ah, znaš li?
I uvijek se pitam, mogu li zelenim voćem (kao slučajno) pasti na zemlju od zrelosti, koja je to vječnost mojih trenutaka i koliko dana još moram čekati da bi se mlade lastavice ugnijezdile ispod mog balkona?
Imam li okus zrele lubenice ili sam daleko od sebe odlutala u tamnije sfere, koje ne poznaju sunčana jutra niti blage rujanske noći pune grožđa, šampanjca i slatkog osjećaja kad gubiš samu sebe, a dobivaš?!
Volim tu gorku slatkoću što se hvata za kožu i odijeva me u najljepšu haljinu oslikavajući staklene fasade moje gladi za tobom.
Uvijek kad sretnem lice anđela sa srcem zmije, ne može mi ništa uljepšati dan, nego kad prepoznam to lice amebe što želi biti čovjek.
Znaš li da me život polako napušta?
Znaš li da me ne zanima što će biti sutra, znaš li da zvjezdano nebo donosi više ljubavi i života od svih zemaljskih blagostanja?
Ah, znaš li?
Oznake: shadow
napiši nešto, ako želiš: (5) * ispiši * #
"ti si pjesma moje duše", naslov po lijepoj melodiji
U zaklonu od raznih iskušenja, nudi mi se velika gozba koja pamti gorak okus nečijih usana.
Nježan vjetar promjene lomi mi koljena i oči bljeskaju od želje za tamnoputim lovcem, koji daje hrabrost da me kao rasnu životinju dovede u harmoniju neba.
Znam da su mnoge od tebe digle ruke, jer si loše postupao sa njihovim zvijezdama padalicama.
Nisi ni jednoj skinuo zvijezdu s neba.
Ispod velikog osvježenja ovog jutra, dok osjećam tvoj dah, znam da si u mom centru... nevidljiv, prisutan, bezbojan.
Bez okusa si, bez mirisa, bez boje.
Malo si lud, malo nesretan, malo poluzaljubljen u sebe i u ljubav.
Dobro je da si prema meni takav, kakav si, jer bi me mogao naviknuti na sebe i tada vrijeme postaje beznačajno.
22.2. - sretan rođendan mom suprugu Davoru
napiši nešto, ako želiš: (10) * ispiši * #
i zoveš me, da ti polako prilazim...
U očekivanju sam te, kao gosta mog trenutka radosti.
Ne znam koliko bih dugo zadržala ruke u tvojoj kosi, ali u tom trenu, kad slušam šapat tvog srca, u sebi nosim pradavni prkos prema ritmovima rastanka.
Spuštam se u ponor tvojih očiju i, kao pravednik u tom neumornom stanju, poželim čuti glazbu tvoje duše, tako tihu, delikatnu i lijepu.
Postoje neke riječi koje te diraju ... ma što ja učinila... promijeniti ih ne želim.
Budi uvijek takav, pretvoren u želju, čiji dobar znamen osjećam kako progovara ispod glasa i zoveš me da ti polako, polako prilazim.
pjesma je napisana 2004. i posvećena mom suprugu Davoru...
a dan 19.2.1992. je tužan dan, jer je tada moj tata otišao u Nebo i u sjećanje na njega sam zapalila ovu svijeću vječnog plamena sjećanja...
Oznake: shadow
napiši nešto, ako želiš: (9) * ispiši * #
17.2.1992. bijela boja...od tad počinju moji "bijeli snovi"
'Vidovitost?
Put prema unutra?
Samo kroz patnju možeš doći do smisla?
Sanjam bijelu boju...još jedna duša odlazi...'
To su riječi koje sam slušala, riječi koje sam proživjela i koje i sad traju i koje živim, jer taj put nema kraja...
Kraj je početak, a početak je kraj, kao što se i životi izmjenjuju jedan za drugim, ne sjećamo ih se, ali u kaleidoskopu Svemira poneki sjaj zalutale zvijezde obasja i to staklo istine pa se pojave kriptogrami za koje ne postoji univerzalna šifra...
