Naslov je to Gibonnijeve pjesme sa albuma «Mirakul», u išćekivanju novog uretka moja prijateljica i ja po tko zna koji put preslušavamo i zajedno pjevušimo Gibu, baš ovu stvar.

Glazba jako odzvanja u mojoj glavi, posebno onaj dio sa bubnjevima koji zvuči kao koračnica i po meni manifestira upravo to, taj njihov zajednički korak koji je kao korak vojske što pobjeđuje!
Taj tren zajedništva kad osjećaš da vam nitko ne može ništa, jer živite taj osjećaj « za ljubav izgorit».
Dok pjeva kako se ni jednog izazova u životu ne boji, jer mu je duša i srce puno te svete ljubavi ja već skačem u ritmu i rukama oponašam sviranje bubnjeva i pritom se smiješim istim onim žarom kojim sam to činila kad bi me tata vodio u lunapark i poklonio mi za kraj dana onu slatku vunicu kojom bi se ja sljepila od glave do pete.
Opet sam mala i život se čini kao prostranstvo sačinjeno od slatkih trenutaka.
Pjevam iz sveg glasa!
Uvijek kad čujem tu pjesmu preplavi me bujica osjećaja, mješavina apsolutne sreće i istinske radosti , pomiješana sa dozom tuge zbog svega što osjećam i nemogućnosti da ih podijelim sa meni dragim ljudima koji iz raznih razloga nisu više svjedoci mojem življenju.
Osjećam se uzvišeno i privilegirano, zato što ćutim.
I to duboko u sebi, najdublje, skroz do pleksus solarisa.
Čini mi se da će mi srce iskočiti.
Često i bez daha ostajem, jer se moje pjevanje pretvara u pokušaj da nadglasam i Gibu i sve instrumente i sav zbor i pobijedim svoje vokalne sposobnosti.
To je jedan od onih trenutaka, kao da imate ukazanje i sve što vidite u budućnosti sjajno je i obojeno samo vedrim bojama…
To je taj osjećaj trijunfa nad životom.
I nikad se ne mogu odhrvati tom naglom dotoku sreće!

Osjećam se izljećeno od svih briga, hladne zime, napornog posla, neiskrenih prijatelja, nedaća koje možda dolaze, osjećam kako za ljubav izgaram, kako ljubim život.
A u trenucima tišine nakon završetka zahvaljujem dragom Bogu na Gibonniju i svakom lijepom stihu i tonu koji nam je poklonio, a još više što ja ima sa kim dijeliti te hvale vrijedne trenutke.
Sigurna sam da svatko ima neku takvu pjesmu, pa da vas čujem!?
Što svira u vašoj glavi?
U vašem srcu?

Znam neke ljude koji baš zrače, naprosto isijavaju i to je zarazno, pogotovo njihov osmjeh. Oni sjaje, kao disco kugla.
Vjerujem da im je to dao dragi Bog pri rođenju, e pa ona je jedna od njih.
Upoznale smo se slučajno kao djeca i prepoznale odmah kao da već imamo samo nama znan tajni jezik.
Naizgled osim godina, nismo imale ništa zajedničko.
Barem ne onome koji gleda samo okom, onaj koji vidi i one druge nevidljive dijelove spektra mogao je prepoznati da su nam duše već nerazdvojne.

Ona je odrasla u Švicarskom internatu, ja u malom istarskom gradiću.
Nju je odgojila guvernanta, mene moja nona.
Onaj je svirala klavir i učila jahanje, ja sam išla u izviđače i vozila motor.
Kad si jako mali, ništa od svega toga nije bitno.
Zapravo malo je toga problem.

Godine su prošle, ona je živjela na relaciji Pariz(f.ax)-N.Y.(magisteri)-Rim(doktorat).
Ja sam studirala u Rijeci.
Ali nije prošao skoro ni jedan dan da se nismo čule telefonom.
Imam par kutija zovem ih "Škatule za sne"pune su njenih pisama.
Blaga velikih riznica nisu ništa u usporedbi sa ovim kutijama.
Ne ću vam sada pisati o našem ludom prvom samostalnom adolescenskom ljetovanju na Cipru, ni o našim godišnjim odmorima u N.Y.,drugom prilikom ću o upoznavanju Ben Affleka, o pogotku od milijun dolara na košarkaškoj utakmici, o raznim dogodovštinama na kraju svijeta.

Reći ču vam samo da sam ja jednom pet puta sletila i poletila avionom u jednom danu i prešla pola svijeta radi jednog razgovora u 3ujutro zato što sam osjetila da joj baš to treba i vjerujte nije to bilo lako izvesti.
Reći ću vam samo da mi je ona poklonila najljepši dar za 30-ti rođendan jer je izvela nemoguće i pojavila se na proslavi mog rođendana iako je to graničilo sa totalnom ludosti i iziskivalo jako puno energije, planiranja i novaca.
Samo zato što sam ja to jednom davno spomenula kao jedinu želju.

