26.12.2005., ponedjeljak

užas, smrt, strava, horor

Vrata je otvorio bradati gad, stvarno gadan tip, nevjerojatno gadan kao što su gadni neki ljudi kojih vas je neizmjerno strah zbog njihove ružnoće i srce vam lupa tako strašno da se bubnjanje ritualnih indijanskih bubnjeva čini kao tapkanje mačjih šapa, jer ugledati takvo nešto strahovito nelijepo izbrisat će iz srca sve lijepo što ste ikada vidjeli. «O vnutri» (gavari pa ruski), glas mu je bio dubok i jezovit kao što mu je i obraz bio gadan i užasan, tako prokleto izbrazdan bezobzirno opakom ružnoćom da bi se i najateističniji najhororskiji zombi iz najstrašnijeg strava i užas filma nakon sučeljavanja s ovim amorfnim izobličenjem ljudskog lica prekrižio prije no što bi svisnuo od gadljivosti i umro, zeznuo režisera i producenta i unaprijed upropastio unhappy end filma. «Spasiba» (gavarim pa ruski), prijezir koji sam osjećao prema njegovim neljudskim meandrima (na običnim ljudima karakteristike lica zovemo crte, a u njega meandri jer tu je ružnoća izrekla svoj prijeki sud, a on je glasio «ti ćeš imati meandre lica»), prijezir koji sam osjećao svakom molekulom svojeg krhkog bića, proizveo je piskutavo skvičanje koje je nekad bilo gotovo bariton ili bas čak . Pogledao me svojim mutnim očima iz kojih je isijavalo tako čudovišno izobličenje prirodom izigranog ljudskog pogleda da sam umalo ispustio vjetar, no ne bojah se smrdljivih ptica jer znam da bi zbog njegove kisele, nuklearne, živim vapnom uneređene gadljive grimase sjeo na dupe i prekrio skoro cijeli oblak prdca. Ponudio me stolcem, a ja sam pomislio da u toj prijetvornoj gesti stoji neka zamka, jer tako mračno ljigava obrazina svakim svojim djelom, riječju i gestom pokazuje da su mu misli isprepletene zlim pojmovima poput smrt, pakao, pakost, teror, mučenje, raskol, lubanja, krv, krv, ubojstvo, mrak. Odbio sam, već dobrano opijen količinom njegove bespovratno, zauvijek, neizlječivo upečatljive ružnoće i radije bih da mi je ponudio krevet jer se prostorija kao i cijeli moj život, zbog zla koje je izviralo iz svake njegove, a boga ti kako gadne, tjelesne pore, uzbibala kao olujno more, a noge se stale izvijati kao da će se svinuti u spiralu i natjerati me da cijeli život skačem ,umjesto da hodam, poput pogo-pogo opruge kojom su vjerojatno po glavi nabijali Rasputina kako bi postao najružnije čudovište u ovom dijelu mliječnog puta, a možda i cijele mliječne cestovne mreže. Kako bi stanje mojeg duha i svijesti bilo što užasnije i dovedeno do smrti nečijom vanzemaljskom ružnoćom koju nisu vidjeli ni traženju senzacionalno ružnih lica skloni ljudi koji traže gadost ljudsku, iz starog je, masnim mrljama uprljanog, prašinom umazanog, udarcima ulubljenog, gramofona strahovito jezovito drečalo «I went to god just to see, then I was looking at me… saw Heaven and Hell were lies, when I'm god everyone dies…», smrtno upečatljivom gadnošću Rasputinova lica zatrovanim eterom odjekivale su riječi još jednoga gada, najružnijeg stvora današnjice, boga i vraga negledljivosti neljudskog lica, Marlyna Mansona. Isuse bože dragi, svi sveci kršćanski, pa onda da prijeđem i na ostale religije, vjerovanja, sekte, zablude, istine i umovanja, kako je tek taj Manson ružan i gadan da mi se od samog spomena njegova imena bacaju plikovi na svakom jebenom kvadratnom milimetru mojeg tijela, čak i na očima pa nekoliko dana vidim vrlo, jako, bolesno i oftalmološki zabrinuto mutno. O jebemti koje unakaženo nešto iz čijeg nečeg izlazi tako reski, u normalnih ljudi to se zove glas, u njega nešto, čujem li ga još jednom ugurat ću si užarene igle za štrikanje u uši i staklenom vunom u mozgu isplesti zvučni izolator. Gadovi obojica. Ne mogu ni pisati više, a mislio sam pitati Rasputina ima li novi broj Playboya, jer kažu da će tamo biti spomenuti neki blogeri slični ovim dvama nakazama svih vremena uključujući i minus vrijeme prije velikog praska. O bože, o svemiru, o majko Zemljo, to stvarno jesu najružniji populus ad vitam aeternam…

- 05:01 - Komentari (12) - Isprintaj - #