Jučer je bio jedan od onih dana zašto ja volim svoj posao!
O ovome o čemu ču ja pisati sada sutra čete čitati u novinama, ovo je moja verzija jedne vruće ljetne noći.
Sve se odigrava u Balama na jednom agroturizmu "Lav"ja stižem oko 19 i po , nakon što mi se Gibo javio u eter i sam najavio događaj koji slijedi.
Do tada to je bila tajna, nije želio da itko napiše i jedan redak o tome dok sve ne bude gotovo.

Zabava je to za njegove prijatelje novinare i zahvala njima na svemu lijepome što su imali za reći o njegovom zadnjem albumu »Unca Fibre» , ujedno i najava velikog koncerta u Pulskoj Areni 25.kolovoza.
Pogledom tražim mog šefa, Gibu i promotoricu iz T-mobaila, oni su organizatori svega.
Prilazim im i već iz daleka naslućujem nervozu. Iako svi okupljeni, njih stotinjak pijuckaju pjenušac i jedu po meni najbolji ketering u hrvata iz restorana www.valsabbion.hr ( tko to nije probao ne zna što je propustio) te očigledno guštaju moj dragi trojac u sebi izgara.

Fotografi škljocaju bez prestanka, Gibo je već lud od davanja intervjua.
Prilazim mu i pozdravljamo se, a on mi na uho šapće kako je već dao intervjue za sve televizije,
za sve magazine i ostali su još samo novinari dnevnih novina i kako ga izludi kad ga mlada drska novinarka pita kad će njezin red.
Konstatiramo da je doista prevruće, pakleno.

Pogledavam prema bazenu, koji je ukrašen svijećama. Izgleda tako primamljivo, Ana iz t-mobaila čita mi misli i samo izgovara «Nije još vrime, ali ja sinoć nisam izdržala. Nakon svih sastanaka i riješenih problema okupala sam se u dva ujutro».
Blago tebi pomislim, ja se još nisam stigla ni u moru okupati.
Šef me moli da se pobrinem oko nekih važnih gostiju i moli me da se i ja pomolim da ne padne kiša.
Ne će rekoh mu, Gibo je i dragom Bogu mio.. »Nebo strpljive voli»...
Kad su svi intervjui odrađeni, svi uzvanici se smjestili pored bazene za svoje stolove, kad je savršena al dente pašta sa tartufima poslužena i vino «Kabola» iz 2004g. usuta u svaku čašu može početi ono čemu se veselim cijeli dan!

Gibin koncert, cijeli bend je na okupu (čak je tu i ispomoć iz Parnog valjka), razglas je savršen(što je rijetka prilika, hvala šefe što voliš glazbu pa ne štediš na najvažnijim stvarima), vedro nebo, sve puno mirisa lavande i svijeća, odsjaj bazena i na repertoaru po prvi put i nove stvari sa albuma.
Dakle svi su uvjeti savršeni, osim jednog.

Gotovo nikad kad je tako neka savršena prigoda meni najdraži ljudi nisu sa mnom, da se možemo zagrliti i pjevati zajedno nama drage pjesme.
Koncert je bio sjajan, baš za dušu.
Naravno samo je nekolicina nas odvažno zaplesala i zapjevala, najviše plesačkog umijeća pokazao je petogodišnji klinac (mali od Zuhre) uživilo se dijete i pokazao koliko glazbenog ukusa ima i tako mali.
Ostali su bili ono što i jesu,hrpa važnih,ozbiljnih poslovnih ljudi koji se rijetko kad znaju dobro zabaviti, pa su i ovu priliku propustili.


Sve je bilo savršeno odsvirano i od pjevano, a najvažnije Gibo je sve odradio sa guštom iz duše.
Baš se nije štedio, ludilo.
A kad su se kamere pogasile, svi novinari i visoki uzvanici otišli, sjeli smo pored bazena nas par i do dugo u noć pričali o svim prijašnjim veselim susretima i događajima.
I dok su moj šef (koji će biti izvršni producent koncerta u Areni) i glavna promotorica iz t-mobaila već raspravljali o tome što i kako za koncert u Areni , Gibo i ja pričali smo o slatkim mukama vezanim za naše obitelji i odgoj njegove djece.
Eto zašto tog čovjeka toliko volim i cijenim.
I njemu i meni u savršenoj noći nedostajala je za potpuno savršenstvo samo jedna nama najvažnija sitnica- naša obitelj.

p.s.Kako je sve izgledalo možete pogledati na kratkom filmiću koji se nalazi na t-portalu u MaxZoni pod-intervju sa Gibonniem.

