Čitala sam o zdjelicama za kašu.
Onima koje izrađuju lončari većinom za svoj gušt.
Onima namijenjenima svakodnevnoj uporabi.
Pečenje i glačanje preživi samo polovica zdjelica.
I nisu napravljene za vječita vremena, jer se zdjelice polupaju prije ili poslije.
Njihovo postojanje ovisi između ostaloga o; zemlji, vatri, vodi, mašti i sreći.
Lončari svaku zdjelicu izrađuju nabolje što mogu, uz puno truda, pažljivo, želeći da traje i služi vlasniku kako je i zamišljeno.
Pravi lončari uvijek obilježe zdjelu šarom, po toj šari znat ćete je li zdjelica načinjena ručno.
Promotrite li pažljivo tu šaru, i pođete li za njom pogledom , dok opisuje rub zdjelice, opaziti ćete neobičan prekid.
Taj prekid je mali, zapravo ceremonijalan.
Lončari ga nazivaju «puteljkom».
Taj se prekid crte već tisuću godina pojavljuje na keramici raznih naroda.
On kao takav govori da je posudica gotova, ali da život lončarev još nije.
To je ritualan znak mogućeg nastavljanja.

Nekako mi se čini da se moje ne pisanje ovog mog bloga već 10mj. može objasniti upravo ovom pričom.
Kako je blog bio prilično popularan, na cool listi i često su ga citirali po novinama i na portalima, nije bio tajan pa je bilo neminovno da me što poznanici, prijatelji ali i neznani ljudi na razne načine kontaktiraju i pitaju zašto sam prestala pisati.
Jedino me moji pravi blogerski prijatelji nisu pitali ništa, svi redom rekli su da im čekanje ne predstavlja problem.
Nikome nisam znala dati odgovor, zato što ga ni sama nisam znala do nedavno.
Čitajući jedan intervju u novinama shvatila sam da je ovo moje ne pisanje zapravo samo neobičan prekid skoro pa ceremonijalan.
A zašto je bio potreban, pitate se?
Jer se imala za roditi jedna nova Serafina, a svaki je porod koliko god neizvjestan i težak ipak Božje djelo i dar i najbolje je kad se događa u miru,tišini i privatnosti.
Zbog tog razloga i u istom duhu ovu priču «Zdjelica za zobenu kašicu duha»
završavam sa …
I najavljujem priče iz najmekšeg i iskrenijeg djela mog srca.
I nemojte sad biti kao ja kad sam bila mala pa mi je tata čitao priče prije spavanja.
Prije nego je uspio pročitati prvu rečenicu ja bi već pitala što će se dogoditi u priči.
I bez obzira kako priča završila , sretno ili nesretno, ja bi iz kreveta priupitala
«I šta je bilo dalje?»

A moglo je biti sasvim drugačije i puno fornije, mogla sam ovo moje pisanje završiti kao James Joyce u knjizi «Bdijenje Finnegana» usred rečenice, bez točke i bez objašnjenja.
Neki učeni ljudi tvrde da se taj dio rečenice nadovezuje na nepotpunu rečenicu kojom knjiga počinje te tako povezuje u neprekidni krug.
Dobro zvuči, ali ponekad treba i zastati .
Premda je predivo našeg života neprekinuto, i prelje (ili lončarice, a poneka i blogerica)
ponekad mora odspavati i odmoriti se.
To je uvjet da bi se živilo dobrim životom i pisalo lakim perom…



p.s Hvala ti dragi Bože što me ljubiš i tako si milostiv prema meni. ;)