"Sreća i sloboda započinju jasnim razumijevanjem jednog načela:
neke stvari su pod našim nadzorom , a neke nisu.".

Citat iz knjige koju mi je moj otac često znao čitati dok sam bila mala.


Prošli tjedan odvezla sam mamu u bolnicu na jedan manji kirurški zahvat kako to stručno nazivaju njezini lječnici.
Ipak ,trebala je tamo ostati 3 dana.
Malo je reći da ne volim bolnice, zapravo ja posebno ne volim bolnicu u našem gradu.
I nakon toliko godina sjećanja su još uvjek tu, živa i bolna pomislila sam prolazeći kraj onog istog čuvara na bolničkoj rampi.
Moje misli prekinulo je zujanje telefona, draga prijateljica brižno me pozvala sebi doma.

Rado se uvijek odazovem , odlazim onamo kako bih pobjegla od vreve života, na tren ponekad budem opet u doticaju sama sa sobom.
Dok slušam njenu nonu često zatvorim usta i otvorim duh, dopustim svojim osjetilima da ponovno profunkcioniraju slobodno.
Dom je lijep, skroman i čist, a ručak uvijek prefin i obilan, sat na zidu kasni ali to nikoga ne brine, svi me oslovljavaju nadimkom iz djetinstva koji znaju samo moji bliski prijatelji i na sekundu osjetim tu bezbrižnost i mekoću obitelji kojoj sam pripadala i koju sam nekada davno imala.

Tri žene sjede nasuprot mene, izgledaju toliko nalik jedne na drugu da vam odmah mora biti jasno da su u srodstvu.
Zapravo one to i jesu, tri naraštaja-Unuka 28g. mama 56g. i nona 86g.
Bučan, elokventan sastav.
Uz ručak, pričale su priče od nekad i puno se smijale.
Trudile su se oraspoložiti me.
Sretnice pomislila sam.
Šteta što ne mogu ostati zauvijek(kako mrzim tu riječ, ona je največa laž života i početak svakog kraja.).
Nona je prepoznala moje misli i na odlasku mi šapnula
“Ne boj se zla, dobro biti neće”.
Kao da me upozorila da je bilo vrijeme da očvrsnem i odrastem.

Dok sam se vozila kući znala sam da će uskoro zazujati ponovno mobitel, moja druga prijateljica iz djetinstva nazvala je da pita je li mama dobro prihvatila ostanak u bolnici i pozvala me sebi doma.
Sliči joj to, ona je uvijek pažljiva.
Ona zna koliko ja cijenim obitelj, kakva mi je to svetinja.
Rijetko tko je imao tu privilegiju da uđe u moj dom.
Sa isto tako puno pažnje skuhala mi je kavu i poslužila je sa prigodnim keksima.
Draga je, uvijek me nudi jelom.
Dok se trudi biti tu uz mene ja razmišljam kako je savršeno ispravna u svemu.
Savršena kćer svoje majke.

Tada su iz močvare moga uma izronila kozmička razmišljanja, što li je ona sve već danas učinila?!
Okrenula madrac na krevetu.
Odmrznula hladnjak.Platila račune u dan.
Očistila i preuredila ladice, ormar, oštariju i donji kat.
Kupila nove zimske gume i odvela auto na servis, pa na tehnički.
Kupila špežu u Familiji.
Otišla frizeru i kozmetičarki.
Očistila ormarič sa ljekovima u kupaonici.
Ažurirala adresar na temelju novih božićnih čestitki.
Oprala i dezinficirala sve kante za smeće.
Odnjela iznošenu robu u Caritas.

Da, takva je ona, uvjek zate što će učiniti i da će to što učini napraviti baš onako kako treba.
Rekli bi mi “kako Bog zapovida”.
Volim je takvu i mislim da ona to zna.
Mada nisam kao ona.
Moje su misli meteori, ne znaš nikad što će mi i kada pasti na pamet.
Ja mislim da ona to voli kod mene.
Zapravo svi oni koji me vole, to vole kod mene.

