Prije otprilike mjesec dana kada je moja najbolja prijateljica bila zadnji put kod
mene u gostima najavila sam da ćemo uskoro slaviti njezin trideseti rođendan.
Mjesto radnje nebitno je u našem slučaju iz jednostavnog razloga što ona zapravo živi kao nomad,
stalno na putu i u poslu na raznim stranama svijeta.
Ipak plan je barem okvirno bio drugačije zamišljen.
Trebala sam ja doletjeti njoj neovisno gdje se ona nalazila u tom trenu,
ipak kao to obično biva sve se zakompliciralo i ona je ipak došla meni,
razlog je službeno bio posao,ali kao i uvijek
kada smo zajedno posao zapravo najmanje zaokuplja naše misli i duh.

Razlog zašto posebno volim provoditi vrijeme sa njom je između ostalog i taj što kad smo
zajedno počinjemo primjećivati stvari oko sebe, prave razloge i vrednote našeg života.
Zastanemo i primijetimo more, da se zemlja okreće oko sunca, da cvijeće miriše….
Sve one stvari za koje smo inače prezauzeti i da bi zastali i zaista vidjeli.
U vremenu kada je normalno i obavezno raditi i nedjeljom, kad postoje trgovine koje
rade 24h, kad se na godišnji ide tek kad nam to narede inače nam ne smije ni pasti na pamet, kad se
prekovremeni podrazumijevaju, tko još ima vremena zastati i primijetiti zalazak sunca!?

Bila jednom jedna dama,koja je otišla psihijatru radi svojih tegoba.Nakon što ju je saslušao napisao joj je recept.
Zatražio je da mu obeća da se nače vratiti dok ne potroši lijek.
Na receptu je pisalo „Provedite jedan sat u nedjelju u šetnji grobljem i
promatranju izlaska sunca!“
Ako to učinite, vjerojatno čete stupiti u vezu sa velikom slikom svijeta.
Vidjeti ćete ono što se zove „the big picture“
Život na zemlji zbog toga neće biti raj, ali ni pakao kakav se ponekad čini.!

Reći ću vam samo da mi je ona poklonila najljepši dar za 30-ti rođendan jer je izvela
nemoguće i pojavila se na proslavi mog rođendana iako je to graničilo sa totalnom ludosti i
iziskivalo jako puno energije, planiranja i novaca.
Samo zato što sam ja to jednom davno spomenula kao želju.
Za dva dana ona slavi svoj trideseti rođendan i ja zapravo znam što ona najviše želi podijeliti sa mnom.
Ne još jednu ludu, veselu neprospavanu noć. Takve su gotovo sve naše noći kada smo zajedno.
Ona želi baš ono što sam ja poželjela u jutro mog tridesetog rođendana,
da odem na grob mojeg oca zajedno sa njom, da zajedno tako u tišini provedemo neko vrijeme sa njim
koji nas je toliko volio i sa osmjehom pratio kako rastemo.
Dok je on danima kopnio na mojim rukama, ona je bila moja snaga i jedina veza sa životom, jedina
nit koja me još držala da ne potonem ispod površine i ne ugušim se u svom jadu i boli.
Isto sam joj ja pružila kada je njezina majka gubila bitku sa životom.
Znam da to želi i znala sam to i prije nego je to šapnula meni na uho jutros dok smo se
opraštale u suzama, vidjela sam joj to u očima svih ovih dana jer znam tko joj najviše
nedostaje kad nam je najljepše ili najteže.

Da ne bi ovaj post završila tužno, jer naši životi to nisu ispriča ću vam za kraj jednu
priču, tek toliko da dobijete dojam koliko nam je bilo teško ustati jutros u 8h!!!

Jednog toplog ranog jutra u Palm Springsu čovjek po imenu Georg Jessel ušetao je u
bar.Rano jutro,a na njemu se vidjelo da nije spavao, nego je stigao direktno sa partija.
Bartender je bio zauzet razgovorom sa jednom djevojkom po imenu Mary i nije obraćao
pozornost na
njega.Pa je Georg odlučio sam smiješati sebi piće.Uspio je dohvatiti sok od rajčice,đus i
votku. Sve je to smiksao. Barmen ga je samo pogledavao, a onda ga zamolio da kuša taj
čudan spoj. Okrenuo se zatim prema djevojci Mary i rekao joj;
„Well, this is a bloody drink, Mary!“
I tako je koktel „Bloody Mary“ dobio ime.

A što bi mi tek dale da smo jutros mogle barem kavu popiti prije nego je ona odjurila na put,a ja na posao…..

Ako vas zanima što je dobila od mene za rođendanski dar!?

E pa to je tajna! Jer još nije gotov.

Ona je meni sada donijela iz Amerike od original Indijanaca talisman koji se zove
„The Dream Chatcher“ , objesi se iznad kreveta na mjestu gdje prve zrake sunca padaju i
izgleda kao mala isprepletena mreža sa indijanskim perima. Ako je san bio dobar, proći će kroz rupu u
mrežici i ostvariti se. Ako je loš, mrežica će ga uloviti i prve zrake sunca spržit će ga u
potpunosti.
Kao da je znala da ja vezujem nevidljivu bijelu vrpcu Navajo Indijanaca oko nje svaki put kad se
rastaje od mene da je štiti od svega lošeg što nomade i svjetske putnike može iznenaditi na
putu kroz život koji pokušava pokoriti i skrojiti po svojim mjerilima sreće.

p.s. Ako mislite da je ona i zauzetost oko nje razlog moga ne pisanja svih ovih dana,
varate se.
Razlozi su puno dublje i osobnije prirode ali ja o tome neću napisati ni retka.
Bilo bi to svetogrđe prema onoj koju najviše volim…