Sewen

Oblake mislima pomičeš
Lagano, bez napora,
Al' to su tvoji oblaci.
Ja sam se samo ponadao
Da će i mene od sunca sakriti
I da ću moći ukrasti poneko svitanje,
Poneki zalazak,
Izlazak sa zvijezdama...

Kakvi smo mi velikani
Kad međuljudske odnose ne poznajemo
I smijemo se lažima u lice
A lažemo i sami sebe, bespomoćno?!

Imali smo Verdijeve snove,
Imali smo Stradivarijev trud,
Zanos tvrdih koračnica...
Al' kao da smo ostali u rovovima
Otupjeli od granatiranja slobode.
Imali smo snagu monsunskih kiša,
I stepe i tundre, zov divljine,
Gromoliko šaputanje bez uzglavlja...
Malaksalost je samo ostala
I kamene suze u vihoru.

Idealiziranje čovijeka...
To je moj fanatizam, moj grijeh!
I rekao sam da ništa nije vrijedno
Osim udisaja i izdisaja.
A u posljednje vrijeme samo sam izdisao
I moje su stranice sljepljene od vlage,
Zelene i crne.
Čudan spoj običnih boja!

Ti još uvijek živiš u predgrađu svijeta
Na koji se naviknuti ne želim.
A znao sam i jesam.
Ti još uvijek osobnost nudiš,
Onakvu za koju bi se vrijedilo probuditi,
Ali taj san je isprekidan rupama,
Isprekidan buđenjem u nepovrat.

Evo se ispovijedam, pričam sa tobom,
I rukujemo se u rukavicama,
S povezom na očima,
Oslonjen na stablo mudrosti
S kojeg plodove ne vrijedi brati.
Zeleni su i tvrdi.
Nedostaje im sunca.
Nedostaje im vode.
Nedostaje im mudrosti...
Hm, kakva je to mudrost
Izrasti na pogrešnom stablu?!

Da li sam ja zbog odbačenosti ogorčen
Ili sam nadanja prodao u minuti?
Da li sam se uopće i osjećao pripadajuće,
Više ni sam nisam svjestan?
Ovi oblaci još uvijek putuju
I još mislim da si to ti.
Da tvoja arka plovi plavetnilom
I da ne postavljaš leđa kao odgovor,
I da mi vičeš - daljina nije problem,
Ovo je samo privremeno,
Ovo je samo za danas i sutra i sutra...

Dodirujem neopipljivo,
Hrabrim se da sam nadmoćan,
Da sam jači od tebe,
Da mogu osedlati vječnost
I okovati vrijeme...
Ali nisam,
Nisam jači od tebe
Jer ti ne razmišljaš...

Prepoznajem te u sonati o cvijeću,
Po rukama u kosi,
I u loži kazališta boli,
Negdje na poljima Venere...
Hvala ti na pjesmama,
Beskrajno ti hvala!

Danas skladam iz sjećanja,
Osjećam da je posljednji put,
Osjećam da se više neću vraćati,
I da ću ravnodušno ispiti prošlost
U čaši s čistim konjakom.

Ja otpuštam te od sebe,
K'o ptica pred pticom,
Koja joj otima pljen.
Otpuštam te kidajući ispisane stranice
Da ih vjetar otpuše.
Možda u dobre ruke listovi stignu?
Otpuštam te, odbacujem.
Čvrsto na nogama dotičući nebo,
Gladan sanjajući,
Dijamantima ispleten,
Bez prigovora
I siguran
Da mrak nikada više neću gledati kao mrak,
Već kao vatru;
S lakoćom osmjeha na licu
I treperenjem srca
Od dragosti...