Sewen

Neba su noću brža, teško ih je stići.
Zvijezde su visoko, ne možeš im prići.
Opipavam snove, no oči su mi budne,
Sve su molbe noćas uzaludne.

Nisam čekao kiše, nisu ni padale dugo.
Tako je uvijek kada prestane puhati jugo.
Očekujem smirenje, nisu mi želje čudne,
Sve su molbe noćas uzaludne.

Skrio sam se pod kazaljke sata.
Namjerno sam otvorio vrata.
Da mi dođeš mjesto normabela,
Umjetnosti, opet si me srela...

Malo sam onakav...
Kao val putujem pučinom,
Al razbijem se svakom mjesečinom.

Prognoze su uvijek iste.
I ne volim predvidljivost,
Al kako možeš otjerati sjenu?!

Noćas mi se opet oluja bliži,
Pa tjeram misli prema zapadu
Da ih dotakne ciklona.

Povorke ljudi se moli svetom Anti.
Možda me pronađe netko
U raskoši samotnog života...

Ja bih volio, da nikad ne bude tenzija
I da nisi dobar i drag.
Jer oni dobri, mišljenja svoga nemaju
I nikad ne ostave trag.

Al opet, da dobar si meni i svima
Jer probisvijet se blati.
Bilo bi dobro nać mir pretijesnoj duši
I srce svoje zauzdati.

Ja ne očekujem puno, al hoću sve.
Kad dobijem da znam što moje je.

Toliko sitnica tvore taj život jedan,
Al utkani smo u svemu.
Ko na početku, ko jednom prvi puta...
I opet imam tremu...