Bez jutarnje dubine i bez snova s mrežama punim noćnog ulova izronila sam na površinu ovog dana, dok me cijelo vrijeme milovalo tvoje lice, spremljeno negdje u samo onom tvom kutku mog srca. U snu nisam prepoznala mirne linije na mom dlanu, nisam sanjala .... Bio si ispunjen u cijeloj jednoj vremenskoj zoni, u potpunosti iznutra pa ni na tren nisi mi dao da se pustim zaboravu. Ništa nisam zaboravila... sve mile riječi, sve boje, sve preskočene ritmove srca, sve tragove u svojim dubinama. Gledam nas, onakve kakvi smo se ljubili ...Tragovi nam se pojavljuju i tko će stati uz tebe, znat će da si sastavni dio nečije sudbine i bitna čestica ovog svemira za postojanje te sudbine. Zvjezdane kapi između dva otkucaja srca razasule su plavi noćni baršun što me pokrio i doveo do ovog trenutka kad se živi jedan osmijeh i kad kroz koprenu žutih sunčanih zraka ne odlijeću vilinske suze između trepavica. Osmijeh je na usnama i svatko se smiješi tko me vidi. Zalutala sam u tvoju dimenziju postojanja. Zbog toga se smiješim.

http://zajednoprotivplagijata.blog.hr/