Evo me. Ipak.
Najprije ne pisah zbog puno posla, raznih problema i problemčića i puno gužve kojom sam okružena,jer po ljeti zaista nemam vremena ni disati kako spada a kamo li pisati onoliko koliko bi htjela ili imala potrebu.
Jer ovo moje piskaranje kao što već znate vi koji me redovito čitate doživljavam kao kakvu modernu ispovijed jer umjesto u onom ormariću u crkvi ja svoje misli, želje i grijehe pretačem u slova na ovom blogu pa tako titraju na ekranu kao opomena i svjedočanstvo mojoj ne savršenosti i gluposti.

Htjedoh danas pisati zapravo o onome što mi se desilo prije neki dan.
Pogodilo me to i toliko jako razočaralo da mi je od šoka pukao glas.
Koje li ironije, glas je moje sredstvo za rad!
Moj kruh, a sad zvučim kao ciknuta viola.
Ljudski organizam je zaista čudo, kao i naša duša.
Shvatih da to ne mogu, iz više razloga.
Presvježe je i prebolno . A nisam sigurna ni da ima smisla.
Što mi je učinjeno, učinjeno je i više se ne može promijeniti.
A ja i onako ne nalazim u sebi načina da joj oprostim iako me otac učio da
«Onaj tko oprosti, najveći je!».
Ja očito još nisam toliko velika, a sumnjam da ću ikada toliko narasti.
Kao i obično kad mi je najteže ili najljepše sjetim se moga oca i njegovih priča.
U njima tražim odgovore kako dalje.
Pa ću vam sad ispričati najbolje što umijem jednu takvu priču.
Mene je prosvijetlila i kad mi sve krivo krene uvijek se sjetim nje.
Priča je istinita!

Ljeto je 1959g. Kalifornija. Turističko mjesto.
Glavni akter priče tek je izašao iz koleđa i pronašao sezonski posao noćnog recepcionera.
Dvadeset dvije su mu godine i svoje mišljenje iz nosi glasno i slobodno kao i svi mladi.
Jednog su tjedna namještenici za ručak svakoga dana dobivali dvije hrenovke, hrpu kiselog zelja i dvije fete starog kruha.
A hrana im se odbijala od plaće. Mladić je bio ogorčen.
Nakon sedme noći kada je shvatio da će taj meni biti narednih dana pukao mu je film.
U nedostatku publike sve je istresao pred noćnim čuvarom.
Psovao je i vikao, prijetio se otkazom i proklinjao vlasnika hotela.
Pjenio se kao lud, negdje oko 20minuta.
Svoj je monolog izrekao punim plućima i pojačao ga udarajući u recepcionerski pult.
Dok je on tako šizio sve je to mirno promatrao noćni čuvar.
Uvijek je izgledao nekako tužno, a za to je imao i razloga.
Jer preživio je Auschwitz. Tri godine.
Njemački židov. Tanak, mnogo kašlje. Volio je biti sam. Mogao je uživati u tišini i što je još važnije mogao je noću skoknuti do kuhinje i čalabrcnuti kad god je htio hrenovke i kiseli kupus.
Za njega je to bila fešta i što je najvažnije noću nije bilo nikoga da mu govori što da radi, a što ne. U Auschwitzu je sanjo baš o takvom životu.
Na kraju je mladića upitao je li gotov sa psovanjem.
Rekao mu je «Vi mladiću mislite da sve znate, a ne znate osnovnu razliku između nevolje i neugodnosti!»
«Postoje pravi životni problemi, to su oni kad nemate što jesti, sve ostalo je neugodnost!
A sam je život neugodnost i sastoji se od naših pokušaja da ga učinimo ugodnijim. Ipak život je kvrgav.»
Naučite se razlikovati neugodnost od pravih životnih nevolja pa ćete dulje živjeti!
I nećete gnjaviti ljude oko sebe svojim kukanjem.
I tako je stari čuvar mladog buntovnika istodobno udario nogom u guzicu i otvorio mu prozor u svijet.