Krenula sam kući, ogromna je i u njoj živim sama.
Ali zbog nje sam prije svratila u lokalnu trgovinu i kupila novu metlu.
Onu starinsku. Ručno rađenu, izdržljivu.
Sa običnom drvenom drškom i miomirisnom i žutom slamom.
Stara je već bila otrcana i izobličena od predugog stajanja u kutu.
I na pomniji pogled izgledala je i mirisala užeglo od svih onih prljavih poslova za koje sam je prošle godine koristila
Ako se pitate što sam učinila sa starom metlom?
E po tome sam ja drugačija od svoje prijateljice iz djetinstva!
Sinoć sam polila slamu stare metle sa po litre rakije koja je ostala u djelu kuće koji kada dođe ljeti koristi moja najbolja prijateljica i sa kojoj sam ovu kuću i sagradila.
Onda sam se popela na drugi kat naše kuće, izašla na balkon, zapalila metlui bacila je u visokom luku , kao zapaljeno koplje ili zvjezdu padalicu(i jedno i drugo mi je predstavljala).
Gađala sam njome naš veliki bazen, koji je zimi ispražnjen, ali ga ono nešto kiše što padne napuni do pola.
Tako da gotovo i nije bilo bojazni da nešto zapalim na imanju.

Zašto sam to napravila?
Ne znam, nikad ranije nisam to učinila pa sam pomislila, zašto ne?
Možda sam o tome nekad negdje čitala ili mi je tata pričao i tu priču.
Samo je baciti nekako mi se učinilo propuštenom prilikom.
Uostalom, nova metla obiluje novim mogućnostima. Pogotovo ako ste sami.
Možete malo najprije na nju zasvirati kao ja ili je upotrijebiti za plesnog partnera, dobro je oruđe protiv kukaca i paukova.
Sjajno skida paučinu i dobra je za izvačenje stvari sa nedostupnih mjesta.

Kad si razmislim , zapravo ta metla meni je simbol potrebe da u ovo doba godine umno I duhovno očistim kuću. Taman prije nego ovaj vikend svrati naš dragi župnik I blagoslivlja je!
Da pometem malo tuge, da izbacim loše zdravlje I da iz radionice svojeg života počistim nered popisa nepotrebnih stvari koje trebam učiniti jer za mene to nema tko napraviti.
Znam, brzo će nova metla biti kao stara.
Zbrka, nered I gnjavaža života pomješana sa maminim i mojim lošim zdravljam ponovno će se nagomilati, a neke praznine znane kao “gubitak obitelji” ostati će zauvijek kao ožiljci na srcu.
To je ciklus, to je život rekla bi nona sa početka priče.
Možda sam zato uživala paleći staru metlu I bacajući je u večernjoj tami kroz zrak u bazen.
Označavajući početak jednog novog ciklusa, mogućnosti nove godine primitivnim vatrometom :)
Volim to nešto ludo u sebi, to mi je od matere, morala sam i od nje nešto skupiti!

U knizi “Bajka o vratima” Danijela Dragojevića, pisac kaže da je priču o vratima napisao zato što je tako lijepo otvarati vrata.
Uvijek mislite da vas s druge strane očekuje nešto jednostavno, čisto, prijateljski-nešto što će vam izmjeniti život.

Čujem odbrojavanje, 10, 9, 7, 4, 2, 1-Sretna Nova godinaaaaaaaa!!!!!
Ja imam zatvorene oči još par sekundi, o tim sekundama je ova priča.

Ovaj doček odlučila sam proslaviti ponovno daleko, ali ovog puta sa mojom najboljom prijateljicom.
Kada mi je poslala pismo u kojem je pisalo “Novu godinu želim slaviti sa tobom i jedva čekam da te zagrlim...”
Znala sam da je ona pišući to, već znala koji je moj odgovor.
Tako zatvorenih očiju slušajući odbrojavanje, pomislila sam kako sam sretna što će me baš ona poljubiti točno u ponoć I čestitati mi prva .
Cijeli život smo najbolje prijateljice, ali kako je kod nas sve naopako ovo je tek druga Nova godina koju u životu slavimo zajedno.

Na tren vratila sam se u 31. prosinac 1991g.Stara godina.
Kraj godine, početak desetljeća, našeg maldalaštva.
Pun mjesec, vani –18 stupnjeva opaka zima.
Mi sretne na toplom slavimo život i u njega hrabro koračamo pune želja i planova.
Da ste nas onda onako male poznavale, zatekle biste nas kako smo rano zaspale iscrpljene i zadovoljne od proslave.
Koliko smo se promjenile od tada, sigurna sam samo u jedno da su samo bore oko usnica malo jače.

