Pišući ovaj moj blog često sam pisala o druženju moje najbolje prijateljice i mene, i ovo ljeto bila sam blagoslovljena njenim prisustvom, puno više i duže nego obično i mada mi to ne sliči još nisam našla vremena napisati par redaka o tome.
Za početak, to što smo započele zajednički biznis osim uspjeha nije polučilo željene rezultate.
Jesmo mi uspješno i plodno surađivale i vidjele se zbog toga više nego obično, ali su naši razgovori imali sasvim drugačiji sadržaj nego obično.
Kada bi našla vremena i sjele kraj našega bazena uživajući samo pri gledanju u vodu ili kupajući se, gotovo veliki dio naših razgovora vrtio se oko tekućih briga vezanih za naš posao, a puno manje nego smo očekivale razgovarale smo o nama zapravo bitnim stvarima.
Iako u našem slučaju oči puno govore, pa smo intuitivno zapravo znale što ona druga misli i osjeća.
Vjerujem da smo jedna drugoj savjest.
Nekako se naši usponi i padovi izmjenjuju, pa kada je moj život na vrhuncu i kada sam njime zadovoljna, ona nije. Tako je već godinama, često se pitamo zašto.
Volim vjerovati da smo Bogu mile, pa nam je poslao jednu drugoj da se pazimo i budemo si oslonac u ovom svijetu kojeg želimo pokoriti i skrojiti po svojim mjerilima sreće.

Cijelo ljeto veliki dio naših privatnih razgovora vrtio se oko duševne boli, posustajanju, sumnje u dobro u čovjeku ,pričale smo o trenucima osamljenosti koje ponekad osjećamo, našem odrastanju i roditeljskoj ljubavi, o njihovim dobrim i lošim odgojnim mjerama koje su nas itekako obilježile , pokušala je otkriti kako sam ja pronašla mir u srcu i što bi nju učinilo još boljim čovjekom, pričale smo ljubavi, zapravo o ljubavi smo najviše pričale, o onoj roditeljskoj, prijateljskoj i partnerskoj, jer su sve tri podjednako bitne i čine od nas ono u vezi što jesmo.

Pričale smo puno i o dragom nam Bogu i o njenoj trenutnoj «suhoći vjere»,
jer sama kaže da je trenutno u zavadi sa njim, ja sam joj pokušala ukazati da zapravo nije ljuta na njega već na nekog i nešto sasvim drugo.
Ona je meni ukazala na to koliko sam se promijenila u ophođenju sa ljudima, čak i prema njoj, ja dok mi to ona nije u par primjera ukazala nisam toga ni bila svjesna.

Najljepše u tim našim razgovorima mi je to što jedna drugoj možemo reći doista sve, bez zadrške iako puno puta toliko toga ne kažemo, jer se to ili podrazumijeva ili ne spominje jer poštujemo jedna drugu, ali ne sumnjamo u obostranu inteligenciju pa strpljivo čekamo baš kao u pregovorima europske unije da ona druga strana otvori temu za raspravu tek kad je o njoj spremna govoriti.

Zašto između ostalog o ovome pišem, pa jer sam ostala iznenađena čitajući dijelove jedne knjige koliko su slične ljudske dvojbe, strahovi, želje i stremljenja.
Iako naočigled osim dobrog i toplog srca nemaju ništa slično.

Od malena znam za nju, kao da oduvijek postoji, ozbiljno sam počela razmišljati o njoj nakon knjigu koju mi je poklonio moj otac i čije mi je priče često čitao, a ja sam neke od njih ispričala na ovom blogu.
Njezin život dao mi je za misliti, ne mogu vjerovati da samo jedna žena može toliko zadužiti čovječanstvo.
Silina njezine vjere i upornosti postidjela me i sjetila na riječi koje mi je moj otac toliko puta znao govoriti « Kada nešto želimo učiniti uvijek ćemo naći načina, kada ne želimo uvijek ćemo naći izgovor».

Nedavno su javnosti predstavljena pisma koje je Majka Tereza pisala svojim nadređenima i ispovjednicima tijekom 66 godina , a koja otkrivaju jedno novu sliku o njoj.
Sliku kontradikcije, brojnih pitanja i nesigurnosti koje su je mučile.
Pisma skrivaju njenu tešku potragu za duhovnim odgovorima te da Boga nije pronašla do smrti.
Nedavno sam razgovarajući sa meni najmilijom mi osobom pričala baš o toj «duhovnoj suhoći» , o brojnim pitanjima i nesigurnosti koje muče čak i one koji su otkrili i prepoznali ljepotu Boga u sebi, pričale smo o tome kako je teško živjeti i ako imaš vjere, jer kad-tad dolazi do potrage za duhovnim odgovorima .
Po njenim pismima može se naslutiti da dugi niz godina Majka Tereza nije uopće osjećala prisustvo Boga «kako ni u srcu, tako ni u euharistiji».
Progovara o svom stanju duhovne boli.
Posebno mi je zanimljivo kad piše o golemom jazu između njezine slike u javnosti i stanja njezina duha.
To sam ja pomislila gledajući ponekad moju najbolju prijateljicu ovog ljeta, ili sebe nekad davno. Naša okolina hvalila je naš izgled kao najbolji do tada, a u nama su se ponekad rušili svjetovi.
U jednom trenutku majka Tereza kaže da je njezin osmjeh postao njezina maska, pita se «Gdje je moja vjera? Čak ni duboko u mojoj duši ne postoji ništa osim praznine i tame.
Ako Bog postoji, molim Ga da mi oprosti».

