Nakon godine i pol dana pisanja i trupanja jaja o inspirativni kamen spoticanja i nakon davnog spomena bloga moga u Glasu Istre, došao je napokon (fala Ribafišu i svim ljudima koji imaju nos, oko i um) trenutak da se ova novina, spisateljska deus mašina, izvor bezrezervnog sranja predstavi u prigušenom svijetlu narodu koji drka na plastične pičke iz Playboya.
Iako zbog debelog mamurluka nisam zadovoljan svojim kratkim predstavljanjem, a ostali su tako silly predstavili svoj razlog bloganja, ponosan sam na sebe i svoj entuzijazam da jednog dana ostavim traga u hrvatskom prostoru, pa makar to bilo i spektakularnom pljačkom banke ili velikom nuždom na Markovu trgu.
Nije mi namjera pisati zbog sebe, jer tko piše zbog sebe taj ne zna što znači staviti penis u vaginu, jer to je stvar kojom se udovoljava sebi, nego mi je namjera pisati zbog ljudi koji će sjedeći za računalom pustiti koju suzicu radosnicu ili tužnicu zbog onog što su na mojem blogu pročitali.
Evo, i ja sad plačem zbog napisanog, i ja sam trenutno očaran svojim blogom i ja sam cvijet koji za mnom vene.
Post je objavljen 28.12.2005. u 17:08 sati.