Čovjek, shvatila sam to najčešće govori zbog sebe, ali divan je osjećaj kad osjeti odjek svojih riječi i misli.
Toliko me dojmila da sam odjednom, sasvim iznenada doživjela nešto što dugo nisam, pokazala sam svoju skrivenu stranu, koju su rijetki do tada vidjeli.
Ili se u meni nešto u ovih par mjeseci rodilo, što do sada nije bilo osviješteno sigurna sam samo da je trenutak bio rijedak i obostran.
I tako sa nekim se ponekad baš prepoznaš i godi ti , a meni baš paše njena mirna riječ i ne prijeteća sigurnost što miri moje buntovne misli.
Vesele me naši razgovori i prepiska bez koristi i osjećaja društvene obaveze, samo zbog naklonosti srca i duše.

Pričajući sa njom o nekim zajedničkim temama i ljudima sjetila sam se priče koju sam davno pročitala o Aleksandru Makedonskom.
Ona zapravo najbolje govori o onome što sam joj ja pokušala objasniti.
Car je, priča se tu, dobio na poklon divne posude od stakla.
Poklon mu se veoma svidio, a ipak je sve polupao.
Zašto? Zar nije lijepo? - pitali su ga.
Baš zato - odgovorio je on. - Toliko su lijepe, da bi mi bilo teško da ih izgubim.
A vremenom bi se jedna po jedna razbijala, i ja bih žalio više nego sad.

A čemu pobožnost, ako nema iskušenja koja se savladavaju?
Ljudska snaga i veličina vjere mjeri se baš tim pokušajima da se suzbije svoja priroda.
Nikad čovjek ne smije misliti da je siguran, jer zapravo nije nikad.
Ali ja sam tako ponosna baš na svoju ljudskost i mekoću srca, najviše volim svoje slabosti iako sam naučila i trudim se sa godinam sve ih više skrivati.
Iz svakog dana u dan, iz svakog susreta u susret shvaćam i dobivam potvrdu kako je lijepo ponovno voljeti, biti umivan ljubavlju.
Nismo ponekad svjesna ,a ona nam je zapravo sve u životu.
Omogućuje nam da sa osmjehom dišemo i živimo, drži nas pravima, daje pravi smisao svemu.

Kad pronađeš mir u srcu i pustolovinu koju želiš, ne želiš se više objašnjavati, ne želiš pojašnjavati nevjernicima i onima koji srca nemaju.
Bio bi to čisti altruizam, jer uzeti čistu vodu( dobrotu, ljubav i vjeru) i pokušati to uliti u prljavu posudu( zločestu, lošu osobu) pa onda suditi o njenoj čistoći glupo je i nemoguće.
Oni što nose prljavštinu u sebi očekuju to i kod drugih i kakvi god naši pokušaji bili, kolika god naša dobronamjernost bila, oni su duboko u sebi već okaljani i samim time nesposobni dobrotu i ljubav koju pokušavamo uliti kod njih prepoznati.
Sve vide i u svemu traže loše namjere.
Zato se više ne uvlačim u rasprave, ne nasjedam na provokacije, nemam volje objašnjavati onima koji ionako ne žele dobronamjerno čuti.
Odmahnem rukom kao u subotu navečer i s osmjehom se udaljim.
Otac me naučio da zlo nikada ne svladava zlo.
Stoga ako je netko zlonamjeran prema tebi ne uzvraćaj mu.
Ili uzvrati dobrim, jer zloća se rastapa samo ljubavlju.
Neki ljudi doista ne znaju stati na kraj sa svojoj zločestoći , ali to je samo njihov problem.
Ne i moj.

Ja samo vjerujem u pravdu i dragog Bog, imam svoj mir u srcu.
Kad bi se uvjerila da nema pravde na ovom svijetu ostalo bi mi da se ubijem ili da se okrenem protiv njega i svijeta koji više ne bi bio moj.
Pročistimo li sebe od zločestoće moći ćemo vidjeti nevidljivu stvarnost.
Ali dokle god živimo u sljepoći nema smisla pitati se zašto ne vidimo svjetlost.
Za kraj poklanjam misao, jednostavnu i mudru kako to može samo Dalaj Lama sročiti, nekako pristaje svemu što sam htjela sa vama podijeliti.

«Nema potreba za hramovima ni za kompliciranim filozofijama.
Moj mozak i moje srce su moji hramovi jer moja filozofija je dobrota i ljubav «.

Kažu kako ti započne nova godina, takva će ti biti cijela.
Veselim joj se onda, Nova godina, nove mogućnosti i vrijeme koje nepovratno curi, odnosi trenutke a ja se bojim da ni jedan ne izgubim jer za svaki je vezana jedna nova mogućnost.
Uplašila bi se da sam nekad mislila ovako, a sada, sada se radujem svakom novom danu i načinu na koji ću ga oploditi.

