Sewen

Ne razumijem tu šutnju koja visi po zidovima zabačenih cesta,
Koja proizlazi od tebe.
Ne, ne smetaš mi i nisi nikada,
Samo potrkrijepljuješ moju izoliranu tugu,
Koju vješam o svjećnjake bez svijeća.

Nikada te neću ostaviti na miru, u mislima mojim,
Jer dijete vlastito imasmo punih osam dana.
I tako nebrojeno puta, tokom godina!

Negdje mora biti kraj svim mojim pješčanim planovima,
Koje zameće vjetar.
Za lažan osmjeh, okrećeš leđa,
Ponizno, ili već od dotrajalosti godina,
Izbezumljenih priča!

Ja sam pustoš, koju ostavljaš,
Ja sam nagomilana prašina zbijena u šalici,
Mlakoj od zadnjeg dodira tvog.

Budi volja tvoja, u mirisu planinskog zraka,
Budi volja tvoja, u besmrtnim potocima,
Budi volja tvoja, u obamrlim pupoljcima
U tragu na snijegu, od jednog dana.

Ja besciljan ću naizgled ostati,
Šepuriti se po kuloarima traktorskih priča.
Znam da ćeš znati, ali nećeš razumjeti,
Gdje prestaje razum i počinje znanje!