U onim najtežim trenucima uvijek smo fizički bile jedna uz drugu, kad su nam umrli roditelji, kad smo prekinuli dugogodišnje veze, kad smo bili na nekoj prekretnici života.
Ni jednu važnu odluku ni ona ni ja nismo donijele jedna bez druge.
I suze i radost sve smo podijelile.
Svakodnevno toliko telefonskih impulsa potrošile, samo da popijemo zajedno kavicu.
Zašto vam to pišem, zato što eto ja ipak ne moram u Rim, ona sutra dolazi meni. Idem po nju na Tršćanski aerodrom, a onda tko zna gdje nas put odnese…
(Njoj je najljepše kod mene, od kad joj je mama umrla ona moj dom zove svojim.)
Zato što se nadam da ste i vi blagoslovljeni jednim takvim prijateljstvom koje u riznici vašeg srca sja. Pa ako sad ovo čitate javite se svojem najboljem prijatelju i napišite mi par redaka o njoj ili njemu .
Pohvalite se, jer to je hvale vrijedno.

Možda doživimo zaista dug život i možda za života budemo darovani sa zaista novčano vrijednim darovima, Ali nikada to nećemo cijeniti kao što cijenimo dar našeg prijateljstva i uzajamne podrške .Zbog takvih ljudi svijet se čini ljepšim mjestom.

p.s.Žao mi je samo što ona ovo nikada neće pročitati, ipak je ovo tajni blog. Zato ču se ja za života potruditi da joj to pokažem.

«Kad je čovjek doista gladan ne traži pekarovu biografiju», rekao je to Isaac B. Singer (nobelovac, jidiš pisac) u razgovoru sa kritičarom Richardom Burginom.
Pritom vjerujem da nije samo mislio na hranu, već i na onu glad i žeđ za spoznajom da otkrijemo vjeru, istinu i ljubav. Žeđa prema vodi života i pokušaju da spoznamo i Boga.

Altruizam,
Boga je teško spoznati ali to ne znači da ga nema, već da je to znak njegova veličanstva, a neše slabosti.
Bog je kao čista voda koju pijemo, ali ne možete čistu vodu uliti u prljav sud, pa suditi o njenoj čistoći!.

Oni gladni dobrote i vjere u Boga dopuštaju da se svakodnevno u njih ulije što više toga.
Oni prljavi iz nutra, njima je puno teže.
Što god dobro, lijepo, plemenito pokušaš uliti u njih, dati im, odmah se zaprlja njihovom
osobnom prljavštinom i zloćom, sumnjom.
Zato se ja ni ne trudim uvjeriti nevjernike, to je rekli bismo «Sizifov posao».

Pročitah jednom;
Raspravljati o tome postoji li Bog ili ne postoji, isto je kao i kad bi buhe raspravljale o tome postoji li pas.
Raspravljati o tome kakvo je pravo ime Božje, isto je kao i kad bi buhe raspravljale kako se zove pas.
A raspravljati o tome koja je predodžba o Bogu ispravna, isto je kao kad bi se buhe prepirale oko toga koja je od njih vlasnik psa.

Kršćanski mistik iz trinaestog stoljeća, Meistera Eckeharta rekao je;
«Oko kojim ja vidim Boga isto je oko kojim Bog vidi mene».

Boga možete gledati transcendentnim ili imanentnim.
Ili je tamo gore ili je ovdje i sve prisutan.
Ili je čovjek sa dugom bijelom bradom na oblaku ili kakav vanzemaljac.
Dakle negdje gore odvojen od nas-transcedentan.
Ili imanentan, dakle ne postoji mjesto na kom nije i onda ja nisam od njega odvojena.

I zato:Oko kojim ja vidim Boga isto je oko kojim Bog vidi mene.

p.s. Znam da je tema škakljiva, na kraju krajeva zbog raznih poimanja vjere se i ratovi vode.
Ja ovim postom nisam započela sveti rat sa vama koji ovo upravo čitate i možda ne djelite moje mišljenje. Samo sam iznijela svoje viđenje stvari. Na vam je,da ako vam se da iznesete svoje.

Židovi bi rekli –Šolem Alejhem! (Mir s vama).

p.s.Povećeno mojoj dobroj vili za koju znam sigurno da je jučer bila na misi.

Kad živiš na moru i osvane prekrasan proljetni dan onda te svi dragi ljudi tlače od ranog jutra
jednom jedinom rečenicom koja glasi»Hajmo se prošetati!».
Moj odgovor je uvijek isti «Da sam se htjela šetati kupila bi si psa!»
Što im svima toplo preporučujem.
Ja sam žena koja voli i ima motor(pri tom ne mislim na skuter) to već samo po sebi dovoljno govori.
E sad, kad je na tv-u emisija Jure Gašparca
«Lov na antikvitete», a tema je o Serafinima(anđeli najvišeg reda, sa tri para krila) i Kerubinima(anđeo višeg reda, biće koje se prema židovskoj, a i kršćanskoj religiji nalazi uz Boga).
Mojoj sreći nema kraja! Ne vjerujem da će Jura ikada ovo pročitati, ako se to nekim pukim slučajem i desi neka zna da on vedri svaku moju nedjelju i osim što me uvijek nečemu novome nauči čini da se moje srce

