Neću vam sada pisati o tome kako je Giboni prevalio dug put iz Splita i došao u moju emisiju da bi uživo pustio po prvi put u hrvatskoj premijerno cili svoj novi album koji se zove
„Unca fibre-priručnik za brodolomce i anđele čuvare“.
Neću ni o tome kako i koliku nam je čast time ukazao.
Pisati ću vam o onome što se desilo nakon emisije i kako je to na mene djelovalo.
Otišli smo tražeći mir u jedan zabiti, zaboravljeni bar i podijelili sok gotovo šutke.
On je odjednom, kao da me čita iznutra rekao;
“Hoćemo do auta, pa da namiru odslušamo album“
Vožnja je trajala nešto duže od 73 minute koliko traje album i ja sam guštala cilim svojim bićem svaku sekundu.
Na licu pareza, smijem se cila i dobro da iman uši,jer bez njih smijala bi se oko glave.
Ono ludilo, ostvarenje sna.Nakon pet godina dočekala sam i taj dan da odslušam nov album i to još kako. Vozimo se u zalazak sunca, on piva uz cd i objašnjava mi koji instrumenti su upotrebljeni u kojoj pismi, ko je što odsvirao i zašto baš tako, kako je nastala koja skladba i zašto.
Ja guštam ričima neopisivo.
Ajme šta volim kad kod sebe prepoznam da me iskreno i jedino vesele u životu stvari koje se ne mogu kupiti novcima, koje su vridnije od bilo koje love i veće od bilo kakve nametnute veličine.

Par exkluzivnih detalja za one koji me čitaju i istinski su fanovi Gibine glazbe baš kao i ja;
Album izlazi 19.svibnja.(Prvo u t-comu i Konzumu)
Samo tisuću primjeraka albuma izaći će u LP izdanju i sadržavati će samo 7 skladbi sa albuma.
U petak(05. svibnja) u večernjem listu izaći će singl“Vrime je da se pomirin sa svitom“ kao poklon svim slušateljima.
Caver je mrak, dominira njegova ruka a on se samo u sjeni vidi pri kraju omota.

Još prije tri godine, recitiro mi je u jednoj šetnji riči pisme koja je tada tek nastajala u njegovoj glavi, meni je ona najbolja na albumu a ide ovako;

Kad sam nasamo sa njom
To više nije moja muzika.
Već neki daleki ton, hladan.
Kad sam nasamo sa njom
Ja nisam siguran što osjećam.
Kako bih nazvao to, ne znam
Možda –bezdan.

Znači ovo je tren kada čovjeku postane malo,
Kad u svemu što volim na njoj nešto pofali.
Znači ovo je tren kad sve tuđe mi izgleda slatko.
Kad sve ono što volim na njoj više ne volim.
Kad sam nasamo sa njom to više nije moja muzika.
Kako smo došli do tog zida,
Kad sam na samo sa njom
Nema ničega u jedrima
Polako napuštam brod bez vitra,bez vidra...

Mogla bi sa vama podiliti još tisuću stvari, ali žurim.
Cd u mom playeru je već krenuo, a ja u mislima već otplovila...

Munjena dalmatinka zatvorila je blog, a ajmo to reći slikovito otvorila «Pandorinu kutiju» u mojoj glavi.
Kada je to prije par dana učinila, ja je upitah čemu takav drastičan potez!?
Njezin je odgovor bio vrlo iskren i jasan. U kratko «Postala sam ovisnica o blogu!»
U prvi mah sve što sam osjetila, bila je zapravo ljutnja i pitanje čemu taj drastičan potez za koji sam ja uvjerena da će joj nakon nekog vremena biti žao.
Ali od mi to što je učinila ne izlazi mi iz glave, jer me natjerao da razmišljam o sebi i onome kako je pisanje bloga utjecalo na moj život.