Kad me god nešto krene po krivu i uhvati me bijes zbog toga sjetim se ove priče koju mi je tata čitao i zapitam se «Je li ovo što mi se dešava prava nevolja ili neugodnost?»
Treba prihvatiti, život je kvrgav ali ima raznih kvrga.
Ovo što se meni desilo neki dan nema puno veze sa ovom pričom, ali je na mojoj duši ostavilo doista veliku kvrgu i to je najvjerojatnije dobro.
Neka stoji tu kao podsjetnik mojoj naivnosti.

Upoznala sam je na Alkinom rođendanu i onda je na sebi imala mrak štikle baš kao i sinoć:)
I smiješila se zaraznim osmjehom i šalila cijelu noć samo na svoj račun…
Zapravo sve je bilo skoro pa isto kao jučer samo se onda nismo znale tako dobro.
Od onda je prošlo skoro 9g. i puno se toga desilo i meni i njoj.
Njoj puno više, nego meni, ali smo jučer ponovno konstatirale da smo zapravo ostale iste.
Ljubimo život svim srcem i prihvaćamo svaku kvrgu i svaki put postajemo sve jače ali mekše.
I to je dobro.
Danas više ne sudimo nikog čak ni malo kao nekad.
Nije stigla u moju emisiju, jer je cijelu noć provela u Beogradu kod Brege i Marine Tucaković(za one mlađe to je najpoznatija autorica tekstova u bivšoj Jugi) ipak nije zaboravila javiti se telefonski, ispričati i malo pročavrljati o svemu novome što sprema u budućnosti.
Dogovor je pao da se nađemo nešto kasnije tu večer prije koncerta koji je organizirao moj šef u jednom poznatom klubu.
Povedoh prijateljicu.

Zašto vam sve ovo pišem zapravo ne znam, nemam običaj pisati o onome što mi se dešava, ovaj blog nije takav.
Najčešće pišem o onome što me dira, ali nikada o onome što mi je najvrjednije.
To bi bilo svetogrđe.
Iako je znam tolike godine do sada ni slova nisam napisala ni o Eurosongu, ni o štikli, ni o njenom filmiću.
Mada smo se i njega dotakli sinoć, u šali reče mi da je sad pravo vrijeme da snimi nastavak.
Složismo se da bi se trebao zvati «Das Boot zwei» i da umjesto muškarca treba uz nju biti žena.
Tak toliko da se svi ponovno iznenade i obruše na nju.

Njenu glazbu baš i ne slušam, ali ona mi je zaista draga.
U duši je dobra i brižna, nema u njoj ni mrvice zla.
Ja imam naziv za takve cure zovem ih «Žena drug!»,a ona to je, pravi drug.

U mom poslu upoznala sam puno ljudi sa naše estrade, sa nekima se samo znam, sa nekima sam ok., a sa nekima sam dobra.
Razlog zašto mi je draga je između ostalog taj što je sa njom najlakše komunicirati,
nema prenemaganja, ništa nije sa visoka, topla je i jednostavna kao i sve žene s mora.
Uvijek me fascinira koliko je pažljiva, kako se ne samo sjetila moje frendice nego i njenog imena(a upoznala sam ih jednom prije 6g.), kako me uvijek pita kako je moja draga jesu li joj sve pige na broju, kako mi je mama.
Pričale smo i smijale se muškom rodu i njihovoj fascinaciji nogometom i playstationom( jer njen dragi kad ne gleda nogomet ovih dana onda ga igra na igricama), pretresle sve modne trendove, prepričavale dogodovštine sa putovanja i smijale se kako ćemo opet sve ušutkati kad se pojavimo u wc-u kluba pa sve cure koje se temo zateknu zanijeme i gledaju u pod, a ni ne znaju koliko je nama neugodno jer treba piškiti dok svi slušaju.
Jedini prohtjev koji je imala bio je taj da na pozornici ima dosta obične vode i to "must be Jana".

