Sewen

Imam taj neki strah kao sjećanje,
Nije se pojavio dugo pa opet prijeti.
Sam sam sa sobom imao vjećanje.
Zašto me se tuga ovako sjeti?

Izbezumljen sam na trenutke života
I prazan sam u svakom pogledu.
Život se ponekad jednostavno smota,
Mučim se kao saće u medu.

Kulminacija je svako jutro u pet
I ne mogu spavati više taj dan.
Napravim zalet, al nikako let,
A neće me buđenje, neće ni san.