Da bi bolje razumjeli o čemu pišem moram najprije navesti razloge moga pisanja bloga.
Blog sam počela pisati prije nešto više od mjesec dana, iz osobne potrebe koja je jača od mene same da izlijem iz sebe sve ono što bi zapravo željela reći dobroj vili i onoma koji me ponekad krivo doživljavaju.Ostati ću za svagda dužnik njenoj plemenitosti i dobroti.
Obje smo odlučile da zbog iznimne situacije prekinemo svaki vid
komunikacije, dok ne
riješimo neke unutrašnje osjećaje i neke vanjske utjecaje.
Kako je ona meni jako nedostajala ja odlučih pisati joj, ali kako joj obećah da je
neću
kontaktirati odlučih pisati blog. Osjećala sam da neke stvari želim reći, a ako to
učinim
na blogu biti će to kao da sam poslala pismo u boci da morem luta i traži onog kome je namjenjeno gdje i kad to sudbina bude htjela.
Znam da sve ovo što sada čitate zvuči totalno suludo, ali meni ima nekog smisla i
pomaže da
osjećam barem privid da ona to tamo negdje uz treptaj ekrana čita…i smiješi
se.
Ja naime nikada ne bi prekršila zavjet, ona još manje.

Ali sve to sa blogom poprimilo je druge razmjere, ljudi su počeli pisati, uvrstili
su me na svoje
blogove pod rado čitane,počeli mi slati i mailove, dobila sam poziv da dođem u Zg. na blog party sve je nekako
naraslo u
velike razmjere i izmaklo mojoj kontroli.
Nisam ni pretpostavila u kom će to smjeru krenuti.
Još je nešto zanimljivo u cijeloj priči i prije sam čitala neke blogove i ponekad čak poželjela ostaviti kakav komentar. Ali nisam to nikada činila jer nisam imala svoj blog, pa mi se činilo nepošteno ostavljati komentare. Bilo bi to po meni kao da pišem nekome pismo bez da se potpišem imenom i prezimenom. Ovako moj blog ipak nešto govori o meni iako je anoniman.
Kako ste vi počeli ostavljati komentare meni, tako sam ja počela posjećivati redovito vaše blogove i pisati vama ako vam imam što za reći.
To je neminovno dovelo do toga da ja počnem sve više rezmišljati o vama, vašim postovima i događanjima.
Ako ste pomalo perfekcionist i odgovorni kao ja (a vjerujem i munjena dalmošica) onda se trudite pročitati svakoga tko vam se javi, pa razmislti o svemu, pa odgovoriti ako imate svoje mišljenje, a to iziskuje vremena i energije.
Ma kakve cool liste, ni ne pada mi na pamet da tamo zavirim imam ja sa vama čist dosta zanimacije i veselja.

Shvatili ste, zar ne!?
Ja sam stvorila jedan cijeli svoj novi svijet na blogu. Počela se vezivati za neke ljude, zamišljati ih i onda odmahivati glavom.
Što ako oni pišu izmišljotine, ako uopće nisu iskreni?
Počela sam kasniti na sastanke(iako to nikada ne činim) mojim starim prijateljima i izmišljati razne poslove koje imam za učiniti doma da bi provjerila što rade moji novi virtualni prijatelji. Ma došlo mi je danas dok sam na redovitoj frizuri u mom omiljenom frizerskom salonu u koji idem ne samo zbog frizure nego i zato da bi sebi svaki tjedan poklonila sat vremena u kojima ću samo čitati trač novine i smijati se u sebi kako lažu i izmišljaju.E pa i tamo mi je došlo da ponesem laptop i provjerim što radite.
Zapravo ja potpuno razumijem munjenu dalmošicu!
Navukle smo se na isto…