Njezin nastup trenutno košta 8000 eura( puno je to love), ali čim je kročila na scenu iz tople i drage mlade žene pretvorila se u divu i do zadnje kapi znoja odradila svaki euro.
Može se o njoj štošta reći i može joj se štošta osporiti i zamjeriti, ali jedno je sigurno žena je neosporno karizmatična u svakom svom atomu!!
I ja joj skidam kapu, posebno zato što je nakon svega što joj se desilo imala snage ponovno ustati i dati sve od sebe.
Jer moj otac me učio «Nije sramota pasti, sramota je ne pokušati ustati».
Dobar je taj dišpet kome ga je dragi Bog dao!!!

p.s. Bolje mi je, doduše još uvijek imam glas samo za tužne vijesti.

p.s. I ozbiljno razmišljam da se ostavim pisanja bloga, našlo bi se par zaista dobrih razloga za to, ali već par dana najveći je razlog njegovo ne funkcioniranje, grrr…

Probudih se jutros bolesna.
Gutam šmirgl papir, svakim treptajem bodem noževe u oči, tijelo snage nema, svaki pomak bolan i izrazito naporan.
Ta iznenadna nemoć i jad nagnalo me na razmišljanje o minimalnim dnevnim ljudskim potrebama koje se udvostruče kada smo bolesni.
Što je to «minimalna dnevna potreba za odrasle»?
Što nam to treba svakodnevno da bi preživjeli?

Živim sama, što znači da mi nema tko skuhati malo čaja ili toplu juhicu. Ni pronaći toplomjer, ni dodati extra dekicu jer mi je hladno, ni namjestiti jastuk, ni natjerati me da se u mlakoj vodi istuširam jer je temperatura visoka, nema me tko ni odvesti doktoru.
Zapravo mi ne nedostaje to najviše, uz puno muke sve to ću odraditi i sama.
Ipak nešto ne mogu sama, a najpotrebnije mi je.
Voljela bi da me ima tko zagrliti nježno i tako slabu držati me neko vrijeme u naručju.
To je minimalna ljudska potreba u svakom trenu, to je ono što mi treba svakodnevno!
I bez toga se može, ali onda život i nije neki gušt.

I tako dok ovo pišem do mene dopiru sa televizora zvuci saborske rasprave, svađaju se koliko je novaca neophodno ljudima oboljelima od karcinoma.
Raspravljaju jesu li citostatici preskupi!!!!!!!
Vraćam se istog trena 8g. u nazad i postaje mi mučno odmah!

U bolnici sam, čitam tiho knjigu mom ocu koji sa još petoro ljudi čeka svoj red za kemo terapiju. Trudi se ne pokazati sav svoj jad i bolove koji ga izjedaju iznutra.
Ja sve znam, ne mora ništa ni izgovoriti.
Toliko smo povezani od rođenja, da si čitamo sve iz očiju.
I ja i on znamo da mu spasa nema, ali nikada ne bi odustali ili pokleknuli.
On me ovakvom i načinio, ja naime iskreno vjerujem u čuda i dragog Boga.
Još i sad, i nakon svega.
Zapravo sad još i više.

Izlazi glavna doktorica, hladnim glasom ispričava se u ime bolnice i priopćava nam da bolnica ovaj mjesec nema novaca za citostatike pa moli one koji nemaju da plate, sami polagano odu kući, a da ovi ostali zauzmu svoja mjesta.
Dvoje ljudi se diže i tužno počinje spremati za odlazak.
Dižem se i ja, pogledam u oca. On klima glavom i ja vadim novce koji su nam ostali, molim i ostatak ljudi da daju koliko mogu. Svi daju, ja skupljam i trčim za onom dvoijcom .
Vraćam ih. Pre bolno bi bilo pisati o tome što sam u njihovim očima vidjela.
Grlim tatu dok ga bodu i zahvaljujem dragom Bogu što imamo dovoljno, zahvaljujem mu riječima neopisivo.
Jer da nije tako, ni sama ne mogu zamisliti na što bih sve bila spremna da mu pružim potrebno.
Tone u san, a ja trčim na zrak. Guši me sav taj jad, ta nemoć da učinim više.
Plačem, ridam, vrištim u sebi, tučem u drvo svom snagom iako je ono od mene metar udaljeno.
Znam ovi oko mene to ne vide, ali tako je jer i dio mene umire u strašnim patnjama!
Odrastam tako brzo, da se to može vidjeti očima i fizički, vidjeli bi doslovno kako mi koža puca jer udovi postaju tri broja veći.
Bojim se u što ću se pretvoriti, o strahu kako ću dalje kad meni najdražeg stvorenja ne bude
ne smijem ni misliti.