Nešto si mislim ,kako sam ja ovaj blog otvorila tek nedavno možda vam svima dugujem objašnjenje zašto sam to učinila i zašto se on zove tako kako se zove...
U svom prvom postu sam pojasnila donekle zašto je tome tako, čekajući da
moja maca papučarica na svijet donese svoje mlade odlučih se na ono što me najviše zabavlja, a to je surfanje netom. Znala sam da mi predstoji jedna duga noć.
Što znači malo kopanja po blogu za postevima meni omiljenih ljudi.
Činim to već nekih godinu dana, ali kako nisam imala svoj blog bilo mi je puno teže pratiti one koji su mi zanimljivi, jer bi svaki put iznova morala tražiti njihove tragove na raznim listama.
To saznanje da je predamnom jedna duga noć bez sna , bilo mi je kao kakav znak sa neba, ne znam, neki impuls da i ja popustim struji i napišem par riječi.
Za sad nisam požalila

Blog se zove Redukcija mentale, to je pojam iz Moralne Teologije i da vam sad puno ne dužim i ne filozofiram (bacite pogled na vrijeme kad ovo pišem i sve će vam biti jasno)
Objasnit ću vam sve na jednom primjeru.
Dakle, ako vas recimo mama pita dali i ove subote idete vani sa društvom u onaj grozan bar i ona se brine, a vi joj odgovorite
«Ne znam, ali pozvana sam» onda je to to!
Niste rekli da idete, ali niste rekli i da ne idete!
Izbjegli ste odgovor svjesno, ali lagali niste!
To je nešto čime se ja učestalo služim, ponekad nesvjesno, ponekad vrlo svjesno.
Ali i pred drugima i pred Bogom sam čista, lagala nisam.

Kad smo kod laži, postoje u psihologiji «bijele» i «sive» laži.
Bijele su ajmo to tako nazvati benigne, to je ono kad vam netko recimo sms-a da odete na kavu, a vi kažete da vam je mob ostao u autu pa niste čuli poruku.
Zapravo niste željeli povrijediti dotičnu osobu.

Sive laži su one neoprostive, one nerazumne i nepotrebne.
Kad netko laže zato što je lažljivac i u k….
To ne radim nikada!
I stojim iza toga blogom i slovom!

Zašto vam sve ovo napisah!
Pa malo zbog komentara koji je «Veliki Zeleni» ostavio na mom prošlom postu.
Ja naime nisam počela pisati ovaj blog iz potrebe da muljam ikoga, a ponajmanje vas koje i ne poznam.
Malo iz razloga da pojasnim onima koji ne znaju što je to «redukcija mentale»,a želim da shvate da sam ja u samom začetku ovog bloga(podsvjesno, a možda i ne) imala na umu pojam kojim se ovdje naču koristiti .
Tako je njegovo samo ime uvijek tu da me podsjeti što sam si obećala.
Jer odlučih ne samo kao i obično izražavati se istinito nego čak štoviše natjerati sebe da ni ne izvrčem kad mogu.
Na kraju karjeva , sve ovo i je iz potrebe da sebi, a onda neminovno i pred vama priznam neke stvari, misli i osjećaje.


I nakraju, ali ne manje bitno iz posvete jednoj dobroj vili koja me tomu i naučila i koja će ostati moj dužnik za života.
Ostati ću za svagda dužnik njenoj plemenitosti i dobroti.
I dok se ja borim sa vlastitim frustracijama, uvjerena u svoju nemoć kao jedinka.
Ona planinari svijetom i čini ga ljepšim.
Ako ikada bude mira na zemlji i razumjevanja među ljudima, biti će to zbog žene kakva je ona.
Dobrota nije nešto za čime čezneš, dobrota je nešto što činiš.
Stvaraš nešto od sebe, nešto dobro što jesi i što ćeš darovati drugima.
I sve što mogu je to da je spomenem sa zahvalnošću na ovom blogu koji kao i svi govori o traženju sreće.

«Glup si koliko si glup!»
Rečenica je to iz poznatog filma Forrest Gump koji sam odgledala već par puta,
Ali što je još ljepše pročitala sam i knjigu koja je kao po običaju još bolja od filma.
Najljepše je što smo je ja i moj otac čitali u paru, što u prijevodu znači, jedno drugom na glas.
Jednom drugom prilikom pisati ću vam o toplini njegovog glasa i uzajamnom veselju kad dijeliš nešto sa nekim koga neizmjerno voliš i dobro poznaješ.
To je posebna vrsta magije.

Sad o mojoj gluposti, naravno…
Vozim danas na posao, jedan fin gospodin stopira.
Ja stajem, stala bi mu i da nije fin.
Iz dva razloga, prvo što sam i sama godinama stopirala i znam koja je to muka pogotovo kad kiši.
Drugo, svašta čovjek može naučiti ako dozvoli nekome da slučajno ušeta u njegov život.
Tako sam jednom još kao mala stopirajući čula po prvi put od Albinjonija «adagio u g-molu» i zaljubila se i u klasičnu glazbu i u vozača.