Ne pišem vam sve ovo zato što se želim skinuti sa ove ovisnosti i izbrisati blog(uvjeravam se da nisam zagrizla tako duboko kao ona) već vas upitati osjećate li vi ponekad isto?
Sada barem sat vremena dnevno više sijedim pred kompom, zbog ljudi o kojima ništa ne znam osim o onome što su mi sami dali naslutiti.
Pitam se često, da ti isti ljudi ušetaju u moj lokal bih li im poklonila i malo pažnje!?
Ili bi zbog nekog vanjskog utjecaja(pritom ne mislim samo na izgled, već na sve ono što od čovjeka radi osobu) samo uljudno pozdravila prisutnog i sjela sa dobro poznatom ekipom.
Možda mi ništa interesantno ili privlačno ne bi bilo na njima!?
Ili bi vi kad bi me vidjeli i gledali samo očima(dugokosa, mršava, pomodna plavuša) ne znajući da sam to ja možda u sebi stereotipno pomislili(glupača wanna be šminkerica sa radia, bez zrna duše i svjesti) ne želim vas vrijeđati, ali to su predrasude koje o meni imaju ljudi koji me ne znaju a koje mi to priznaju ako imamo tu lijepu sreću da se upoznamo i prepoznamo.

Evo, nisam izdržala.
Morala sam o tome, jer se sve više vezujem za nešto što je trebalo biti moja razbibriga, a postaje po malo moja opsesija.
Sad postajem svjesna kako je onim ljudima kojima hobi postane život.
Još kad bih ja zanimljivije i bolje pisala, pa kad ovo ne bi bio tajni blog, pa kad bi preraslo u knjigu, pa da imama neke opipljive koristi od svoje ludosti…:

p.s. A sve ovo zato što mi je moja dobra vila rekla kako nikad nije vidjela tako dobro opeglane košulje kao što su moje. Ja inače imam jednu dragu gospođu koja pegla moju odjeću i brine se između ostaloga da izbaci iz hladnjaka sve što se u njemu pokvari zbog moje nemarnosti i prezauzetosti,bez nje moj dom bio bi u još većem kaosu.Ali svoje košulje najčešće peglam sama jer vjerujem da to najbolje činim baš ja.A i zbog tog komplimenta koji me razveselio, pri tome imam dovoljno vremena razmišljati i o ovakvim štupidecama.
Eto što vam se može desiti ako imate vremena za razmišljanje, a u život vam ušeta pa išeta jedna munjena dalmošica i jedna dobra vila.

Odgledah sinoć svima nam dobro znan spektakl pod imenom «Porin».
Ipak je to vezano za moj posao i dužnost mi je pratiti te stvari. Ove godine ostadoh kod kuće, nisam otišla na dodjelu. Iz dva razloga. Prvo, tri su dana jahanja do Osijeka, drugo ove godine nisam izravno imala nikakve veze sa nominiranima ili nominacijama.
Gledam i mislim si kako to sve spektakularno izgleda na tv-u, u živo priča je drugačija.
Kako je moj šef između ostalog i producent, tako je imao tu lijepu sreću da dva puta producira Oliverov album što je značilo da sam i ja što direktno, što indirektno bila uključena u cijelu priču i mukotrpan posao.( svi vi koji ste pomislili da to nije mukotrpno, varate se. Iza svake dobre skladbe krije se baš rad i crnčenje.)

Uglavnom, kako je moj šef malo čudan čovjek, tako on nikako nije htio na dodjelu Porina(ja osobno mislim da je malo sujetan).
Ta sveta dužnost je zapala mene, iako bi ja morala ići i da on ide, jer bez mene ponekad mi se čini ne more ni prdnut
Ja sam se toj časti prve godine silno veselila, mislila sam kako je to sve tako glamurozno i zabavno. Priča je zapravo sasvim drugačija.