Da bi shvatili koliko to sve košta reći ću vam samo da kutija lijeka( u ono vrijeme ) od kojeg se sprječava mučnina(dakle ne lijek za izlječenje, nego samo za suzbijanje posljedica kemoterapije) košta oko 2000kn(10 tableta, svakih 5h jedna).
To je lijek koji ne liječi, ali pruža dostojnu smrt.
To naravno u našoj zemlji ne pokriva zdravstveno osiguranje.

Sad vam je valjda jasnije koliko mrzim kad sam bolesna, kad je itko oko mene bolestan ili ne zna što mu je, kad puno kašlje.
Sad vam je jasno zašto mislim da je zagrljaj posebno kad smo bolesni minimalna ljudska potreba!

Puno više od svega ovoga što vam napisah naučila sam iz ove svoje i tatine igre sudbine.
Možda jednog dana skupim hrabrosti pred sobom i pokušam to napisati, mada mislim da nema smisla jer nisam dovoljno dobar pripovjedač, nitko nije kad ga nešto toliko dira i boli.
Ako ste kao ja, onda vas sve to natjera da se propitate koje je vaše mjesto u beskonačnom krugu nemirnog postojanja svega!?
Kada shvatiš da kola kad-tad krenu nizbrdo, obuzme li te očaj ili prihvaćaš svoje mjesto u krugu života koje ti je namijenio dragi Bog!?
Da li to prosvjetljenje dovodi do toga da lakše prihvaćaš i zavoliš život ili!?
Kad jednom zarana shvatiš kamo neminovno vode životne kočije, imaš li još entuzijazma za vožnju!?

Nakon svega zapravo sam svakim danom sve zahvalnija na tom prosvjetljenju i neizmjernoj ljubavi kojom sam rano za života blagoslovljena!

Od onda uvijek razmišljam»Daj pa će ti se dati, jer darovi kruže i vraćaju se»!
Znam to sa sigurnošću, jer kad je otac umro na mojim rukama pomogli su mi i dali što materijalno, što emocionalno mnogo dragi ljudi.
Ali u danima kao što je ovaj, ovako slomljena pjevušim onaj stih Ede Majke «J…š ovaj život što hlapi ko alpina»
ili ti po naški «Razvodni se život ka bevanda»…

Prije otprilike mjesec dana kada je moja najbolja prijateljica bila zadnji put kod
mene u gostima najavila sam da ćemo uskoro slaviti njezin trideseti rođendan.
Mjesto radnje nebitno je u našem slučaju iz jednostavnog razloga što ona zapravo živi kao nomad,
stalno na putu i u poslu na raznim stranama svijeta.
Ipak plan je barem okvirno bio drugačije zamišljen.
Trebala sam ja doletjeti njoj neovisno gdje se ona nalazila u tom trenu,
ipak kao to obično biva sve se zakompliciralo i ona je ipak došla meni,
razlog je službeno bio posao,ali kao i uvijek
kada smo zajedno posao zapravo najmanje zaokuplja naše misli i duh.

Razlog zašto posebno volim provoditi vrijeme sa njom je između ostalog i taj što kad smo
zajedno počinjemo primjećivati stvari oko sebe, prave razloge i vrednote našeg života.
Zastanemo i primijetimo more, da se zemlja okreće oko sunca, da cvijeće miriše….
Sve one stvari za koje smo inače prezauzeti i da bi zastali i zaista vidjeli.
U vremenu kada je normalno i obavezno raditi i nedjeljom, kad postoje trgovine koje
rade 24h, kad se na godišnji ide tek kad nam to narede inače nam ne smije ni pasti na pamet, kad se
prekovremeni podrazumijevaju, tko još ima vremena zastati i primijetiti zalazak sunca!?