Po meni sumnja u Isusa ne znači da on ne postoji.
Svi smo samo ljudi, a sumnja je po meni između ostalog odraz inteligencije i nekakve osobne inventure.
To što Majka Tereza sumnja u Boga samo joj ide u prilog da postane što prije proglašena svetom. Ona pokazuje do danas još nepoznatu dimenziju po meni snage duha i vjere.
Unatoč sumnjama ona nikad niti na čas nije posumnjala u svoju misiju, u potrebu za ljubavlju prema ljudima, za pomaganjem najpotrebnijima, zapravo baš za onim djelovanjem i putovima koje nam je Isus pokazao.

Biti će po meni zanimljivo vidjeti kako će ova knjiga utjecati na ateiste.
Kad se raspravljam sa nekim mojim prijateljima onda mi oni tvrde da je vjera ljudski izum, sad možda shvate da je vjera u Boga nešto što prože tvoje srce i na trnovitom putu od tebe čini ako to dozvoliš samo ljubav i daje ti mogućnost da postaneš duhovi heroj.
Kad bi si dozvolili da se Božja ljubav ulije u njih, možda bi prepoznali ono što sam ja spoznala učeći da pokušam u svakom čovjeku vidjeti samo ono dobro, gledati ga očima Boga.

Moja najbolja prijateljica zapravo ni ne sluti na kako dobrom je putu, svjesna je da je na životnim prekretnicama samo nije svjesna da su svi njeni strahovi, sumnje i duševni usponi i padovi zapravo blagoslovi koji će je učiniti još ljepšom, boljom i čistijom iznutra.
Kad pročita ovaj post i možda knjigu « Majka Tereza, dođi i budi moja svjetlost» autora Briana Kolodiejchuka shvati da sve ljude čistog srca i zdrave pometi kad-tad u životu more iste brige.

To sam ja spoznaja pišući ovaj blog, preko njega zbližila sam se sa jednom časnom koju do sada na žalost nisam imala prilike upoznati osobno osim preko meilova, postova, sms-ova i rijetkih telefonskih razgovora.
Začudilo me koliko su nam životi različiti, a misli, strahovi i želje slični.

Prvotna zamisao bila mi je da svojoj najboljoj prijateljici napišem pismo, ali sam onda pomislila kako nas sigurno duboko u sebi muče ista pitanja pa sam odlučila napisati post i tako svima dati do znanja da ne očekuju stalno od sebe savršenstvo i da ne znači biti neuspješan ako uvijek nemamo savršen odgovor na svako pitanje.
Draga moja, kad god ne budeš znala što ti je činiti, učini ono što želiš ili jednostavno nemoj učiniti ništa, vrijeme će učiniti svoje jer dragi Bog uvijek se brine za one čiste u srcu.
A ako pak znaš, skupi hrabrosti i djeluj, jer sreća prati hrabre ja to najbolje znam.
Između ostalog najveća sreća u životu je imati izbora i moći učiniti po svojoj volji, sloboda je osnovni preduvjet za sretan život.

Možda se odgovor krije u pismima Majke Tereze, jer često ljudi misle kako svi ostali imaju odgovore i znaju kamo putuju, ali nije tako.
Njena pisma su živi dokaz, umjesto stigmi na koži, stigme na duši.
Unatoč svom naizgled jednostavnom liku, ona to definitivno nije bila, nije imala čak ni mira u sebi.
Skromna žena ali dobra poduzetnica, duboka vjernica obuzeta tamnom sumnji sa dugim godinama unutarnjeg mraka.
Napisala je «Moj osmjeh je moj ogrtač koji pokriva gomilu boli».
Proturječnosti njezinog života i djela ništavna su u usporedbi sa mojima, a ja se tako često nekada znala uhvatiti da kukam nad svojom sudbom.

Primajući Nobelovu nagradu rekla je,
« Nije nam dovoljno reći da volimo Boga, ako pritom ne volimo svoga bližnjega».
A to one kojima je srce na mjestu najčešće najviše muči, kako voljeti ljepše i ispravnije.
Baš kao i moju najbolju prijateljicu.

p.s. pisanje ovog posta odužilo se, dvaput me prekinula moja ljubav, prvi put nije ni znala da pišem, drugi put se iznenadila koliko je potrajalo.
Ispričala se na smetnji i brzo spustila slušalicu, uskoro je stigao sms ovog sadržaja
« Piši što te veseli i ispunjava ti dušu, od mene imaš podršku u svemu. Volim te.».
Hvala ljubavi i na potpori i na načinu na koji me voliš i to mi pokazuješ.