Još ne otvaram oči.
Bože, koliko 10 sekundi odbrojavanja traje kad si trijezan za doček.
Pomislim, kako smo se zapravo jako promjenile.
Ona prije mene,sada I ja.
Nepovratno. Šteta.
Ili možda ne, ona misli da je bolje ovako.
I klima se promjenila kaže ona, ravno je +12C, dakle razlika je u 30 stupnjeva.
Ništa od opake zime od prije 19g.
Ili možda ipak nije tako...

Osjećam iako imam sklopljene oči i sve traje samo par sekundi kako prati gdje sam i osjećam kako svojom rukom traži moju.
Valjda da bude sigurna da ćemo si čestitati prve, da neko ne uleti, ipak smo na ovo čekale skoro 20g.
Otvaram oči i gledam je kako me nasmijana grli,ljubi i šapće “Sretna nam Nova godina ljube”.
Volim kako nas stavlja u zajednički kontekst, ajde barem je nešto sigurno na ovom svijetu pomislim.

Nazdravljamo šampanjcem i dok je gledam kako plaše u glavi pišem-Novogodišnji Manifest!

Glasi ovako;

Idi dalje, pobjegni preko zidova.

Idi polako, ali uvijek idi naprijed.

Sama vuci sebe.

Putem skupljaj bobice i drva za ogrijev, za svoj dom.

Kad stvoriš dom ipak uvijek budi spremna na poplavu.

Zatvori mržnju u podrum i stresi sa sebe svaku lošu misao.

Šta god ti pričali uvijek budi spremna za kruh neizvjesnosi.

Sve dobro istog trena otpi u velikom gutljaju i podjeli sa svojom najboljom prijateljicom kad god možeš.

Pjevaj iako si loša u tome, iskoristi tu želju kad god ti dođe , tko zna kada ćeš opet biti sposobna za to.

Pleši jer je to dobro za tjelo, a što je dobro za tjelo ne može biti loše za dušu.

Ti si ionako jedina publika kojoj je do toga kako to činiš iskreno stalo.

Probaj pronaći leću strasti ponovno, ali razmisli hoćeš li je ikada više upotrijebiti.

Ipak dobro ju je ponovno posjedovati makar je i ne iskoristila, ona je znak da si doista živa.

Uvijek si postavi prvo sama sljedeće pitanje.

Uvijek izaberi duži put.

Uvijek stani prije kraja puta i sama odluči što ćeš dalje, ti to možeš i duguješ sebi.

Budi ono što je potrebno.

Nikad se ne vraćaj istim putem, to je jako važno!

Nikad ne uzvraćaj nasiljem na nasilje, tako postupaju slabi.

Idi dalje nego se očekuje od tebe i učini to sama.

Idi dalje i nikad ne odustaj.

I kad se čini da više ne možeš idi dalje, ti to možeš. Samo idi.

Jednostavno napreduj i ponavljaj si ono što si naučila u prošloj godini;

Pravda, milosrđe, ljubav, sloboda nisu djelo Boga ili političara, već djelo onih koji se svojevoljno izlažu opasnosti promatranja svijeta otvorenih očiju, koji ne okreću glavu, već pristupaju onome što vide i priznaju si istinu.
Dobro bi trebalo postojati, ono je od Boga.
Zlo ne bi.
I ne možeš se nazivati dobrom osobom ukoliko ne raspoznaješ jedno od drugoga i na koju stranu treba stati i kako se ponašati prema ljudima do kojih ti je stalo.
I ne možeš se opravdati riječima "slab sam" ili "Đavo je to učinio".
To nisu nikakva opravdanja.

Ja volim bajke i vjerujem u čuda, zato mi se i sviđa knjiga sa početka ove priče “Bajka o vratima” Danijela Dragojevića.
Moje otvaranje očiju u Novogodišnjoj noći točno u ponoć jednako je njegovom otvaranju vrata iza kojih nas čeka nešto jednostavno, čisto,prijateljsko.
Voljela bi vjerovati da je tako.
Ipak da ne zaboravim najvažnije, lekciju koju sam skupo platila u 2011g. završiti ću riječima M. Monroe.
Žena je znala o čemu priča kad je izjavila ovo;

“Dogs never bite me. Just humans.”

Znam točno koliko ju je boljelo.