Sewen

Jutra su ovdje mlaka,
I tako do sumraka.
Al' navika me mami
U tihoj osami.
Pa mi ne smeta,
Što nema ljeta.

Jutra su ovdje mlaka,
Skoro da nema zraka.
Preslabe su struje,
Ništa se ne čuje.
Dok tiho blijedim,
Da li još vrijedim?

Ništa od moje pažnje, ne,
Jer odavno opustih se.
I sasvim svejedno je,
Gdje duša stanuje.
Sve se više smanjujem,
I samujem!