Sve je krcato ljudima, i gdje god da se pojavite gužva je i svi vas odmjeravaju od glave do pete. Ako ste odgovorni kao ja, onda vam je bitan raspored koji ste dobili od organizatora, a koji u pravilu u stvarnosti uopće ne funkcionira .
Morate se u dvorani pojaviti sat vremena prije samog početka događaja zato što je teško sve postavit na svoje mjesto i sve poslagat da štima i još pritom morate iskopčati mobitel. Najčešće vam je hladno i u sjedite se, postane vam jako dosadno, a i cuga je zabranjena!
Još pritom, ako je nominiran projekt za koji ste vezani u sebi se grizete kako će sve proći, a nikome to ne pokazujete nego se samo glupavo smješkate da prikrijete nervozu.
Na kraju vam više nije ni stalo do same predstave, ni do toga tko će pobijediti i potpuno smetnete sa uma sve. Jedino o čemu razmišljate je kada će sve to biti gotovo, jer vam je svega dosta i već ste jako ogladnjeli, a nove cipele samo za tu priliku opako vas žuljaju.

Al, ja imam u životu sreće.
Te godine donijela sam mom šefu čak dva Porina doma( oni su prilično teški, pa sam ih ja ostavila na recepciji najbližeg hotela da ih ne teglim na party, pritom sam ih naravno zaboravila. A kad je to čuo moj šef poludio je, hvala dragom Bogu sutra ujutro pošteno su mi ih sačuvali i vratili novi recepcioneri).
Sva tri dana provela sam sa Olijem, Gibom i Lukyem te njihovim boljim polovicama po raznim zabitim i ni malo reprezentativnim restoranima u kojima ih nitko nije očekivao, ni smetao, a novinari ih nisu uspjeli nikako pronaći. I naravno sve su novine izvjestile o tome kako su bili nedruštveni, što uopće nije istina.
Guštala sam u njihovom društvu i duhovitim pričama!
A i pića je bilo samo za našim stolom na dodjeli što je uvelike olakšalo tro i pola satnu predstavu.
Iz moje perspektive, sve je izgledalo raštimano, razvučeno, dosadno i naporno da kad si sad malo bolje razmislim možda zato šef nije ni došao, znao je čovjek iz iskustva što ga čeka.
Ja sam ipak na kraju bila zadovoljna, najviše priznajem zbog društva u kojem sam se zaista izvrsno provela i zabavila.
Što sam naučila i o samim takvim prigodama, tako da sam sljedeće godine stigla spremna svjesna svih zamki.
Moj šef bio je zadovoljan zbog Porina što se dobro odrazilo na poslu.
A ja sad drugačije gledam na neke stvari koje vidim na tv-u.

Ono jučer bilo je baš loše, osim par svijetlih trenutaka vezanih za Let 3, Tamaru Obrovac i Natali Dizdar.
Zbog Natali mi je posebno žao, osam nominacija, a ni jedan osvojen Porin!
Poludim na te očite zakulisane igre, na te lobije i namještaljke.
Pitam se samo kako ih nije sram!?
A po meni, njezin album mi je jedan od boljih u posljednjih par godina. Bar pola godine nisam ga izvlačila iz playera. Napokon nas je netko iznenadio drugačijom produkcijom i glazbom od one na koju smo navikli.
Tamara i Toni zasluženo su osvojili Porine.
Massimo napokon za izvedbu, a ne Oliver(kao svaki put, mada čovjek ima Božiji glas).
Mislim da si Oli nije smio dozvoliti da se onoliko vidi da samo odrađuje i da je mislima već u Parizu u Olympiji.
Let 3 su me opet uspjeli iznenaditi i oduševiti! Da, da, svi smo mi Severina…
A Ljubo Stipišić me istinski dirnuo, bolestan čovjek u tim godinama a održao je onakav inspirativni govor, bez papira, bez ijedne stanke ili greške.
Koja savršena koncentracija , kakav intelekt, a vidjelo se da je uzbuđen.
Zbog njega mi je posebno drago, zaslužio je da ga nagrade sustignu za života i sve nas je zadužio ne samo što nam je podario takvog sina već i sve te vrijedne pjesme koje je godinama što skladao što skupljao i čuvao od zaborava.

