nedjelja, 17.09.2006.

Za koji dan će Nova Godina

Nisam Židovka, ali mi se neki židovski običaji posebno sviđaju.
Među njima najdraža mi je Rosh Hashanah, židovska nova godina.
Ja je naravno ne slavim, barem ne u onom tradicionalnom obliku onako kako je zamišljeno da bude i kako to čine Židovi.
Ali mi se sviđa ideja da početak nove godine pada u jesen, logičnije je nekako. Valjda i zbog početka školske godine, a kasnije fakulteta jesen je za mene a i većinu ljudi bila početak novog ciklusa. Kraj ljeta za veliku većinu ljudi predstavlja kraj odmora i početak nekih novih poslova. Siječanj se gledano ovako čini nekako baš usred godine.

Za koji dan će Židovska nova godina, traje deset dana zovu ih «Strašni dani».
Počinje «danom sjećanja» i završava Jom Kipurom «danom pomirenja».
Zasvira se o trubu od ovnujskog roga, tako se ljudi pozovu na sagledavanje vlastitih djela, na pokajanje i popravljanje.
A najvažnija stvar tog događaja je osjećaj nade.
Zbrajanje osobnih računa tako da se može nastaviti život, sa novom, vedrijom nadom za sljedeću godinu, bolju godinu, koja dolazi.
I ja je osjećam.
Tako Židovi na to gledaju i u to vjeruju.

Ove godine na Rosh Hashanah, pokušati ću učiniti nešto što će biti vidljivo golim okom, opipljivo.
Kao podsjetnik da sama nada nije dovoljna, treba djelovati u oblikovanju vlastite budućnosti.
Veselim se novoj godini za par dana, nisam još odlučila iako imama par ideja što ću i kako je proslaviti.
Svakako ću učiniti nešto divlje, nešto što će me natjerati da preuzmem rizik, nešto što će me ispuniti onim pozitivnim adrenalinom od kojeg na trenutak imaš apsolutnu svijest o životu i smrti.
Strah i oslobađanje od straha.
Jer poražavajuća je činjenica da skoro svi ljudi biraju svoje izbore ne vođeni željom ili ljubavlju već strahom od svega i svačega.
Ljudi vuku poteze računajući; moram učiniti to i to jer me strah da se inače ne desi to i to, umjesto da pomisle; u radiću to i to jer to želim i samim time je to za mene i najbolje.
Bojimo se donositi odluke, a one su nešto prekrasno, sigurna potvrda naše slobode izbora.
Treba učiti od mudrih, američki Indijanci plesom su prizivali kišu i uspijevalo im je.
Zato što su plesom ne samo izražavali kišu, nego su doista kišili.
To je za mene doista dobar način življenja, jedini vrijedan sjećanja.

p.s. Posvećeno Panterici …i još par dragih blogerica zbog kojih sam još uvijek tu s veseljem.
- 23:21 - Komentari (29) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

eXTReMe Tracker