Opet šaram, uglavnom;

Priča krene, lagano kao i sve priče koje nisu pretenciozne i pod «mus».
Riječ po riječ i on reče «možda me znate, bio sam dva puta u milijunašu!»
I tako krene priča o tom kvizu i svemu vezanom za vjerojatnost sigurnog dobitka.
On se ponosno pohvali kako je čak dva puta bio «Najbrži prst»!
Ja upitam o novčanom dobitku?!
«A on kao iz topa, pa osvojio sam prvi put 16000,drugi put 32000kn.
Nije da ne znam, nekako me zapala teška pitanja, ništa iz mog područija »
Ok, rekoh ja, sad ću vam objasniti zašto je tome tako!
Moje mišljenje je (e tu je zajeb ,zašto ja moram imati svoje mišljenje i zašto ga moram izreći!grrr).
Dakle, dođete tamo i onda najprije morate ispuniti nekakav upitnik o tome što volite, što ste po zanimanju, što vam je hobi, u koji razred vam idu klinci, o dakle ste…
Rekli ste ima vjerujem svu istinu o sebi (99%) ljudi na takve upitnike odgovori iskreno.
Oni su vas malte ne skenirali i samim time dobili u uvid sve ono što vi znate i u čemu ste iznad prosjeka.
Jer ako ste završili filozofiju, hobi vam je slikanje, od sporta pratite atletiku, iz Požege ste i nemate djece to puno govori o vama, a još više o tome kakva vam pitanja postaviti.

Jer ako na brzom prstu dobijete pitanje da poslažete Istarska mjesta od sjevera prema jugu ,mala je vjerojatnost da će vam to uspjeti(takvo pitanje je on dobio, a čovjek rodom iz Istre).
Još k tome matematika vam sigurno nejde, a ako nemate klince niste je dodavno ponavljali, pa ako niste ljubitelj sporta teško da ćete znati bilo što o hokeju.
Uglavnom ,takva snimanja traju cijeli dan i ostavljaju njima dovoljno vremena da izmanipuliraju stvari i odaberu adekvatnog kandidata i daju mu već pripremljena pitanja sortirana po posebnom uzorku.
E sad pljujte me, al ja vjerujem da je tako!
Možda sam skeptik i cinik, al ja jednostavno ne vjerujem da oni igraju na kartu sreće.
Previše je tu love u igri, previše je tu gledanosti u pitanju da oni ne bi stvari uzeli pod svoje i od svih testiranih kandidata za taj dan odabrali onog za kojeg oni smatraju da je najzanimljiviji ili najsmješniji, najsmušeniji ili što već.
Imaju sve potrebne podatke, samo na brzom prstu namjeste pitanje koje vas istiće od drugih…

E sad zašto sam ja tako glupa!
Zaboravili ste prvu rećenicu, već sam vas smutila.
Poanta;
On negoduje, nije tako tvrdi.
Imaju oni puno pitanja već sortiranih u pakete.
Ja kažem, slažem se, u pakete za «sportaše» , «kućanice», «studente», «akademski obrazovane», «umjetnike»…
On kaže, ali sve je kompijuteriziranio!
Ja kažem, tim bolje za njih .Pa danas se sve može isprogramirati.
On kaže ,ali njima je draže kad narod dobija lovu(veća je gledanost, tako su mu rekli! (ko ovi sa televizije?!)).
Ja kažem, zašto su pitanja takva da niko ne osvaja baš puno love.
(ok. U ovoj propaloj zemlji i 32000kn je nekom puno love).
On opet vrti glavom i kaže ne, nikako i mi na našu sreću stižemo na odredište.
«Bilo mi je drago.. i meni»…
(Sve ovo što ja tvrdim može i ne mora biti istina,ja vjerujem da je.Samo pitanja iznad 64000 nisu upitna,to je za odlikaše!Ili znaš ili ne)

Zašto sam ja glupa, zato što uvjeravam čovjeka da nije bio najbrži prst, da nije bio najpametniji od svih kandidata tamo i da su ga izmanipulirali i umjesto da mu daju poštenu šansu oni su mu dali siću ili ti onoliko koliko su tada odlućili potrošiti za našu zabavu!
Ponekad sam stvarno glupača!
Prvo, tko sam ja da mu kvarim veselje.
Drugo, baš glupo od mene da pomislim da će se njemu i malo svidjeti moja teorija koju ne mogu ničim potkrijepiti(čisto sumljam da bi mi dali statističke podatke o dobitnicima, kad bi to imala mogla bi možda i dokazati ove svoje bespotrbne teorije).
Draža mu je njegova teorija, da je bio brži i pametniji od drugih kandidata(potpuno ga razumijem).
Meni nije drago što sam takav cinik i ne vjerujem više nikom.(pjevušim od Gibe «U šta sam se pretvorio»)
Drago mi je što mi se mozak razvio do te mjere da sumljam u sve i svakog (bit će valjda da se to desilo onomad kad smo stari i ja čitali Orwela «1984» na glas…)

A glupa sam u toj mjeri jer sam zaboravila što je nekad davno rekao Wild(ne Bairon) a ide ovako.
«Ne rasipajte zlato svojih dana, ne slušajte dosadne, nemojte pokušavati da popravljate sudbinu onih koji su svoj život promašili ,ne poklanjajte svoj život nezahvalinicima , prostacima, i običnima.
To su bolesni ciljevi, lažni ideali».

I sad čemu onda ova priča, ne znam.
Možda zato što mi se mota cjeli dan po glavi, samo još nisam dokučila zašto?!
Tko zna dali je on razmišljao o meni, ako i je odmahnuo je rukom i rekao u sebi.
« Ova je pukla, dobro da nije krenula pričati o vanzemaljcima!».

