Evo me. Ipak.
Najprije ne pisah zbog puno posla, raznih problema i problemčića i puno gužve kojom sam okružena,jer po ljeti zaista nemam vremena ni disati kako spada a kamo li pisati onoliko koliko bi htjela ili imala potrebu.
Jer ovo moje piskaranje kao što već znate vi koji me redovito čitate doživljavam kao kakvu modernu ispovijed jer umjesto u onom ormariću u crkvi ja svoje misli, želje i grijehe pretačem u slova na ovom blogu pa tako titraju na ekranu kao opomena i svjedočanstvo mojoj ne savršenosti i gluposti.
Htjedoh danas pisati zapravo o onome što mi se desilo prije neki dan.
Pogodilo me to i toliko jako razočaralo da mi je od šoka pukao glas.
Koje li ironije, glas je moje sredstvo za rad!
Moj kruh, a sad zvučim kao ciknuta viola.
Ljudski organizam je zaista čudo, kao i naša duša.
Shvatih da to ne mogu, iz više razloga.
Presvježe je i prebolno . A nisam sigurna ni da ima smisla.
Što mi je učinjeno, učinjeno je i više se ne može promijeniti.
A ja i onako ne nalazim u sebi načina da joj oprostim iako me otac učio da
«Onaj tko oprosti, najveći je!».
Ja očito još nisam toliko velika, a sumnjam da ću ikada toliko narasti.
Kao i obično kad mi je najteže ili najljepše sjetim se moga oca i njegovih priča.
U njima tražim odgovore kako dalje.
Pa ću vam sad ispričati najbolje što umijem jednu takvu priču.
Mene je prosvijetlila i kad mi sve krivo krene uvijek se sjetim nje.
Priča je istinita!
Ljeto je 1959g. Kalifornija. Turističko mjesto.
Glavni akter priče tek je izašao iz koleđa i pronašao sezonski posao noćnog recepcionera.
Dvadeset dvije su mu godine i svoje mišljenje iz nosi glasno i slobodno kao i svi mladi.
Jednog su tjedna namještenici za ručak svakoga dana dobivali dvije hrenovke, hrpu kiselog zelja i dvije fete starog kruha.
A hrana im se odbijala od plaće. Mladić je bio ogorčen.
Nakon sedme noći kada je shvatio da će taj meni biti narednih dana pukao mu je film.
U nedostatku publike sve je istresao pred noćnim čuvarom.
Psovao je i vikao, prijetio se otkazom i proklinjao vlasnika hotela.
Pjenio se kao lud, negdje oko 20minuta.
Svoj je monolog izrekao punim plućima i pojačao ga udarajući u recepcionerski pult.
Dok je on tako šizio sve je to mirno promatrao noćni čuvar.
Uvijek je izgledao nekako tužno, a za to je imao i razloga.
Jer preživio je Auschwitz. Tri godine.
Njemački židov. Tanak, mnogo kašlje. Volio je biti sam. Mogao je uživati u tišini i što je još važnije mogao je noću skoknuti do kuhinje i čalabrcnuti kad god je htio hrenovke i kiseli kupus.
Za njega je to bila fešta i što je najvažnije noću nije bilo nikoga da mu govori što da radi, a što ne. U Auschwitzu je sanjo baš o takvom životu.
Na kraju je mladića upitao je li gotov sa psovanjem.
Rekao mu je «Vi mladiću mislite da sve znate, a ne znate osnovnu razliku između nevolje i neugodnosti!»
«Postoje pravi životni problemi, to su oni kad nemate što jesti, sve ostalo je neugodnost!
A sam je život neugodnost i sastoji se od naših pokušaja da ga učinimo ugodnijim. Ipak život je kvrgav.»
Naučite se razlikovati neugodnost od pravih životnih nevolja pa ćete dulje živjeti!
I nećete gnjaviti ljude oko sebe svojim kukanjem.
I tako je stari čuvar mladog buntovnika istodobno udario nogom u guzicu i otvorio mu prozor u svijet.
Kad me god nešto krene po krivu i uhvati me bijes zbog toga sjetim se ove priče koju mi je tata čitao i zapitam se «Je li ovo što mi se dešava prava nevolja ili neugodnost?»
Treba prihvatiti, život je kvrgav ali ima raznih kvrga.
Ovo što se meni desilo neki dan nema puno veze sa ovom pričom, ali je na mojoj duši ostavilo doista veliku kvrgu i to je najvjerojatnije dobro.
Neka stoji tu kao podsjetnik mojoj naivnosti.
Post je objavljen 25.06.2006. u 15:48 sati.