Moje nevoljenje ljudi nema veze s njihovim izgledom. Čuj, nisi ti kriv kaj su ti otac i mati ružni, a djed i baka plaše ostale mrtvace na groblju. Kriv je Otac svemogući koji je stvorio Adama, a nakon toga i Evu. To dvoje čim je stvoreno posjedovalo je potencijalnu mržnju mene prema ljudstvu. Naravno, kako bi mogao mrziti nekoga, ako on prvo nije stvoren, što će reći, da ih Bog nije stvorio ne bi bilo ni mene pa ni moja mržnja ne bi postojala, ali što bi onda postojalo? Gomila živadi, grožđe od sto kila, med u bačvi, mlijeko u cisterni. I sve bi te životinje, predmeti, objekti i pojmovi bili sretni, ali nije li vječita sreća dosadna, pa i Bogu samome? Zašto je on uopće krenuo stvarati svijet? Zato jer mu je bilo dosadno. A kako jednome bogu može biti dosadno? A što ja znam. Mi mu dajemo poluljudske karakteristike i pušimo foru. On je sve i sva i kaj sad da ja tu rečem? Jel' mu bilo dosadno ili nije?
Uglavnom, ta dva lika ljudskog sjemenja razlog su mojem nevoljenju. Za mene su jako krivi i ja si tu ne mogu pomoći. Šteta je napravljena. Mržnja je rođena.
Pa i onda kad je Bog zaprijetio zlim ljudima, koje posljedičnom logikom također mrzim, da će ih potopiti, opet je netko omanuo.
Istina, morao je postojati jedan Noah da bi svu onu stoku, perad i kukce strpao u barku (gdje li je samo smjestio kita?). Sad se ja pitam zašto, kad su Noah i njegovi potomci preko daske stizali na barku, nije netko izmaknuo tu dasku tako da se ovi utope i stvar riješena. Nema njih, nema mene kao nevjerojatno davnog potomka, i nema mržnje.
Preživio Noah i njegovi omraženici, osnovali narod, razmnažali se, osnovali drugi narod, pa treći, osmi, stoti. Bogati, tko će to više pobiti. Pa to je masa materije za mržnju.
Izbijali ratovi, pljačke, boleštine, katastrofe, ali ljudi se nisu dali. Sve više i više ih je bilo.
I onda se rodi jedan prorok, kažu dobar ko kruv. Rekoh, ajde taj će nešto smućkati i riješiti jednog lika iz budućnosti strasti mržnje.
Vraga. Nije ništa napravio. Ljudi je bilo još više. Množe li se množe.
A dobro je počeo. Kaže: ne bojte se smrti, čeka vas vječan život nakon života, samo trebate biti dobri. To, majstore, to cijenim. Dobra zamka. Ono, bit će dobri, kratko će živjeti zbog toga, jer na uštrb dobrih dugo će živjeti zli koji će ubijati dobre i pola problema riješeno. Za one zle koji ostaju pobrinut će se Otac nekom bolesti ili još jednim potopom i nema više ljudi.
Malo sutra. Lukavac nije doživio ni pola životnog vijeka, ovi zli razapeli i njega. Gdje je bila greška? Pa svi su bili zli: i oni na Njegovoj strani i oni na protivničkoj. Tko bi rekao.
Idemo dalje.
Ostavio dobri pokojnik svoje sljedbenike da šire filozofiju dobrote. Kurac. Većina ih širila mržnju, zlo i jednoumlje. Sve što nije išlo po njihovoj špagi od dana kad su došli na vlast, bilo je pobijeno, prognano, opljačkano, zapaljeno, poniženo. Rekoh, ajd napokon, ovi s križem na prsima pobit će pogane, a ove će pak pobiti kuga i pogani.
Jeeee, vražju mater. Pogana je bilo mnogo, križara je bilo mnogo, ljudi koliko hoćeš, a smrt nema sto milijuna ruku. U stvari, ovisi o razdoblju. Nekad ubija jednog po jednog, a nekad ih odjednom pobije na tisuće. Nije baš pouzdana. U stvari svatko dobije po pičci, ali ih se više rodi no što umre. I kak da ja sad ko jedan mizantrop kooperiram s njom?
Ništa nije pogodovalo da nas nema. Koliko god se ratova vodilo, koliko god strašnih bolesti nastupilo, koliko potresa, poplava, požara i suša, ništa nije pomoglo. Ljudi je bilo sve više.
Kad su pogani stali na rep križarima, krenuli su pod znakom polumjeseca vratiti neke sitne dugove iz prošlosti.
To majstori, to je posao, pomislio sam. Sad će ovi pobiti ove, pa će ostati samo nevjernici, a sa njima će se obračunati Otac jer su nevjernici.
Mislim, što mogu reći, osim da se čovjek stvarno mora pouzdati u sebe i mrziti kao pojedinac, jer svi ostali su za kurac.
I tak, prolazila stoljeća u umiranju, a ljudi se množili poput taxifolije kaulerpe.
I onda se jednoga dana rodio Adolf. Taj je bio ko stvoren da pobije narode, a njegov bi narod na kraju pobio Otac, bog svemogući.
Naravno, tip je bio lud i promašio bit…
I tako to traje stoljećima: svi se mrze, kolju, ubijaju, siluju, kradu, pale, pljačkaju, slušaju narodnjake, primitivni su, loši, svakakvi, a svejedno se rađaju novi, isti, s istim navikama, baš onakvi kave bih ja trebao mrziti.
Ne, stvarno, možda mi nećete vjerovati, ali biti mizantrop na kugli zemaljskoj nije baš lako. Nitko mi neće pomoći, čak ni Otac koji je nas je stvorio, a onda pustio da ja moram mrziti. Imam osjećaj da nikada neću dobiti bitku.
Osim ako mi ne pomogne netko izvana. Neka zelenjava.
Post je objavljen 15.12.2005. u 01:11 sati.