Eto, ne pišem inače o ovakvim stvarima ali baš mi je došlo da izbacim iz sebe što mislim o svemu što odgledah.
Ne zamjerite ako vam je sve ovo o čemu sam pisala gadljivo i izrazito ne interesantno.

U Japanu najveća zgrada sa slamnatim krovom zove se Hram Zenko ji.
U njemu je dvorana Kondo. Visoka trideset metara, sa podom površine 1,766 četvornih metara.
Fascinantno zdanje.
Unutra se čuva» Trojstvo Amide».Amida Budha kojemu sa jedne strane sijedi bodhisatve Kannon i Daiseishi.
Ispod glavnog oltara je hodnik u kojem je mrkli mrak.
Kažu da negdje u tom hodniku sa zida visi brava, ako imaš sreće i uspiješ je dodirnuti tvoja duša otići će navodno ravno u raj.
Ljudi najčešće skupe hrabrost i okušaju svoju sreću, pa krenu bauljati hodnikom u mrklom mraku u potrazi za bravom ili ti svojom srećom.
Oni traže bravu u pravom smislu riječi! Kad je ne pronađu malo su razočarani i posumljaju dali ona uopće postoji.
Tipično ljudski, pogotovo tako zapadnjački.
Evo kako budistički svećenik objašnjava cijelu priču;

Možda ljudi pravu stvar ne traže na pravi način .To je obred inicijacije.
Brava je naime već sam hodnik, koji predstavlja život.
Otključati ga znači hrabro putovati kroz tamu prema svjetlu.
Hrabro kročiti kroz život!

Napisah u prošlom postu kako ponekad posustanem na ovom svom putu na kojem se trudim moj svijet skrojiti po svojim strogim mjerilima sreće.
I kad tako posustanem u svojoj vjeri, sjetim se ovakvih stvari koje sam naučila i ponovim na sav glas
«Samo hrabro naprijed, život je kvrgav!»

p.s. Jeste li znali da u svijetu postoji samo sedam samuraja koji se nisu rodili kao japanci.
Samuraji su ekvivalent našim vitezima, cijeli svoj život posvete služenju Caru, za njega su spremni i umrijeti. Samo sedam ljudi iz svijeta koji nisu Japanci uspjelo je zaslužiti tu najveću čast da postanu samuraji. Prvi korak na tom putu bio je uvjet da ih posvoji neka japanska obitelj.

Da li znate zašto konj na spomeniku sa nekom poznatom ličnošću ima jednu nogu u zraku ili se propinje sa obje u zraku ili su mu obje na zemlji?!
Ja sam uvijek mislila da to ima veze sa umjetničkom vizijom kipara koji ga kleše.
Ali nije tako!
Postoji navodno pravilo koje kipar mora poštivati.
Ako je junak na konju umro u bici konj se propinje objema nogama.
Ako je junak umro od posljedica bitke nakon nje, samo je jedna noga konja u zraku.
A ako je umro od starosti, konj stoji sa obje prednje noge na zemlji.

Toliko o junacima i kiparskoj slobodi.
Dali ću ja na kraju ispasti junak ne znam, ali da se borim najbolje što mogu i znam to je sasvim sigurno.

«Sve što možete protiv mene učiniti, učinite. Ne dajte mi ni trenutka predaha»