Možda zato da još jednom mogu ponoviti,
«Sve je u oku gledatelja, u tome kako duboko i iz kojeg kuta gledate»…

Pitam se ponekad tko je ovdje lud?
Dobro,možda ste vi sad pomislili "A tko nije?"
Prica prva,strong>

Pisuci danas odgovor na jednom blogu sjetila sam se teorije slavnog francuskog znanstvanika po imenu Emile Locard.
Formulirao je prije pedesetak godina zakon koji bismo mogli nazvati "Locardovim principom razmjene". Po tom zakonu svaki čovjek koji prođe kroz određenu prostoriju i dođe u doticaj sa ostalim ljudima u njoj nesvjesno će ondje nešto ostaviti,a nešto drugo ponjeti sa sobom.
To "nešto" uglavnom se ne vidi,ne čuje i ne može se izmjeriti.Ali na to treba računati!

Prica druga,
Citam blog i kraickom oka vidim i cujem najavu za emisiju "Zivot nogometasa".
Napokon cemo mi obicni smrtnici moci vidjeti kako zive nasi slavni nogometasi i njihove prelijepe zene sa puno stila i jos vise ega!
Moci cemo vidjeti kako i gdje jedu,koji auto voze kako se provode.
Ok,ako nekog zanima.
Ali moci cemo vidjeti njihovu kupaonicu(u kojoj se oni valjda zajedno kupaju).
Njihov krevet(u kojem oni valjda razmjenjuju njeznosti).
Njihovo dijete(koje je njihovo valjda jedino istinsko blago,samo sto to oni jos nisu shvatili).
Kao sto nisu shvatili,jer svega imaju u izobilju pa tako i taštine(taština=veliki ego) da je to zapravo pravo besplatno prostituiranje vlastite intime i svega onoga sto bi trebalo biti sveto i vrijedno zivljenja.
I sad pitam se ja zasto to oni rade,koji je njihov motiv?
Jel to kao iz onog vica "Kao da nisi jebao dok to nekom i ne ispricas?"
Ma nema te love na svitu zbog koje bi ja dala nekom da snimi krevet i 4 zida u kojem sam se voljela...

Prica treca,

Je li pisanje bloga ista stvar?
Ima li veze sa egom?
Kakva je to ljudska potreba da pise nesto (intimno ili manje intimno),stavlja slike ili komentira(zaviruje u tudi zivot)?
Jesu li blogeri pomalo voajeri?
Ili je u ljudskoj prirodi oduvjek taj nagon da se izrazava,je li nam to zapisano u genima?
Onog dana kada je prvi pracovjek narisao nesto na zidu spilje?!
Ili je ovo samo preznjenje mozga i duse,nesto kao "moderna ispovjedaonica" samo sto nas sada dijeli ekran,a ne one resetke u malom ormaricu u crkvi?!

E sad spojite sve te tri price iz moje glave.

Svi oni koji zavire na ovaj blog,nesvjesno ce potvrditi "Locardov princip razmjene"(svaki čovjek koji prođe kroz određenu prostoriju i dođe u doticaj sa ostalim ljudima u njoj nesvjesno će ondje nešto ostaviti,a nešto drugo ponjeti sa sobom.)

Ja sam toga svijesna,ali mene spasava anonimnost,kao i vas.
Nogometasi i njihove misice toga nisu svjesni kao ni posljedica koje to sa sobom povlaci.
(koje su to posljedice prepustam vam na mastu,to sigurno nije nesta vrijedno.Tastina je prvi korak do patnje).
I tako dok oni nesvjesno pate(a sigurna sam u to jer tko bi pri zdravoj pameti dao da mu zaviruju tamo gdje mu je dom,a i zato sto sam zbog prirode posla imala prilike druziti se sa nasim tvz, Jet-setom)


Ja bi vam svima zahvalila sto svracate i jos vise sto si date truda i nesto i napisete.
Najvise bi vam zahvalila sto pisete tako dobre blogove i cinite moj zivot bogatijim.
A kad ste tu nikako nemojte zaboraviti na "Lokardov princip razmjene",
i tu,a i u zivotu pogotovo.

p.s.Ponekad radimo stvari nesvjesno,ne razmisljajuci hoce li to i kako na nekoga utjecati,a rijec ponekad zna zaboljeti bas kao bic.

