«Bam!», pucanj je odjeknuo negdje daleko u redu. Vidio sam koljena kako se povijaju i ljudski trup uvlačeći se u sebe pada na pod, a zatim kotrlja u dugi, blatni rov.
«Bam!», sad već nešto bliže odjeknu drugi pucanj, dok vrane u obližnjem šumarku, već navikle na egezkuciju, nezainteresirano promatraju ovu dnevnu ubilačku matineju.
«Bam! Bam! Bam!», pedesettreći, pedesetdrugi, pedesetprvi, padanje je plesna revija sinkroniziranih mrtvaca koji se jedan za drugim ruše u bazen – logorsku grobnicu.
«Bam! Bam! Bam!», pucnjevi sve bliže odjekuju i znam da uskoro ja izvodim ovu točku za koju još nitko nije dobio pljesak.
«Bam! Bam!», šesti, peti, čujem grgljaj iz netom mrtvih usta kako u padu beživotno gutaju, rigaju, gutaju, rigaju svoju krv.
«Bam! Bam!», treći, drugi, na mene je da zažmirim i zamislim sunce.
«Bam!», izletih iz kreveta kao gromom ošinut. Oznojen, lud, izbezumljen.
«Bacite još samo jednu petardu, majku vam jebem balavu, kretensku, onu kurvinsku, idiotsku, da vam jebem, i tako ću vas išamarati da će vam krv na uši izlaziti! Komprende?».
Uplašena balavurdija prestravljeno je zurila u izbezumljenog luđaka kako bos po snijegu divlja u ovo blagdansko, zimsko, idilično popodne.
Post je objavljen 27.12.2005. u 16:22 sati.