Rečenica je to iz Kurana, koja trenutno dobro opisuje moj život u ovih par zadnjih dana.
Vi koji redovito čitate moj blog o tome kroz što prolazim ne znate ništa, nisam od onih koji glasno kukaju, oni koji me poznaju, na licu čitaju sve.
Valjda čekam da se samo u meni sve nakupi pa prelije kao mlijeko što zna prekipjeti kad se zaboravi i ostavi da predugo čeka na ognjištu.
Kako god, svaki dan nova bitka.
Znam to je život, ali takav iscrpio bi i jačeg, a kamoli jednu samostalnu ženu.
Kao da svaki dan stojim kao ratnik, sa oružijem skrivenim u rukavu,
sa skrivenom namjerom u sebi i čekam da krenem na ove životne izazove smiono ali i milostivo.
Osjećam da ne mogu ovako mirno još dugo, već odavno u sebi sam prepoznala ratnika.
I to onog koji najprije čeka i moli, a onda krene u bitku ne zadržavajući korak, ne osvrćući se.
Onoga koji sve spali, jer osjeća da ionako više ništa vrijedno ni nema.
To mi je sa materine strane, od oca sigurno nije on ni glas nije znao povisiti, a kamoli se mača lačiti.

p.s. Cijeli dan u glavi pjevušim pjesmu Tamare Obrovac «Daleko je…»
Za one koji nisu čuli ide..
«Pišem pismo tinta mi se proli, daleko je onaj ko me voli.O moj dragi, karamelo moja pitaj nane oču biti tvoja, voli, voli, daleko je onaj ko me voli….»

Ukoliko u taj sat ne spavate kao klada, dva u noći i nije baš najljepše doba dana.
U to doba, sam sa sobom obično vodiš ozbiljne razgovore.
Ili navališ na hladnjak, ali ako imaš iole malo samokontrole lako ćeš izračunati da ti je ostalo još oko 70 dana do dolaska ljeta i skidanja u kupaći kostim.
Hrana iz hladnjaka dakle nije alternativa.
To je onda vrijeme posvećeno razmišljanju o svetim stvarima i mjestima.
Međugorje, Lourdes, Jerusalem, Meka, Vatikan…
Sve sama sveta mjesta, odredišta vjerskih hodočašća.
Hramovi, katedrale, sveci, mistici, sve mi to dolazi u misli...
Razmišljam o meni svetim stvarima.

Moje bi sveto mjesto moglo biti baš ovo gdje ste vi sada!
Internet!
Zašto, zato što mi on pruža da neprestano i neometano do mile volje učim i zavirim u sve ono što čini ovaj život, moj život.
Uprkos svim mojim ambicijama, još prije nego sam zavirila svugdje gdje sam željela i barem otvorila svaku stranicu koja me zaintrigirala već sam skupila cijeli popis favorit adresa koje moram pohoditi.
I tako iz dana u dan iz noći u noć kad se san ne da na oči ja krečem u svijet i učim!
Nikad mi ni jedan ispit ili projekt nije donio toliko zadovoljstva i znanja koliko ovo kopanje po netu.
Sve što sam željela znati čekalo je na mene!
Kakav veličanstven filing, uljevati u sebe svo to znanje iz "svete zemlje Interneta".
Ima u mojoj priči i dobrih i loših strana.
Ne ču sada o svim lošim stranama, samo o jednoj.
Koliko god se trudila ja nikada ne ču moči proučiti sve. Dok ja pročitam jednu, ljudi napišu deset novih.
To su recimo loše vijesti ako ste perfekcionist kao ja.
Dobre su vijesti da je znanje i Internet doista neizmjerni.
I tako mi nikada ne će ponestati materijala za učenje.
Kamo god se okrenem znanje je beskonačno što je krajnja utjeha za nekoga tko je kao ja voljan stalno nešto novo učiti...

p.s. Imam još par svetih mjesta, to su ona na kojima su se njene usne spojile sa mojima.
Ali bilo bi svetogrđe o njima pisati, o njima se ionako ne može ništa naučiti na Internetu,njih ti može otkriti samo vlastito srce.

Jedan je čovjek u nevolji potražio rabina.
Dobrog i mudrog rabina,kao što se većinom oni trude biti.
Reće mu, ja sam nevrijedan čovjek.U više od 50% slučajeva ne uspijem učiniti ono što moram učiniti.
Pomozite mi mudrim savjetom.

