovjeka je u njemu samome…"
J.P.Sartre
Prva žrtva skljokala se beživotno ispred mojih nogu na kraju srednje škole kad su na maturalnoj večeri dva pijana morona sred ratnog vihora zapjevala neki jebeni narodnjak. U mrklom mraku, ispred hotela, prišao sam jednom od njih i zario mu nož u trbuh i po taktu borbene koračnice koja mi je odzvanjala u glavi, vadio i ponovno ubadao osamnaest puta. Obrisah krv s oštrice o njegovo bezbojno lice i otiđoh kući na sarmu.
Svi su pričali o tom stravičnom zločinu (mo'š mislit), a ja sam guštao što je jedna fanatična seljačina crvljiva i u raspadnutom stanju.
Slijedeći mrtav znanac prije no što je sjekiricom dobio razdjeljak na desnoj strani uredno podšišane frizure, pijano je klečao na podu vikendice i derao se izbezumljeno «plaaava ciganka». Nije znao da ja ne volim cigane, a pogotovo ne one, asimilirane, poblajhane i uključene u urbane trendove.
Izašli smo napolje zbog nužde i kad je on nesuvislo i pijano grgljao, pokušavši zakopčati dugme na hlačama, prišao sam mu s leđa i zabio sjekiru u glavu. Krv je liptala po crnom grožđu.
Vino je te godine bilo prilično gusto.
Opet su novine i narod brujali o brutalnom ubojstvu, a ja sam igrom slučaja, zadovoljno upijao veliku misu u B-molu koštajući tanku slaninu koju je stari dan prije donio iz sušare.
Kad su se pet godina kasnije zlatom i stranom valutom nakićeni svatovi uhvatili u kolo i koštac sa zaigranim tonovima dragačevske škole, u mojem se ruksaku tuckalo deset punih okvira 7,62 municije, a cijev automatske puške bila je spremna izbljuvati vatru zbog pretjeranog koštanja baruta.
S novom šiltericom nebitne marke na glavi, uletio sam u prepunu salu punu znojnog isparavanja pomiješanog s jeftinim parfemom od vanilije i redom pobio više-manje dvadesetoro papkara. Taj sam dan uspio završiti na slobodnom teritoriju bilogorskih obronaka i guste, obrasle šume.
Zbog nerazumijevanja okoline, skrivao sam se mjesecima po goricama sve dok u jednim odbačenim novinama nisam pročitao veliku najavu koncerta Bijelog dugmeta.
Iskopavši ponovno onu istu sjekiru kojom sam ubio onog prokletog uredno podšišanog primitivca, krenuo sam prema Zagrebu ne bi li Bebeku odrezao kurac.
Nisam uspio u namjeri, ali sam zato na povratku, u zahodu brzog vlaka, na kockice iskasapio srednjoškolca iz čijeg je vokmena treštao narodni melos. Ispostavilo se da je tip slušao Kud idijote. Jebiga, pogriješio sam, ali tko mu je kriv što sluša sranje.
Evo sad sjedim za jednim birtijskim stolom, močim piškote u duplu s mlijekom i razmišljam kako ću ovom tipu koji neprestano gura kovanice u džuboks nabiti svrdlo bušilice na baterije u oba oka. Jedno po jedno.
Post je objavljen 13.12.2005. u 16:55 sati.