Kad sam s 18 godina jedva sklepao maturu, otac mi je tako snažno nabio nogu u dupe da sam glavom uletio u zavod za zapošljavanje i nosom se prilijepio za natječaj za turističkog vodiča. Mogao sam uletjeti i nosom u grotlo bogate žene, ali…
Osamnaest Bundesfosila trebao sam odvesti u prirodu i zabaviti ih za neku mizeriju od ojra.
Umjesto propisane dobrodošlice derah se «heil litra!» i «gemišt, gemišt über alles!». Njihov začuđeni izraz bio je više rezultat lošeg njemačkog obrazovnog sustava, no mojeg slabo prikrivenog idiotizma.
(Klasičan primjer svjesnog toka gluposti)
Ukrcao sam svih 18 poderotina u traktorsku prikolicu i krenuo s pjesmom prema šumi.
«ajn cvaj draj
cvaj fijr fajv
činkve sei sete
ahilove pete
sve su meni žene
ajn draj ziben
du bist majn liben
cum-baj-špil»
(Uglazbeni svjesni tok gluposti kojem slijedi nadrealistički svjesni tok gluposti)
Orilo se duž zelenih polja crvenog maka kojem je cvijet bio pupoljak pa je stoga bio zelen, a ne crven.
Orilo se duž smeđih njiva zasijanih pšenicom pa su stoga bile zelene.
Orilo se duž modrog potoka u koji se slijevala kanalizacija pa je stoga bio crn.
A sunce, ono je govorilo da postoji i da se njegove zrake probijaju do naših duša. Dakle, nije bilo oblačno.
(Kako svaka ispovijest treba sadržati dramatiku i ova će je imati. Upravo sada.)
Letjeli smo preko graba i preko izbočenja, preko plitica i preko kamenja. Za nama su ostajala umjetna zubala kako nam se ne bi zameo trag u bespućima hrvatske pustare.
Stali smo kod raspela «crnog Jezuša» i iskrcali mrtve. Bog će se pobrinuti za njih. Ako neće on, onda će kolutićavci.
Bacili smo još par nedoživjelih stogodišnjaka i zapalili dalje, prema cilju, prema staništu jelena razgrananih rogova i srne, jelenove priležnice.
O grčki bogovi, o rimski bogovi, o bogovi prije Hamurabija, o bogovi vučedolske kulture, o kršćanski, o muslimanski, o šintoisti, budisti, adventisti, hindu i Manitu. Sjednite u traktor i idite u kurac. Priroda je moje božanstvo.
Šuma. Tu je davno bog kopitar svirao o frulu, a žena mu drndala po flauti. Legnite pod lipu, zažmirite i zamislite da ste Matija Gubec. Ne. Samo legnite i zatvorite kapke. Izbacite one polusvijetleće niti koje lebde u tmini pogleda. Slušajte. Između zvukova treperavog lišća i nečujnih zvukova insekata čut ćete Pan-bend. Duo frula-flauta. Jedan puši đoksu, druga puši kurac.
Ako ste pak bešćutni pošaljite me u mjesto postanka i iz vojničke torbe izvadite Pan. Vama preporučam zvuk ugođene štilovke, pune benzina, ugojene najfinijim uljem.
Ostali smo Hans, Uve, Ingrid i ja. Tri okamine iz prekambrija i primjerak recentnog bića.
(sve su to potisnute traume iz tramvaja i kupea punih kostura).
Ostali smo Hans, Uve i ja. Ingrid je pronašla svoj životni zid na kojem je ostao vlažan trag hroptaja.
Ostali smo Hans i ja. Uve je uvenuo zbog Ingrid.
Ostao sam samo ja. Hansa je zaklao moj djed partizan kojeg nisam vidio još od praškog proljeća. Pobjegao je u šumu i zameo mu se trag cokula.
Ostala je samo točka. Ja sam pozvan na disciplinski razgovor zbog zajebavanja na radnom mjestu.
«Od Vardara pa do Triglava
Proteže se moja kurčinaaa.
Dugačka je ima grivu
Dobro ore žensku njivu
Moja kurčinaaa
Moja kurčinaaaa»
(svjesni tok gluposti protkan tematikom djetinjstva)
Post je objavljen 03.11.2005. u 10:55 sati.