Duboko se zamislivši,nakon duge stanke,rabin mu reče ovako:
Sine moj, evo ti mog mudrog savjeta.Pođi i pogledaj stranicu 930 Godišnjaka "New York Timesa" za godinu 1970, i možda ondje nađeš duhovni mir.
Ah, odahne čovjek i pođe i pogleda što mu je rabin rekao.

A evo što je našao;
Postotke pogotka u karijeri najpoznatijih igrača baseballa.Ty Cobb, najveći od velikih! Ukupan postotak 0,367.
Ni Babe Ruth se nije ne znam kako iskazao.

Pa se vrati rabinu i u nevjerici upita "Ty Cobb samo 0,367. Je li to moguće?
Tako je , reče rabin.Ty Cobb, 0,367!
Na svaka tri puta što je zamahnuo palicom, jedan je put pogodio loptu.
Dakle ni 50% slučajeva. Pa zašto onda ti očekuješ više od sebe.
Ah, reče čovjek koji je bio uvjeren da je nevrijedan zato što u 50% slučajeva nije uspijevao učiniti ono što je naumio.

Teologija je divna stvar, a svetih knjiga ima u obilju!!!

Napisah vam ovu priču iz knjige koju mi je poklonio moj otac, u mojim burnim životnim godinama kada sam tražila mnoge meni bitne odgovore i puteve kojima ću krenuti,otprilike bila sam izgubljena kao u pustinji.Gladna i žedna da spoznam prave vrijednosti se željom da nikako ne donesem krivu odluku.
I dva , zapravo tri su razloga tome.
Prvo, zbog ljepote same priče. Drugo, zato što si ja,a vjerujem i mnogi od vas često postavljamo prevelike ciljeve i onda smo nesretni i pod stresom zato što imamo prevelika očekivanja od sebe.
I treće, zato što se meni neki blogovi čine tako divni i zato što se u njima mogu pronači odgovori na razna pitanja.
Da,svetih knjiga zaista ima u obilju!!!

Ja za sebe volim vjerovati da sam pametna osoba, stručnjaci bi rekli «nad prosječno inteligentna».
Pa opet ponekad ili bolje reći vrlo često sam jako glupa i nedokazana.
Tako barem tvrdi moja mama , a i par mojih bliskih prijateljica sigurno bi se složilo sa njom.
Sa naglaskom na nedokazana!
Ne tvrdoglava, nego baš nedokazana!
Ja tvrdim da su i one isto takve.
A vi?

Evo par primjera;

Zašto uvijek kad čekam da dođe lift obavezno par puta stisnem gumb za poziv.
Stisnem prvi put, ono se upali.
I onda još par puta, kao da ću moći time utjecati na brzinu njegova dolaska.

Ili kada nestane struje(kao danas), moram kao hipnotizirana barem tri puta škljocnuti prekidačem iako znam da to ne će promijeniti stanje, a bogami ni ja time prizvati struju.

Ako poželim piti recimo sok i pokušam ga uliti u čašu, nagnem a ono više ni kapljice! Čemu onda baš uvijek moram zaviriti u tetrapak da se još jednom i vizualno uvjerim da više nema ni kapi.

I nije tu kraj, obavezno ako šećem ulicom, u zgradi tražim određeni stan(pa previdim ime na vratima i dođem na sam vrh) ili velikim trgovačkim centrom, ako su ne dovršeni i lijepo velikim slovima piše « Dalje nema ničeg» ili ako mi to netko zadužen za to dobaci ili ako stoji kakav znak koji upozorava da iza toga više nema ničeg, ni prolaza, ja moram otići do kraja. Moram sama provjeriti, svaki put iznova.

Urođena sumnjičavost ili urođena glupost?!

Pročitah jednom negdje da su psihijatri rekli da to ima veze sa nesvjesnom čovjekovom potrebom za poricanjem istine.
Mi zapravo to radimo zato što želimo da su stvari drugačije po nas.
Imamo oči i uši, vidimo što piše ili čujemo što nam govore, ali htjeli bi da smo iznimka!
Da se to na nas ne odnosi!
Želimo nesvjesno biti posebni.