Svaka riječ ima svoj simbol, svaki simbol ima svoj opis, a svaki opis ima svoju boju...
Kod mene je to bijela boja, a ovo su boje života, boje svilene tame Svemira i bljeskajućih zvijezda što odvode u vječnost...
U minutama što prolaze kroz ostatke ovog hladnog bijelog zimskog dana razmišljam kako su se nekad na Ivanje mlade djevojke ukrašavale predivnim cvijećem, dolazi mi miris nadolazećih lipa, toliko intenzivan i toliko opojan.
Nad koraljnim usnama zatreperio je osmijeh, a tvoj portret se mijenja kako Sunce polako prelazi s njega i poput pješčanog sata pokazuje neke nove nijanse tvojih divnih plavih očiju.
Nasmijani ljetni dani iz budnih snova kao morske zvijezde spajaju prošlost u sadašnjosti, a između dva susreta sa rasnim životinjama ne mogu se sjetiti što je bilo.
Mogu se sjetiti samo onog što je sad.
Što će biti, ne znam.
Nije ni važno.
Kad nebo i more spoje svoje vlažne usne, znat ću da milujem nečiju kosu dlanom duše i u nju utapam svoju.
Tako doživljavam duhovnost, vidovitost, Božju milost, život, smrt i opet početak…
Tako doživljavam Ljubav.
Ljubav pišem velikim slovom “Lj”…
Zašto?
Jednostavno: kad mi se ona pokloni u svojoj uzvišenosti, znam da sve što čini život polako klizi niz moj život, poput vode što uvijek nalazi svoj put…
I onda se uvijek sjetim onih rečenica koje sam slušala, riječi koje sam proživjela i koje i sad traju i koje živim, jer taj put nema kraja…
http://zajednoprotivplagijata.blog.hr/
napiši nešto, ako želiš: (11) * ispiši * #
proljetno predvečerje
Plavi san.
Krilo ptice.
Crveno sunce.
Probudila me hladnoća.
Zatvorila sam prozor.
Skuhao si kavu.
Zvono crkve je otpjevalo ono što moj smućeni razum nije prepoznavao ovih dana.
Sunce je sinoć zasjalo u sobi.
Usne su dotakle moje.
Iza čela roj misli je odletio u nepovrat.
Trenutak radosti.
Srce prepuno tebe.
Ruka ti je nestala u mojoj kosi.
Mjesec je svjedočio rijeci ljubavi iz tvojih plavih očiju.
Led se otopio i kao žar potekao između mog srca i stvarnosti.
Iz podmorja se čula pjesma morskih sirena, dubina duše je prekrivena mekim baršunom plavog sjaja što bdije nad mojim životom.
danas jedna mala curica, Šuška, ima rođendan, punih 11 godina...
Oznake: shadow
napiši nešto, ako želiš: (10) * ispiši * #
... p o n o v o ...
Ponovo se od sjevera prema moru širi bijela koprena snijega...
Ponovo naš san živim sama... uz tebe...
Ponovo po zidovima plešu tamne sjene, prizivane davnim sjećanjima...
Ponovo iz vatre izbijam slovo po slovo tvog imena i ukrašavam ga bijelim biserima...
Ponovo me Sunce izdalo i nije izašlo, kao i prije, tako i sada..
Ponovo lutam svojim svijetom sjena i tame...
Ponovo nisam uspavala mozak po noći, htio je vidjeti moje snove, ispričati mi završnicu...
Ponovo sam otvorila umorne oči, izašla na mutno svjetlo ovog čudnog dana i krenula...
Ponovo sam izmjerila težinu svega i zaključila da sam uvijek - na istom mjestu...
http://shadowofsoul.blog.hr/2009/09/1626699874/ponovo.html
napiši nešto, ako želiš: (7) * ispiši * #
