Sewen

Što može stati pod kišobran, osim mene i povrijeđena ega,
I brdo, brdo snijega
Koji ne kopni kao da sam na sjevernom polu a ne toplom jugu...
I nosim tugu.

Što može biti gore od razrijeđenog zraka, isprekidanog disanja, staklenog pogleda...
Promatran bez dvogleda.
Kad se bijes nadvije na oslikane staze mračnih snova i nadanja,
Ostaju propadanja.

Što može čovjeku čovjek, razbaštinjen i slupan bez treptaja uraditi?!
Čovjek čovjeku usaditi?!
I proći samo u iskoraku s vremenom bez okretanja i bez kajanja...
U vremenu odustajanja...