Prije otprilike 2g. u jednoj supijanoj noći u provodu sa mojim frendicama izgubila sam novćanik.
Nisam toga bila ni svjesna dok me ujutro nije probudio tel. poziv sa nepoznatog broja na moj mob. i priopcio mi da ima moj novcanik,novce i sve dokumente i kartice!!!
Nakon prvotnog soka,u kojem sam mladog gospodina pokusala uvjeriti da je to ne moguce on mi kroz smjeh izrecitira sav sadrzaj novcanika(a ja kao svaka prava zena imama 1000 nepotrebnih sitnica unutra) i svoju adresu uz poruku svratite kad vam bude uz put (citaj,kad se otrjeznis).
Dodoh popodne kod njega,frajer je blago receno izgledao kao Tomy Lee(bivsi muz Pamele Anderson,poznati roker).Udem ja u stan(ajme meni),a on mota joint,pristojno me ponudi
(ja odbih,nije to moja droga) i rece"izvolite novcanik".
Ja ga otvorim,proletim pogledom,sve je tu.
Uzeh sto kuna i ponudim mu ih.On najprije odbije,ja insistiram,on uzima i zahvaljuje.
I ja zahvaljujem i odlazim sretna.Bilo je puno vise love na karticama i na onima za koje ne treba pin pri kupnji o dokumentima da i ne govorim.
Ljutim se na sebe sto sam nocas bila tako neoprezna,jos vise sto sam iznenadena tudom dobrotom,
najvise sto sam iznenadena svojim predrasudama! (a onda se cudim ljudima koji imaju predrasude prema mojoj sexualnoj avokaciji).
Ponekad sam stvarno budala!!

Prolazi 10 dana,ja listam dnevne novine.
Ugledam njegovu sliku na osmrtnici!!!
U crnoj kronici clanak o njegovoj pogibelji na sportskom aerodromu.
Nije mu se otvorio padobran!!!!
Pise "iskusan padobranac",a kad ga covjek vidi ne bi mu dao da auto opere,a ne da slaze padobrane!
Opet predrasude s moje strane,ponekad se bas gadim sama sebi.

Dugo sam razmisljala o razvoju situacije,o tome sto sam sve naucila iz ove igre sudbine.
Razmisljala sam kako dobro djelo ima posljedice na covjeka nad kojim je izvrseno.
Puno puta poslje nasla sam se u situacijama da malom sitnicom pomognem neznanim ljudima.
To sam i ucinila,djelom i zbog tog mladica(33g.) o kojem nisam znala gotovo nista,ali cija me dobrota prosvjetlila i nagnala da razmisljam o mnogo toga.
Nekako me zavjetovao darom koji kolicinom nije bio velik,ali znacenje tog dara nadilazi svaku novcanu vrijednost i ja ga primama sa blagoslovom i spoznajom o svom dugu..

Ima jedna poticajna prica koju sam cula i jako mi se svidjela,slicna je nekim pricama koje sam procitala u meni jednoj jako dragoj knjizi koju mi je poklonio moj otac za 18-sti rodendan kao poticaj u tim godinama kad si" ni na nebu,ni na zemlji".
Knjiga se zove "Sve sto trebam da znam naucio sam jos u vrticu" a napisao ju je Robert Fulghum.To su neobicne misli o obicnim stvarima.
Uglavnom ide nekako ovako,
Bio jednom jedan mladi princ u recimo Indiji.Zivio je u apsolutnom blagostanju,pod budnim okom i svom paznjom svojih roditelja.Umre mu u ranim godinama otac i ostavi kraljvstvo,a ubrzo se i mater razboli.
Osjetivsi da joj je brzo kraj,a posto mu je otac ostavio sve sto su imali i tako ga za zivota zbrinuo ona mu odluci ostaviti dvije skatulice.
I rece mu,prvu otvori kada ti bude najteze u zivotu a ovu drugu kada ti bude najlipse!
On se zavjetuje da ce tako i biti.
Kako je princ ostao rano sam,a cijeli je zivot zivio u raskosi ne morajuci razmisljati o nicemu tako se po malo njegovo bogatstvo rasipalo i nakon par godina riznica se ispraznila,zemlja je bila u rasulu a narod u bjedi.Princ u panici,osjecajuci se porazen i beznadan na dnu otvori prvu kutiju.
A tamo samo mali papiric,sa porukom njegove majke "I to ce proci!".
I prode par godina,u kojima je princ okupio prave savjetnike,reformirao svoju zemlju i narod i ponovno postao bogat i mocan.
Na dan svog vijencanja lijepom princezom iz susjedne takoder bogate zemlje on pomisli,kako je najstretniji na svijetu.
Dokazao se sebi,uspio iz nicega i zeni zenu koju voli i koja ga voli!
Pomisli da je to taj trenutak potpune srece i otvori i drugu majcinu skatulu..
A tamo mali papiric na kojem pise "I to ce proci".
Eto,ovih par emocijonalno teskih dana za mene su prosli...
Ali nekako mi se cini da prava borba tek sljedi...
Zima je takoder prosla,jos samo da proljece zaista dode...

p.s. Hvala Kalimerinoj koki na poticajnoj prici.Najbolje stvari se izrode i nauce na nepretencioznim slucajnim druzenjima uz kavu

p.s. Jednom mi je moja dobra vila ponudila svoj zubic za uspomenu da me cuva i prati na putu po svjetu koji zelim osvojiti i pokoriti..
Odbila sam,pomislih da ce ionako uvjek biti uz mene da me cuva..
Kako bahato od mene,sad mi je ža...

Danas je prvi dan proljeca,meni zbog datuma nesto drugo zvoni u glavi.
Osam godina od smrti mog oca,a kao da je bilo jucer.

