…Kad je raširila bedra i pokazala Marijansku pukotinu njene šume u kojoj je jedino drvo bilo spiralni crni baobab, a puste stazice davno ispucale strije, mister Smith se požudno skljokao na pod isplazio jezičinu i stao lizati prašinu, pepeo čikova i mrvice kukuruznog kruha, puzeći potrbuške u smjeru njena otvorenog putujućeg teatra u kojem je komedija del arte bila sve samo ne izvediva.
Za njim je ostajao mokar trag ptijalina i tekućine kojom je moćno pljuvao u središte raspukline onkraj sjevernoameričkog kontinentalnog - klimom djelomično suhog, povremeno vlažnog, ponekad pustinjskog, a ponekad zasađenog šumom uzduž, nikako poprijeko – prostora narodnim jezikom zvanog pizda.
Pizda, sedlo sred Apalachiana, duboki razdor površine mekog, poput istočne strane Akonkagve bijelog i poput jeftine kurve - koja više ne mari za pare, odlučivši se prepustiti kurčevima kao što su se nekoć Talijani u više navrata prepustili neprijatelju – podatnog tijela, pizda, Mohorovičićev diskontinuitet kontinuirane ljepote sve dok je ne prekrije prašina staračkog elektriciteta i ne izbora neminovnim boranjem ženskih lipidnih sedimenata, pizda, lahor latica jedne bujno rascvale ruže koja poput konobarskog novčanika pipničara na oktoberfestu sred lipnja zjapi prazna, ta deus mašina koju pokreće žudnja jedne vječite nimfomanke i jebačine gladne kurtizane, taj vrlo dobro podmazani otvor iz kojeg se pomalja sluzava glava djeteta ili sasvim krvavi, pa sve čišći i čišći, tampon, ta pizda se često naziva i pička, i ona je čekala da se jezik mister Smitha domogne užarenog sladoleda koji se apsurdno, poput samoubojstva iz zasjede ili ubojstva životom, nije istopio, ali zato i kažu da pička nije potrošna roba, ali se širi poput svemira sve dok ne postane jedna ogromna crna rupa koja će halapljivo progutati sve zvijezde, planete i sazviježđa beta-gama-kurca.
A jezik mister Smitha kružio je godovima drvenog izlizanog poda, spojevima rastočene majstorije drvenog zanatlije, lickao svaki vidljivi trag oštrim kamenjem izrezanih, blatnjavih đonova, zavlačio svoje osjetilne bradavice u svaku mravlju rupu, svaki crvlji mrakom ispunjeni bivak, crtao izobate i izohipse na karti podnog mora jedne sobe, nakupljao poput vojnog bagera hrvatske vojske u službi generala Rojsa, hrpe prašine, mrvica i ostataka prostorne okom nevidljive krame.
Jezik mister Smitha alat je jednog jebesvakuženu maestra koji je stvarno jebao svaku ženu jezikom, pa prstom, pa pribrajao jedan po jedan prst lijeve, a zatim desne ruke, a na kraju, kad su obronci mesnata Vezuva ljepljivom lavom prekrili natekle Pompeje, stavio svoju zmiju, gmizavca koji je imao kičmeni stup kad je tako odlučivao glavni procesor – mozak računalnog humanog sustava zvanog jebač.
Taj jezik je još uvijek poput đogera, poput prljave stare krpe, poput njemačkog komunalnog kamiona u rukama varaždinskog komunalnog radnika koji noću snaži ulice barokne metropole, taj je jezik još uvijek močio pod, dok je objekt koji ima svoje ime i prezime, rodovnik, matični list, osobnu, putovnicu i radnu knjižicu, objekt zvan pička, čekao da mu na vrata pokuca vrlo željen gost i svojim vragolijama-majstorijama, soboslikarskim pokretima kaže «Sezame otvori se»…
Ulomak iz erotskog romana «Crnjanski, Snjeguljica i migracija rododendrona u pleistocenu»
Post je objavljen 11.12.2005. u 01:00 sati.