Danas je prvi dan proljeca,meni zbog datuma nesto drugo zvoni u glavi.
Osam godina od smrti mog oca,a kao da je bilo jucer.
Jos ga je tako puno u meni.
Svega se sjecam,glasa,mirisa,najvise njegovog blagog pogleda.
Danas cu morati zbog majke do groblja,uh kako ne volim to mjesto.
Ja naime nisam od onih koji redovito pohode to mjesto.Nekako nemam osjecaj da je on tamo u grobu.
Njegovo tjelo svakako je,ali ako je od njega ista ostalo onda je to malo duse skriveno u meni.
Ako ga pozelim potrazim ga u svom osmjehu,svojim mislima,postupcima.
Razveselim se kad shvatim koliko smo slicni,koliko je utjecao na mene,koliko se trudio,koliko toga i samo lijepoga mi je dao..
Znam neke ljude koji svakodnevno vise na grobu svojih dragih mrtvih.
Jednom prilikom bila sam u situaciji razgovarati sa jednim nasim cijenjenim psihijatrom.I tako od tisucu pitanja koje su mi pale napamet bilo je i jedno vezano za ovakav slucaj.
Nije mi bilo jasno kako ja koja sam toliko bila vezana za svoga oca,koja sam toliko vremena provodila sa njim u razgovoru i druzenju nemam taj poriv ni potrebu odlaziti na njegov grob.
I on mi rece da je to zapravo sasvim normalno ponasanje.(Odmah mi je bio drazi.)
Naime,veli on da oni koji svakodnevno imaju potrebu hodocastit na grob svojih najmilijih osjecaju da im za zivota nisu dovoljno dali.Da su im nesto duzni i imaju potrebu to nekako ispraviti.
Meni se cini to objasnjenje cist ok.
Jer moj otac i ja za zivota poklonili smo si nesebicno sve sto smo mogli,mislim da se vise i lijepse nismo mogli voljeti.
Postoje jos i oni ljudi koji na groblje idu redovito iskljucivo reda radi,da budu videni i da se vide jer se to od njih ocekuje.O njima necu,nisu zasluzili ni slova.
U glavi mi kad se njih sjetim sine(mislim da je Bairon to rekao) "Ne rasipajte zlato svojih dana,ne gubite vrijeme na glupe,jadne i dosadne ljude.To su bolesni ideali,lazni ciljevi".
Post je objavljen 20.03.2006. u 09:39 sati.