Sewen

Predugo sam te čekao.
I niśta nisam rekao.
Predugo sve sam davao.
A nisam te poznavao.

Sad treba napravit rez.
Mogu "sa" i mogu "bez"
Ja mogu bez kajanja.
Dosta prikrajanja.

Neću se viśe klanjati nikom.
I ako treba, ja ću bit gad.
Ni jedne suze viśe zbog tebe.
To ti obećajem sad.

Zaboravih se smijati.
I ruke ove ugrijati.
Pa dane samo brojim.
Dugo sam se borio.
Sad sam se umorio.
Ko da ne postojim.

Zaboravio sam plakati.
Kruh u mlijeko umakati.
I buditi se rano.
Zaboravih se sjećati.
Zaboravih osjećati.
Sad sve mi je strano.

U koju sam dolinu to stigao,
Pao sam i opet se digao.
Sve tvoje demone prebrojih.
Ko da mi nije dosta i mojih...

Dosta je mrtvih na obje strane.
Ja želim samo da sve ovo stane.
Da mi se zaborav vrati i da duša diše.
Željna je sunca, željna je kiše...

Života bez tebe, ne sjećam se vise.
Ne znam kud sam hodao.
Ja disao nisam, učinilo mi se.
Sve bi lako prodao.

Ti si cvijet iz vrta, mirises i trajes.
Ubrati te ne dam nikom.
Zarumeni srce, ti je prepoznajes.
Ti živis sa njenom slikom.

Kažu da treba živjet za trenutak.
Meni je trenutak malo.
Treba mi ljubav i sreće kutak.
Da bi srce udaralo.

Kažu da život mrvica je samo.
Ja bi saku punu mrva.
Jedno bez drugoga, samo propadamo.
Hej ljubavi moja prva.

Krvavi misec sa live strane.
Dvi kile tuge po noći stane.
I dvi litre suza za vidit smeta.
Kroz ovu dušu od diteta.

Ne piva pivac više u zoru.
Ni ti ne čekaš u svome dvoru.
Ime si svoje minjala tuđim.
Činiš me sto puta luđim.

Nemam ti prava nista reć,
U postelju ladnu ja sam ću leć.
Okrenit se desno da livo gledam.
Jos jednu besanu vecer zaredam...

Nemam ti prava spomenit sriću.
Evo ću nestat, evo umrit ću.
Ponit sa sobom sve stare grije.
Da mi se niko više ne smije.

Ti si taj pisac, ja samo čitač.
Bolji si glumac, bolji si igrač...

Satkani smo od sitnica,
Zahvalni smo jugu, buri.
Boje glasa, crta lica.
Čuvaj me jer vrijeme curi...

Stvoreni smo za veselje
Ravnodušnost i za tugu,
Svi imamo svoje želje,
Ti si moja, neću drugu.

I samo ću se pustiti ko rijeka,
Da me negdje na ušću dočeka
I da kaže, ti znaš dobro tko si
Dok u ruci krunicu mi nosi...

Oko mene bijesni psi i kučke,
Prihvaćam ih isto objeručke.
Al svejedno u svom bijesu reže
U besmislu, nema ravnoteže.

Zatrovani ljudi nisu pseta,
Jer da jesu, to bi bila šteta,
Nazvati psa slabim ljutskim bićem
Graniči sa krvoprolićem.

Isprika unaprijed i unazad psima
I mir svim nama nesretnima...

Još uvijek čekam poziv.
Koji neće stići.
I znam da ćemo se na cesti.
Vješto mimoići.

Još uvijek čekam razgovor.
U 4 oka samo.
Jer mi se poslije svega dušo.
Ne poznamo.

Još uvijek čekam poziv.
Makar s tajnog broja.
Hoće, hoće, nazvat ce me.
Stara ljubav moja.

Još uvijek čekam rijec.
Kada nemaš kamo.
Jer mi se poslije svega dušo.
Ne poznamo.

Uništavas mi snove.
A sutra me ne zove.
I ne znam dal će zora.
A mora, mora...

Ubit ćeš me tišinom.
A sam sebe vinom.
I prije nego svane.
Neka sve propa'ne...

Ni svaki list isto ne pada,
I znaš što bih rado volio sada...
- Voljeti te!

Ni svaka priča vodu ne drži,
I toliko stvari za ništa ne služi.
- Al volim te!

Mi smo dvoje luđaka na svijetu
I nemamo cilj, tek slučajnu metu
Misli mi lete čak preko mjere,
Od jedne do druge hemisfere.

A s jednom željom ja za tobom ginem ja
Ta mi se nikad nije ostvarila...

Nisam ja stara cipela koja će žuljati,
Moja je koža ulaštena, meka.
Još ti se u snu mogu prišuljati
A stojim u redu u kojem se ne čeka!

Iz tvoga pravca, milosti ni truna
Moje su riječi kopija golemih laži.
Više se ništa na svijetu ne računa.
Bilo je kratko i zato me ne traži.

