SAMO NE PRIČAJ O NAMA. ŠUTI.
Samo ne pričaj o nama. Šuti.
Zakoračit ću bosonoga u svijet prepun mineralnih posjekotina što mu se zabijaju u tkivo duše, zakoračit ću iz šutnje u duboki nemir i ostati tamo zaustavljena metalnim pogledom hladnog neba koje se poput čelika nadvilo iznad tijela nepostojeće sjene.
Samo ne pričaj o nama. Šuti.
Šuti taj tren kad mi pogled sretneš, šuti i kad nemaš što reći, šuti i kad zaborav prekrije racionalni konsonant koji se tako lijepo vrti oko izgubljenog srca. Šuti.
Čeka li me solarni nemir kad pogledam u to jarko svjetlo koje tako bolno ranjava osjetljive oči ili ću rastjerati sve zaborave svijeta, pokupiti ih pa kao krhotine razbacati preko pokretnog mosta stidljivosti i u sebi opet pokopati onu koja još nije rođena?
Samo ne pričaj o nama. Šuti.
Ne vrijedi ništa što racionalni trenutak servira poetskoj duši, ne vrijedi ni trenutak zaustavljanja u lutanju, ako nema tvog praskozorja, da mi najavi pozitivan predznak jutarnjeg neba.
Tko li mi je u modi ovih dana, tko će govoriti, a tko zašutjeti?
Bacit ću kocku sudbine visoko u nebo pa neka solarni nemir donese one tvoje riječi koje mi samo šutnjom možeš izreći, neka sve zašuti, neka se i uzavreli konsonant mog života zaustavi u zauzimanju mog daha kojeg darujem šutnjom.
napiši nešto, ako želiš: (11) * ispiši * #
