Baš sam zapao u neku stvaralačku krizu pa ne mogu pisati ni o sranju vulgaris, a kamoli filozofski i mudro sklapati rečenice koje opisuju proces izdvajanja nekorisnih tvari koje organizam odbacuje, kao što privatizirana tvornica odbacuje višak radnika jer im ne trebaju, a oni se čude ta koji kurac ih odbacuju, a lijepo su se ugnijezdili, isplanirali cijeli radni vijek, podigli kredite, zadužili se do tjemena i već jednom nogom bili u mirovini, a onog jutra kad su nakon 15 godina prvi puta osjetili da su u neobranom grožđu ili na njivi obranog bostana, shvatili su da život više nije socijalistička utopija, da radni vijek nije konstanta koja se sastoji od jednog zanimanja, jednog iskustva i jedne rutine, i kad su nakon tog dugog perioda uljuljanosti u nepromjenjivu svakodnevnicu ušli u zgradu biroa za zapošljavanje, osjetili su najgoru spoznaju jednog dječaka koji je ostao sam na svijetu, ali bez onih samovoljnih akcija i izobilja koje je ostalo za zatečenom gomilom (riječ je o Paletu).
Ovdje je relacija bjelodana:
tvornica = organizam
višak radne snage = govno
biro za zapošljavanje = kolektor otpada kojem pročišćavač rijetko iliti gotovo nikada ne radi.
Dakle, proces odvijanja radnog ciklusa u životu jedne jedinke u našoj državi jest skatološki rečeno (skatologija – bolesna sklonost neprestanom spominjaju ljudskog izmeta) klasični primjer sranja.
I što smo u ovom kratkom izlaganju shvatili?
Da samo treba započeti srati i drek će se već nekako pomoliti i izaći, da se pojam sranja može primijeniti na sve aspekte življenja i da je cijeli život sranje.
No sranje je u većini slučajeva guštanje, nije li?
Za kraj jedna mala digresija:
Jedan se rimski odličnik, Martijal se zvaše, na sve one nadripjesnike koji su tako gorljivo željeli čitati svoje stihove na glas, potužio:
Pitam vas, tko može izdržati te napore?
Čitate mi dok stojim,
Čitate mi dok sjedim,
Čitate mi dok trčim,
Čitate mi dok serem.
hihihi
Post je objavljen 12.12.2005. u 18:24 sati.