Premlad da stanem, prestar da krenem
Nit da procvjetam, nit da uvenem,
Niti sam vino, niti sam voda,
Tek duh života koji još hoda.

Opet su krila smočena bila,
Nisam ja spreman za ovaj svijet!
Nakratko jedna se suza skrila
Ovo je bio posljednji let...

Bija san jugo, bija san bura.
Evo san dovle, dobro dogura.
Neke se riči nikad ne reču.
Ma isto bolu, isto opeču.

Opra se kisom, susija zrakom.
Svitlija suncem i zaspa s mrakom.
Tebe san čeka, dočeka nisan.
Pa san sad zgužvan pa san sad tisan.

Oprostit ću ti sve, jer volija san te.
Oprostit ću ti ja, jer ko bi bol zaslužija.
Samo pogan svit...
A tako nesmi bit,
Triba se uzvisit i u miru rastavit...

Ono što je prošlo, nek ostane jučer,
Oni ispod crte, više me ne muče,
Neke se sudbine isprepletu lako
One druge skrenu, ali to je tako.

Ono što je bilo, bilo je i palo,
Ono što sad vrijedi to je i ostalo,
Isprala je voda i mrlje i masti
Mojom se čistinom, ljubavi počasti.

Kapitulirao sam i nije me sram,
To jedino i najbolje znam.
Al prvi put sam stao,
I znam da nije mi žao...

Zelene su oči Šibenika.
Pratile me u bijegu.
I sad sam ni tamo ni ovdje.
Sad sam ko vlak u snijegu.

Zelenim očima Šibenika.
Za svaki trenutak hvala.
Stvorile su situaciju.
I koljena su zaklecala.

Ja bih sa tobom trajao.
I živio i izdvajao...
Hoćemo li imati snage za to.
Ili će sutra sve biti gotovo?

Pa nek bude sto bude,
Smeđe ti na raspolaganju stoje.
Ako skrenes pogled upozorit ću ljude.
Zelene su prije sviju bile moje...

Ti ko da imaš monopol na sreću
I prvi stigneš gdje ja stići neću.
Sto pokušaja i svi mi se mrve
A tebi uvijek krene iz prve.

Na moje snove ko da ulažeš veto
Ti rušiš sve ono što meni je sveto
Soba je puna prošlosti bez sjena
Znam dobro ova je soba još njena.

U ovom kaosu bojim se snaći,
A evo zime kad dani su kraći
Prognoze loše za nov pokušaj
Ovo je opet čist promašaj.

U ovom kaosu samo se grčim
Više ne hodam, više ne trčim,
I kažem sebi, glupačo znaj
Sama si kriva za promašaj!

Bila si jedna među zlatnim ribicama,
Skončat ćeš ko djevojčica sa šibicama...

Sagorjet cu kao komet.
Pri dodiru s atmosferom.
Kao da sam Englez.
Pa vozim pogrešnim smjerom.

U zemlji u kojoj nema pravde.
A vremena za bijeg je malo.
Težak je tok mojih misli.
I sve mi je u vodu palo.

Ispijam sam sebe u visokoj čaši.
Razrezat cu usne rubom.
Ovakve kao što sam ja.
Paraziti nazivaju gubom.

Trebao sam se roditi u Japanu.
Tamo ni pelene nikom ne smetaju.
Ni mješanje spolova nije pogrešno.
A krupne oči te ne resetaju.

Al jebiga, nemam bijelu put.
Nemam navike stizati na vrijeme.
Što bi bilo da je neki drugi.
U moju majku ostavio sjeme?

Vrucina mi obraze prži.
Ništa nemoguće uraditi neću.
I kao i sve do sada.
I ovo ce završiti u smeću...

Danas je vjetar pokosio travu.
I noć je ova zapekla.
Razum iz srca neće u glavu.
Ti si se mene odrekla.

Negdje pod nebom skrile se staze.
Kuda trebali smo proć.
Koraci drugi po njima gaze.
Sad znaś da neću doć.

A ja joś imam plan od snova tkan.
I nek sam prevaren i izigran.

Ti kad bi rekla, teci.
Ja bih tekao.
Svega se odreci.
Što si stekao...
Za svaku tvoju laž.
Dajem četri istine.
Za svaku stranu svijeta.
Samo da me spomeneś.
I da pomisliś na mene...

I gubitnici imaju prava voljeni biti.
Tražiti od nekog da ih štiti.
Ja tražim ljubav ispruženih ruku,
Al umjesto da grle, one me tuku.

Na ovu sam patnju navikao previše i olako.
Zato u grudima kad zaboli jako.
Više se ne trzam, više ne strepim.
Jer ne znam da život učinim lijepim.

Moje su noći, moje oaze.
Bez mjesečine prepoznam staze.
I odlazim tamo, istražujem more.
Sve dok se čvrsto na dusi ne skore.
I traju...
Jer samo mi se loši ljudi obraćaju.