Sewen

Možda nikad nećeš saznati za misli,
Koje čuvam samo za tvoje misli...
I možda nećeš saznati zašto ne volim kišu.
Možda nikad nećeš saznati za pjesme moje,
Koje sam skrio od pohlepnih očiju,
I možda nećeš saznati zašto se noću pišu.

Možda nikad nećeš saznati za more,
S kojim sam stopljen k'o jedna duša,
I možda nećes saznati za divljenje boru...
Možda nikad nećeš saznati kakvim to očima
Gledam one zidine obrasle u nemaru,
I možda nećeš saznati s kim se rastajem u zoru...

Možda nikad nećeš saznati koliko te volim,
I zašto se bojim priznati da me je strah...
I možda nećeš saznati tko te negdje čeka.
Možda nikad nećeš saznati za prerezano srce,
Koje sam ti dao bez razmišljanja, ali s vjerom,
I možda nećeš saznati da sam iz daleka.

Možda nikad nećeš saznati za ovaj osmjeh,
U jednoj prohladnoj jesenskoj noći,
I možda nećeš saznati za moje pravo lice,
Možda nikad nećeš saznati da bih iz poćetka,
Da se ne bojim suza uspavanih ljudi,
I možda nećeš saznati da imam krila ptice.

Možda nikad nećeš saznati da sam otkrio,
Svoju tamnu stranu svjetlog mi života,
I možda nećeš saznati da si bajka tajnog sna.
Možda nikad nećeš saznati za ispružene ruke,
Svakom sumraku, bez blizine tvoje,
I možda nećeš saznati, tko sam ti zapravo ja.

Možda nikad nećeš saznati da sam u vjetru rođen
I da me moj nemirni duh na vatri prži.
I mozda neces saznati kakvih sam vijesti vjesnik.
Možda nikad nećeš saznati da ove riječi,
Posvećujem samo tebi, sjeno mojih koraka,
I možda nećeš saznati da sam tvoj pjesnik.

(Al' evo, šaljem ti ovih par riječi da shvatiš,
jednom kad se vratiš,
da me ne pomiješaš među ljude...
Ako me i ne bude...
Ja sjedim na zvijezdanom nebu u noći,
i čekam jer znam, da ces doći...)