Pregled posta

Sve je to zbog jedne munjene dalmatinke i opeglanih košulja

Munjena dalmatinka zatvorila je blog, a ajmo to reći slikovito otvorila «Pandorinu kutiju» u mojoj glavi.
Kada je to prije par dana učinila, ja je upitah čemu takav drastičan potez!?
Njezin je odgovor bio vrlo iskren i jasan. U kratko «Postala sam ovisnica o blogu!»
U prvi mah sve što sam osjetila, bila je zapravo ljutnja i pitanje čemu taj drastičan potez za koji sam ja uvjerena da će joj nakon nekog vremena biti žao.
Ali od mi to što je učinila ne izlazi mi iz glave, jer me natjerao da razmišljam o sebi i onome kako je pisanje bloga utjecalo na moj život.

Da bi bolje razumjeli o čemu pišem moram najprije navesti razloge moga pisanja bloga.
Blog sam počela pisati prije nešto više od mjesec dana, iz osobne potrebe koja je jača od mene same da izlijem iz sebe sve ono što bi zapravo željela reći dobroj vili i onoma koji me ponekad krivo doživljavaju.Ostati ću za svagda dužnik njenoj plemenitosti i dobroti.
Obje smo odlučile da zbog iznimne situacije prekinemo svaki vid
komunikacije, dok ne
riješimo neke unutrašnje osjećaje i neke vanjske utjecaje.
Kako je ona meni jako nedostajala ja odlučih pisati joj, ali kako joj obećah da je
neću
kontaktirati odlučih pisati blog. Osjećala sam da neke stvari želim reći, a ako to
učinim
na blogu biti će to kao da sam poslala pismo u boci da morem luta i traži onog kome je namjenjeno gdje i kad to sudbina bude htjela.
Znam da sve ovo što sada čitate zvuči totalno suludo, ali meni ima nekog smisla i
pomaže da
osjećam barem privid da ona to tamo negdje uz treptaj ekrana čita…i smiješi
se.
Ja naime nikada ne bi prekršila zavjet, ona još manje.

Ali sve to sa blogom poprimilo je druge razmjere, ljudi su počeli pisati, uvrstili
su me na svoje
blogove pod rado čitane,počeli mi slati i mailove, dobila sam poziv da dođem u Zg. na blog party sve je nekako
naraslo u
velike razmjere i izmaklo mojoj kontroli.
Nisam ni pretpostavila u kom će to smjeru krenuti.
Još je nešto zanimljivo u cijeloj priči i prije sam čitala neke blogove i ponekad čak poželjela ostaviti kakav komentar. Ali nisam to nikada činila jer nisam imala svoj blog, pa mi se činilo nepošteno ostavljati komentare. Bilo bi to po meni kao da pišem nekome pismo bez da se potpišem imenom i prezimenom. Ovako moj blog ipak nešto govori o meni iako je anoniman.
Kako ste vi počeli ostavljati komentare meni, tako sam ja počela posjećivati redovito vaše blogove i pisati vama ako vam imam što za reći.
To je neminovno dovelo do toga da ja počnem sve više rezmišljati o vama, vašim postovima i događanjima.
Ako ste pomalo perfekcionist i odgovorni kao ja (a vjerujem i munjena dalmošica) onda se trudite pročitati svakoga tko vam se javi, pa razmislti o svemu, pa odgovoriti ako imate svoje mišljenje, a to iziskuje vremena i energije.
Ma kakve cool liste, ni ne pada mi na pamet da tamo zavirim imam ja sa vama čist dosta zanimacije i veselja.

Shvatili ste, zar ne!?
Ja sam stvorila jedan cijeli svoj novi svijet na blogu. Počela se vezivati za neke ljude, zamišljati ih i onda odmahivati glavom.
Što ako oni pišu izmišljotine, ako uopće nisu iskreni?
Počela sam kasniti na sastanke(iako to nikada ne činim) mojim starim prijateljima i izmišljati razne poslove koje imam za učiniti doma da bi provjerila što rade moji novi virtualni prijatelji. Ma došlo mi je danas dok sam na redovitoj frizuri u mom omiljenom frizerskom salonu u koji idem ne samo zbog frizure nego i zato da bi sebi svaki tjedan poklonila sat vremena u kojima ću samo čitati trač novine i smijati se u sebi kako lažu i izmišljaju.E pa i tamo mi je došlo da ponesem laptop i provjerim što radite.
Zapravo ja potpuno razumijem munjenu dalmošicu!
Navukle smo se na isto…

Ne pišem vam sve ovo zato što se želim skinuti sa ove ovisnosti i izbrisati blog(uvjeravam se da nisam zagrizla tako duboko kao ona) već vas upitati osjećate li vi ponekad isto?
Sada barem sat vremena dnevno više sijedim pred kompom, zbog ljudi o kojima ništa ne znam osim o onome što su mi sami dali naslutiti.
Pitam se često, da ti isti ljudi ušetaju u moj lokal bih li im poklonila i malo pažnje!?
Ili bi zbog nekog vanjskog utjecaja(pritom ne mislim samo na izgled, već na sve ono što od čovjeka radi osobu) samo uljudno pozdravila prisutnog i sjela sa dobro poznatom ekipom.
Možda mi ništa interesantno ili privlačno ne bi bilo na njima!?
Ili bi vi kad bi me vidjeli i gledali samo očima(dugokosa, mršava, pomodna plavuša) ne znajući da sam to ja možda u sebi stereotipno pomislili(glupača wanna be šminkerica sa radia, bez zrna duše i svjesti) ne želim vas vrijeđati, ali to su predrasude koje o meni imaju ljudi koji me ne znaju a koje mi to priznaju ako imamo tu lijepu sreću da se upoznamo i prepoznamo.

Evo, nisam izdržala.
Morala sam o tome, jer se sve više vezujem za nešto što je trebalo biti moja razbibriga, a postaje po malo moja opsesija.
Sad postajem svjesna kako je onim ljudima kojima hobi postane život.
Još kad bih ja zanimljivije i bolje pisala, pa kad ovo ne bi bio tajni blog, pa kad bi preraslo u knjigu, pa da imama neke opipljive koristi od svoje ludosti…:

p.s. A sve ovo zato što mi je moja dobra vila rekla kako nikad nije vidjela tako dobro opeglane košulje kao što su moje. Ja inače imam jednu dragu gospođu koja pegla moju odjeću i brine se između ostaloga da izbaci iz hladnjaka sve što se u njemu pokvari zbog moje nemarnosti i prezauzetosti,bez nje moj dom bio bi u još većem kaosu.Ali svoje košulje najčešće peglam sama jer vjerujem da to najbolje činim baš ja.A i zbog tog komplimenta koji me razveselio, pri tome imam dovoljno vremena razmišljati i o ovakvim štupidecama.
Eto što vam se može desiti ako imate vremena za razmišljanje, a u život vam ušeta pa išeta jedna munjena dalmošica i jedna dobra vila.

Post je objavljen 27.04.2006. u 00:39 sati.