Sewen

Posjedujem riznicu neuspjelih snova.
Generacijama se prenosi.
A ja, ja je eto više ne mogu zatvoriti,
Jer previše je u njoj blaga bez sjaja,
Previše je u njoj nemara sudbine,
Za koji nikada nitko nije dignuo glas.

Posjedujem riznicu potrošena života.
Po njoj sam dobio ime.
Jer, kakav bi to bio moj život,
Bez patnje, bez strahova,bez boli i suza,
Da ih stojećki isčekujem pred zidine
Mojih onemoćalih i suhih vrata.

Ja pobijedih golobrad i zelen,
Sve utvare, stješnjene u pameti,
Medvjeđeg krzna i ptičijeg srca.

Posjedujem riznicu nerazjašnjenih okolnosti,
Stila gotike, radosti renesanse,
A bijah tek, nevoljko, kmet,
Razočaran na svim frontovima.
Smion naspram plodovima života,
Bezazlen u gradnji vlastita doma.

Al' odlučih riznicu podijeliti puku,
Neka se goste mesnatom dušom,
Patnja nek' osjeti prezir vaš,
Strah nek' se stopli u rukama vašim,
Bol mi okrenite, dok još lebdi,
Tek ostavite poneku suzu za smijeh.

Konačno, da odahnem i uzdahnem,
Mjenjajući izborani odraz,
Osjećaja sabijenih u ledu....

(Rebalans proračuna, za ovaj život,
napravih eto sam
bez oporbe.....)