Bila jednom jedna dama,koja je otišla psihijatru radi svojih tegoba.Nakon što ju je saslušao napisao joj je recept.
Zatražio je da mu obeća da se nače vratiti dok ne potroši lijek.
Na receptu je pisalo „Provedite jedan sat u nedjelju u šetnji grobljem i
promatranju izlaska sunca!“
Ako to učinite, vjerojatno čete stupiti u vezu sa velikom slikom svijeta.
Vidjeti ćete ono što se zove „the big picture“
Život na zemlji zbog toga neće biti raj, ali ni pakao kakav se ponekad čini.!

Reći ću vam samo da mi je ona poklonila najljepši dar za 30-ti rođendan jer je izvela
nemoguće i pojavila se na proslavi mog rođendana iako je to graničilo sa totalnom ludosti i
iziskivalo jako puno energije, planiranja i novaca.
Samo zato što sam ja to jednom davno spomenula kao želju.
Za dva dana ona slavi svoj trideseti rođendan i ja zapravo znam što ona najviše želi podijeliti sa mnom.
Ne još jednu ludu, veselu neprospavanu noć. Takve su gotovo sve naše noći kada smo zajedno.
Ona želi baš ono što sam ja poželjela u jutro mog tridesetog rođendana,
da odem na grob mojeg oca zajedno sa njom, da zajedno tako u tišini provedemo neko vrijeme sa njim
koji nas je toliko volio i sa osmjehom pratio kako rastemo.
Dok je on danima kopnio na mojim rukama, ona je bila moja snaga i jedina veza sa životom, jedina
nit koja me još držala da ne potonem ispod površine i ne ugušim se u svom jadu i boli.
Isto sam joj ja pružila kada je njezina majka gubila bitku sa životom.
Znam da to želi i znala sam to i prije nego je to šapnula meni na uho jutros dok smo se
opraštale u suzama, vidjela sam joj to u očima svih ovih dana jer znam tko joj najviše
nedostaje kad nam je najljepše ili najteže.

Da ne bi ovaj post završila tužno, jer naši životi to nisu ispriča ću vam za kraj jednu
priču, tek toliko da dobijete dojam koliko nam je bilo teško ustati jutros u 8h!!!

Jednog toplog ranog jutra u Palm Springsu čovjek po imenu Georg Jessel ušetao je u
bar.Rano jutro,a na njemu se vidjelo da nije spavao, nego je stigao direktno sa partija.
Bartender je bio zauzet razgovorom sa jednom djevojkom po imenu Mary i nije obraćao
pozornost na
njega.Pa je Georg odlučio sam smiješati sebi piće.Uspio je dohvatiti sok od rajčice,đus i
votku. Sve je to smiksao. Barmen ga je samo pogledavao, a onda ga zamolio da kuša taj
čudan spoj. Okrenuo se zatim prema djevojci Mary i rekao joj;
„Well, this is a bloody drink, Mary!“
I tako je koktel „Bloody Mary“ dobio ime.

A što bi mi tek dale da smo jutros mogle barem kavu popiti prije nego je ona odjurila na put,a ja na posao…..

Ako vas zanima što je dobila od mene za rođendanski dar!?

E pa to je tajna! Jer još nije gotov.

Ona je meni sada donijela iz Amerike od original Indijanaca talisman koji se zove
„The Dream Chatcher“ , objesi se iznad kreveta na mjestu gdje prve zrake sunca padaju i
izgleda kao mala isprepletena mreža sa indijanskim perima. Ako je san bio dobar, proći će kroz rupu u
mrežici i ostvariti se. Ako je loš, mrežica će ga uloviti i prve zrake sunca spržit će ga u
potpunosti.
Kao da je znala da ja vezujem nevidljivu bijelu vrpcu Navajo Indijanaca oko nje svaki put kad se
rastaje od mene da je štiti od svega lošeg što nomade i svjetske putnike može iznenaditi na
putu kroz život koji pokušava pokoriti i skrojiti po svojim mjerilima sreće.

p.s. Ako mislite da je ona i zauzetost oko nje razlog moga ne pisanja svih ovih dana,
varate se.
Razlozi su puno dublje i osobnije prirode ali ja o tome neću napisati ni retka.
Bilo bi to svetogrđe prema onoj koju najviše volim…