Jos ga je tako puno u meni.
Svega se sjecam,glasa,mirisa,najvise njegovog blagog pogleda.
Danas cu morati zbog majke do groblja,uh kako ne volim to mjesto.
Ja naime nisam od onih koji redovito pohode to mjesto.Nekako nemam osjecaj da je on tamo u grobu.
Njegovo tjelo svakako je,ali ako je od njega ista ostalo onda je to malo duse skriveno u meni.
Ako ga pozelim potrazim ga u svom osmjehu,svojim mislima,postupcima.
Razveselim se kad shvatim koliko smo slicni,koliko je utjecao na mene,koliko se trudio,koliko toga i samo lijepoga mi je dao..

Znam neke ljude koji svakodnevno vise na grobu svojih dragih mrtvih.
Jednom prilikom bila sam u situaciji razgovarati sa jednim nasim cijenjenim psihijatrom.I tako od tisucu pitanja koje su mi pale napamet bilo je i jedno vezano za ovakav slucaj.
Nije mi bilo jasno kako ja koja sam toliko bila vezana za svoga oca,koja sam toliko vremena provodila sa njim u razgovoru i druzenju nemam taj poriv ni potrebu odlaziti na njegov grob.
I on mi rece da je to zapravo sasvim normalno ponasanje.(Odmah mi je bio drazi.)
Naime,veli on da oni koji svakodnevno imaju potrebu hodocastit na grob svojih najmilijih osjecaju da im za zivota nisu dovoljno dali.Da su im nesto duzni i imaju potrebu to nekako ispraviti.
Meni se cini to objasnjenje cist ok.
Jer moj otac i ja za zivota poklonili smo si nesebicno sve sto smo mogli,mislim da se vise i lijepse nismo mogli voljeti.
Postoje jos i oni ljudi koji na groblje idu redovito iskljucivo reda radi,da budu videni i da se vide jer se to od njih ocekuje.O njima necu,nisu zasluzili ni slova.

U glavi mi kad se njih sjetim sine(mislim da je Bairon to rekao) "Ne rasipajte zlato svojih dana,ne gubite vrijeme na glupe,jadne i dosadne ljude.To su bolesni ideali,lazni ciljevi".

Osim prekrasnog vremena u kojem sam ovog vikenda bas gustala bila sam pozvana na "Fažolatu" .Što zapravo znaci da sam cijelu subotu provela na kampanji pored mora sa cirka 50 frajera koji su skuhali 200lit. fazola i popili jos toliko vina a onda sam ja fotkala,a oni igrali igru koja se u Istri zove "Pljočkanje".
Pukla sam od smjeha kad su nakon spize poceli izvlacit svako svoj velik,obraden kamen iz auta i djelit se u grupice.
Sve je dobro svrsilo,nitko nije nikog pogodio ni slucajno ni namjerno :)
A meni je bilo fino sa deckima,pogotovo sto su mi ukazali tu cast i samo meni kao zensku predstavnicu pozvali na festu.

Samo kratko jer sam jos na poslu,a i nije neka lijepa vijest.
Carica je napokon rodila,ali mrtvo mace.O razvoju situacije kad i sama nesto vise saznam.
Do tada u glavi mi se vrti ona pjesma od Chipsa "Na putu prema dole"....

Gotovo cijelu sam noc probdila,nesto malo jednim okom odkunjala ali prinove nigdje:(
Što samo znači da me čeka još jedan dugi dan,a ja sa po pravilu opet lomim trebam li po ko zna koji put nazvati moju veterinarku i pitati je sto dalje ili odmah pokupiti Caricu i odnjeti je njoj.
Promatram je,ali ni traga kakvoj patnji osim sto u njenim ocima prepoznajem glad i ljutnju jer joj nisam jutros dala dorucak(tocnije,nisam mogla biti toliko dosljedna pa je ipak dobila jedan mrsavi iako je teta veterinarka rekla jakooo malo).Ako ovo citate a nemate kucnog ljubimca onda se sigurno pitate cemu sve ovo(ako ga imate,jasno vam je).Pa moja maca samnom je vise od 15g. sto je za macije pojmove puno.Dugo,a ja se trudim i da joj bude i ugodno.Nasla sam je u sumi piri jednoj mojoj voznji motorom(jako volim motore i trenutno sam u posjedu jednog coopera),ugledala sam je i pozvala a ona mi je samo skocila na sic pa smo se zajedno odvezle kuci.Bila je to ljubav na prvi pogled...
Mislim macka koja se voli voziti motormo,ma sudbina nas je spojila :))
I tako ona meni pravi drustvo sve ove godine i uci me kako da budem odgovorna i pazljivija i prema njoj i prema sebi.Uci me odgovornosti,pozrtvovanosti i bezuvjetnoj ljubavi..
Jednog dana valjda uciti cu to od svog djeteta i ono od mene,do tada Carica je moja slatka briga.
I tako dosli smo do jedne stvari o kojoj sa mojih punih 30g. puno razmisljam.
Ja naime tehnicki zelim dijete ali to nuzno povlaci milijon problema o kojima mi je mrsko i razmisljati.
Prvo ja nemam muskog partnera, vec vise od 5g. u vezi sam sa zenom.
Razgovarajuci sa puno svojih prijateljica sve su se pozalile kako se boje roditi.Ja takvih strahova nemama,sve su zene rodile.Neke uspjesno,neke manje uspjesno.
Mene strah hvata kad pomislim na odgovornost koja pocinje tim trenom i traje zauvijek...
Do kraja svog zivota svaki dan brinula bi se dali je moje dijete sretno,zadovoljno.
Pa onda kako se odluciti oko oca djeteta.
Odlazak u kliniku po spermu cini mi se nekako space,kao da cu nakon toga roditi malog aliena.
Ako ne to, dali da zamolim nekog prijatelja da to odradimo zajedno.
Moja draga misli da to nije dobra ideja,ne zeli me dijeliti sa nekim kog znamo.
Čini mi se totalno suludo voditi ljubav i zanjeti sa nekim neznancem kojeg upoznas u kaficu(osim bolestine koju mogu skupiti,upitno je hocu li odmah ostati trudna sto bi znacilo jos pokusaja,grrr).
Pa onda vijecno pitanje sto reci dijetetu,ko mu je i gdje mu je otac?
Vjerujem da svako dijete zasluzuje oca,nakraju ja sam mog voljela najvise na svijetu.Bio mi je najbolji prijatelj kojeg sam ikad imala.
Opet,poznajem toliko ljudi koji nemaju oca i izrasli su u super osobe.
Duboko u sebi svaka zene za svoje dijete zeli najbolje i to je razlog zasto nikako da odlucim sto mi je ciniti. O patnji koju osijecam sto ne mogu imati dijete sa svojom zenom nekom drugom prilikom sad moram provjeriti kako Carica napreduje u nastojanju da postane majka..