Red je onda nekako da u novoj godini moj prvi post bude o onome što mi je najvažnije, a to je zasigurno-ljubav.
Uostalom zbog iskrene i uzvišene ljubavi je ovaj blog i nastao.
O tome kakva je mene ljubav iznenadila i razoružala najlakše ću vam ispričati kroz ovu legendu koja je navodno istinita.
Priča kaže da su nekada davno zmajice na poseban i jedinstven način tražile odgovarajućeg partnera za zajednički život do smrti.
Navodno i dan danas orlovi tako nalaze suputnike do kraja života.
Ženka kruži oko mužjaka i on prihvaća igru zavođenja pa počinje i on kružiti oko nje.
Neko vrijeme tako odmjeravaju jedan drugog i kružeći čekaju pravi tren za prvi dodir.
Kad osjete taj trenutak, kao sumanuti zalete se jedan o drugog i zgrabe se kandžama od tog trena počinje njihovo strmoglavo padanje velikom brzinom prema tlu.
Jedno je sigurno, ako jedan od njih ne ispusti ono drugo pasti će oboje i sigurno poginuti.
Ali upravo u tom trenu sažeta je cijela nevjerojatna priča o vječnoj ljubavi, zaljubljenosti i odricanju, upravo na taj način ženka će utvrditi je li dotični mužjak vrijedan njene odanosti i doživotne ljubavi.
Dok se tako strmoglavljuju u sigurnu smrt može ih spasiti samo to da se odvoje i tako ponovno zamahnu svojim impresivnim krilima.
To je igra živaca, požrtvovanosti, hrabrosti, vjere i zaljubljenosti.
Samo što je odmah u startu na kocki doslovno život, što je zapravo jedini pravi način jer i ovako se spremaju povjeriti sve to nekome u zajedničkim godinama koje slijede i koje su tek pred njima.
Pa ima li boljeg testa od ovakvog da spoznate je li baš taj mužjak pravi partner za vas, da vas prati za života i bude vam utjeha i ljubav?!
Ukoliko mužjak prvi ispusti ženku već tada ona ga se odriče zauvijek i više mu nikada ne pruža ni jednu šansu jer se uvjerila da mu nije dovoljno stalo, da je nije vrijedan.
Ako pak ženka skoro pred sam kraj ustukne prva i ispusti ga, on je riskirajući svoj život dokazao svoje poštene namjere, odanost i veličinu svoje ljubavi i time je zauvijek za života osvojio njeno srce.

Oduševila me ova priča kad sam je čula prije par dana, još me više iznenadio način na koji mi je ispričana.
Kao da je dragi Bog čuo moja razmišljanja i iznenađenost razvojem događaja u mom životu pa mi je poslao glasnika da mi pokaže pravi put i način kako ga odabrati.
Iako bi zapravo bilo dostatno sjetiti se i poslušati savjet moga Oca koji mi je uvijek govorio da je pravi put onaj srca.

Sigurna sam da ste u životu osjetili takvu ljubav, iznenadnu, često u tom trenu neželjenu.
Tu privlačnost i gotovo kozmičku pripadnost koja zna biti tako jaka da je prvo što vam padne napamet nagon da pobjegnete.
Ne smije se onda dopustiti takva slabost, odbaciti je bilo bi jednako činu nasilja nad sobom.
Umanjilo bi me to, obezvrijedilo, znam to, sigurna sam.
Sve ono u što vjerujem više ne bi imalo smisla i ja bi izgubila ono najvažnije, a to je samo poštovanje.
Ne priznati si to i ustuknuti bilo bi ravno životnom prokletstvu…
Kvaliteta zlata ispituje se u vatri, ali kako ispitati veličinu nečije ljubavi!?
Nikako, ona se osjeti i dođe kada se najmanje nadamo, kada je najmanje želimo i ne preostaje nam ništa drugo doli imati vjere i hrabrosti.
Ništa ne treba čekati, svemu treba ići u susret bez fige u srcu i s puno vjere.
Jer svaki trenutak u kojem uistinu sudjeluješ je onaj koji mijenja život.
Svaka odluka da se ide baš tom stranom ceste donijeti će cijeli jedan novi kolosijek.
To je jedina prava istina, jedini put ka pravoj sreći, a ako ste pošteni nema straha jer dragi Bog je uvijek tu i pazi na vas.
Oni koji očekuju sreću u životu, a nemaju vjere u srcu, u sebi sliče na ljude koji idu po vodu s probušenim vjedrom.