i zoveš me, da ti polako prilazim...
U očekivanju sam te, kao gosta mog trenutka radosti.
Ne znam koliko bih dugo zadržala ruke u tvojoj kosi, ali u tom trenu, kad slušam šapat tvog srca, u sebi nosim pradavni prkos prema ritmovima rastanka.
Spuštam se u ponor tvojih očiju i, kao pravednik u tom neumornom stanju, poželim čuti glazbu tvoje duše, tako tihu, delikatnu i lijepu.
Postoje neke riječi koje te diraju ... ma što ja učinila... promijeniti ih ne želim.
Budi uvijek takav, pretvoren u želju, čiji dobar znamen osjećam kako progovara ispod glasa i zoveš me da ti polako, polako prilazim.
pjesma je napisana 2004. i posvećena mom suprugu Davoru...
a dan 19.2.1992. je tužan dan, jer je tada moj tata otišao u Nebo i u sjećanje na njega sam zapalila ovu svijeću vječnog plamena sjećanja...
Oznake: shadow
napiši nešto, ako želiš: (9) * ispiši * #