Dugo sam se opirala ideji da otvorim blog.Te ne znam o cemu bi pisala,te nisam dosljedna u piskaranju,te nije fora radit sve ono sto rade i drugi,te ne lazem pa cu pisat istinu pa bi me mogao netko skuzit.I onda naide jedna ovakva noc i ja pomislim "zasto ne!?".Pod "ovakva noc" mislim na duuuguuu noc koja sljedi jer se moja maca koju imam vec dugo godina maci i nikako da omaci.I tako malo pisem,a malo nju mazim.Molim Boga da zaista ima 9 zivota,jer iako smo ovo radile vec puno puta nekako mi se cini da je ovaj put zapelo.Ne znam zasto,jedino sto mi pada na pamet je to da je vec zaista jako stara pa to otezava cijelu situaciju.Da si odmah ne prepisem zasluge,jer su one u ovom slucaju vrlo minimalne.Ja zapravo ne radim nista ili skoro nisto sto bi joj moglo pomoci konkretno.Ja je samo mazim najvise po trbuhu i tepam kako najbolje znam.Ah da, i molim se da sve sto prije zavrsi.
Inace se cesto i puno molim,doduse najcesce u sebi i u osami i cesto pitam je li to dovoljno.
U ovom slucaju najvjerojatnije da,s obzirom da sam vec popodne zvala veterinarku i posavjetovala se sto mi je ciniti u naredna 24h sa mojom Caricom. A u ostalim situacijama u zivotu!?
Pa najcesce znam sto je ispravno,a sto ne.
Dakle,nikad ali zaista nikad nikome namjerno ne nanesem zlo.Ali ta spoznaja mi vise nije dovoljna.
Najvise zla cinim sama nad sobom,iz ciste ljudske slabosti i pomalo svaki dan sve vise,sama se sebi gadim.
Ponekas se osjecam kao da svako malo prodajem dusu iz straha ili slabe samokontrole.
Puno sam i nesto uz pomoc najdivnije cure(o njoj u nekom drugom postanju) koju sam upoznala do sada razmisljala o smislu korizme i o tome cega bih se trebala odreci ove godine.
Svake godine celicala sam svoje tjelo i time cinila najvise nesto za sebe.Stesala bi svoju liniju do savrsenstva i to me cinilo zadovoljnom,malte ne ponosnom.Prosli su ti dani kada smo trebali zivjeti na kruhu i vodi (a ostatak hrane pokloniti nekome kome je to potrebno).Ja sam dakle prevazisla taj stupanj povrsnog shvacanja korizme i odlucila poraditi na "tesanju "svog duha.Dobila sam savjet da probam misliti samo"dobre misli".Da svaki put kada skrenem u razmisljanju i pomislim nesto ne hvale vrijedno odmah to odagnam i moram priznati da sa tim izlazim na kraj ali puno teze mi je pala njena sugestija da probam suspregnuti svoju divlju narav.Vec prvi dan korizme poludila sam na moju majku zbog njenog nepotrebnog uplitanja u moj zivot i to je rezultiralo takvim prolomom bjesa da sam se sama sebe posramila i po kozna koji put donjela odluku da moram nesto poduzeti,ali mi to nikako ne polazi za rukom.
I tako se vec danima bavim mislju da potrazim strucnu pomoc nekog tko ce mi znati reci sto da ucinim sa sobom kad mi padne mrak na oci.Ostalo je jos nekih mjesec dana korizme,vidjet cu kamo ce me to dovesti,a vi ako svratite jos koji put na ovaj blog mozda saznate sto je tako bitno za mene u mjesecu ozujku,koje sam sexualne avokacije,sto je redukcija mentale,hocu li uskoro skupiti hrabrosti da ucinim stvari koje ce nepovratno promjeniti moj zivot i sto je i koliko komada macica rodila Carica...