Meni se to njihovo objašnjenje baš sviđa!
Znalo mi se desiti u životu puno puta da dobijem kompliment (ono, Kako si lipa, Kako si pametna, Kako si dobra…) ali ni jedan me nije toliko razveselio i ni u jedan nisam toliko povjerovala kao kada bi mi rekli «Kako si ti nekako posebna».
Premda je taj najneodređeniji od svih komplimenata koje sam skupila tokom godina meni je nekako najdraži.
Eto, ovaj post posvećen je svima onima koji se osjećaju posebno i koji bi nesvjesno htjeli da su pravila za njih drugačija. Da su iznimke!

Posebno mojoj najdražoj curi koja mi je puno puta dala najljepši kompliment,
«Ti si tako posebna» ma što god to u njenoj glavi podrazumijevalo….

Moja najbolja prijateljica je otišla, odvezoh je jučer na avion.
Ne ču sada o tome kako lijepo nam je bilo i što smo sve radile i gdje smo sve bile.
Svi koji imaju najboljeg prijatelja ili prijateljicu znaju čari takvog druženja.
One male rituale za koje nitko ne zna osim vas i koji samo kad ste zajedno poprimaju pravi smisao.
A i ako upadnem u zamku i krenem vam opisivati naša zajednička druženja najvjerojatnije ću se dovesti u situaciju da budem patetična i pre-osjećajna, što nikako ne želim mada se tih osjećaja ne sramim. Sramila bih se da ih nema.
Uglavnom, u jednom od naših razgovora zapitala me što je zapravo želim?
Mislila je pritom na neka moja razmišljanja i odluke koje moram donijeti.
Ja sam joj odgovorila najbolje kako sam znala. Vezano za to o čemu smo pričale.

Zapravo sam mislila na ovo kada me upitala što zapravo želim u životu?!

Želim;

Na jedan dan biti opet mala, dok me tata uči voziti biciklu.
Da trči uz mene i viče»Možeš ti to, samo daj gas», a ja ne samo da dajem gas, nego i sve od sebe, jer sam sigurna da je on tu da me uhvati ako padnem.

Ponoviti moj prvi pravi poljubac u životu, jer je to bilo moje prvo ukazanje i spoznaja da je život vrijedan življenja.

Želim ponoviti jednu vožnju u suton na mom cooperu, moje najbolje prijateljice i mene.
Ljeto, vožnja pored mora, mi sređene do maximuma , nasmijane, sretne, vozimo se u fini restoran da proslavimo njen magisteri svjesne tog zajedništva koje dijelimo, tog blagoslova koji nam je utjeha za života.

Želim ponovno vjerovati ljudima kao nekad, kao u ono vrijeme prije nego sam se u tolike razočarala.

Želim ponoviti par zora koje sam dočekala zagrljena.

Želim ponoviti par noći u kojima sam molila Boga da jutra ne svanu.

Želim se ponovno prošetati sa svojim ocem uz more, dok me on pitko i nesvjesno uči o svemu bitnom u životu i pokazuje mi kako se kupa u suncu.

Želim zapravo ponoviti bezbrižnu radost, smjeh.
Želim ponovno sanjati otvorenih očiju. Želim opet vjerovati u čuda. Osjetiti magiju.
Biti bezbrižna, voljeti cijelim srca kao da nikada nije bilo povrijeđeno.

Ali to mi nitko ne može dati.
Mogu samo sama sebi dati uspomenu na takve trenutke i što ćešće ih vrtiti u svojoj glavi da ih nikada ne zaboravim.
I zbog sebe, a i zbog posvete onima sa kojima sam ih dijelila.

p.s. Želim ponovno sa radošću jesti velike bobice bijelog grožđa, odavno nisam...
Što vi želite?